Afera bivšeg ministra zdravstva Vilija Beroša nije samo jedna u nizu afera na koje smo se već toliko navikli da ih više ne registriramo. Plenkovićeve vlade su vlade korupcije, uhićenja, ponižavanja institucija, iseljavanja građana, udara na medije, besperspektivnosti i uništavanja države. Zdravlje nacije, u doslovnom i prenesenom značenju, nikada nije bilo gore. No ti, u političkom smislu bolesni građani, baš zato što su bolesni, tvrdokorno biraju HDZ. Zbog toga ne zaslužuju neposrednu empatiju i solidarnost. S ovakvim građanima moguće je, modelom konceptualne dužnosti, uspostaviti solidarnost. Dakle, samim time što je netko čovjek, naša je dužnost da s tim čovjekom, kada ga stignu nevolje, budemo solidarni.
Uspjeli smo korumpirati sve, čak i -boga!
Ja sam, zahvaljujući svijesti da hrvatski građani udovoljavaju ovom minimalnom uvjetu solidarnosti iz konceptualne dužnosti, solidaran prema hrvatskim građanima, iako su upravo oni odgovorni za politike korupcije, kriminala i uništavanja institucionalnog i društvenog života. Plenković je čak tri puta od tih građana dobio povjerenje za sastavljanje vlade. Birači su, nakon njegovog prvog premijerskog mandata, znali da je njegov europski gard samo prazna poza koja krije najsiroviji balkanski poriv za prevarom, dominacijom i biranjem, kako se to kaže, krajnje suspektnih suradnika. Građani su ga usprkos tome, ili baš zbog toga, na biralištima pretvarali u relativnog pobjednika parlamentarnih izbora, što mu je, uz čitavu ergelu desnih stranaka koje su prešle izborni prag, omogućilo da bira s kime će sastaviti parlamentarnu većinu. Sva desnica, bez iznimke, žudi za HDZ-om, to je jasno svima, osim hrvatskim biračima i ljevici.
Možemo se tješiti da je većina građana glasala protiv HDZ-a, ali to naprosto nije istina. Glasanje za desne stranke, glasanje je za HDZ. Birači desnice, baš kao i političke stranke desnice, izlaze na izbore sa željom da HDZ provodi, što je moguće više, desne politike. Svi oni se, naravno, pozivaju na Tuđmana, a HDZ je Tuđmanova kreatura. Birači HDZ-a i desnice htjeli su da ih korumpirani ministar zdravstva pokrade, da uništi zdravstveni sustav i da, bez okolišanja, građani ove države ne dobiju primjerenu i pravovremenu zdravstvenu skrb odnosno da umru zbog korupcije. Korupcija nije samo pravna stvar, ona je duboko egzistencijalno pitanje.
Politička korupcija nije moguća bez korumpirane istine, zbog toga je srušen obrazovni sustav koji posreduje istine, ali i metodologiju dolaska do istine. Toga više nema. Pristankom da nam uruše obrazovni sustav, izdali smo djecu. Ona danas u školama trpe posljedice izdaje roditelja koji su, birajući korupciju, korumpirali i sebe kao roditelje, pa im nije stalo do toga da im djeca žive u svijetu istine. Što su politike korupcije napravile od pravosuđa ili medija, ne treba isticati. Korumpirano je sve što je moglo biti korumpirano, ali je sva ta korupcija dobila demokratski legitimitet.
Građani Hrvatske su demokraciju, od samog susreta s njom, shvatili kao priliku za nesputanu korupciju. Evo, nalazimo se u četvrtom desetljeću prakticiranja demokracije, a uspjeli smo korumpirati sve s čime smo došli u susret – čak i boga. On je stradao među prvima. Pretvorili smo ga u hrvatskog boga, a taj bog je bog korupcije. Naša vjera je heretična, naše domoljublje je izdajničko, naša hrabrost je kukavička, naša povijest je izmišljena. Živimo, kao zadnji jadnici, u nedostojanstvenom svijetu. No to je, valja priznati, svijet po mjeri većine hrvatskih građana. Zbog toga sam s njima solidaran snagom konceptualne dužnosti – ili tako ili nikako drukčije. Dakle, s njima sam solidaran zbog sebe, ne zbog njih, oni su dobili ono što su birali.
Plenkovićev inkubator korupcije
U ovo uključujem i one koji su izabrali ovakvu, do granica neizdrživosti, beskorisnu oporbu. I oproba je korumpirana. Ona se, što je nevjerojatno, korumpirala legalnim sredstvima, toliko je fascinirana financijskim sredstvima koja joj po zakonu pripadaju, da vodi računa isključivo o tim sredstvima i prividu moći koju demonstrira isključivo u tijelu u kojem HDZ ima većinu, a to je, naravno, Hrvatski sabor. Oporba se protiv HDZ-a bori u Saboru, tamo pokreće inicijative, postavlja pitanja, iznosi vrijednosne sudove – ukratko, glumi korisnost. Sabor je mjesto na kojem je HDZ trijumfirao i nema beskorisnije borbe protiv HDZ-a od borbe u Saboru, nema beskorisnijih boraca protiv HDZ-a od saborskih zastupnika.
Borba protiv HDZ-a je moguća na onoj razini na kojoj HDZ-ova korupcija crpi demokratski legitimitet – riječ je o građanima. Oporbi ne treba Sabor, to je mjesto njihovog dvostrukog poraza (HDZ ih je tamo porazio, baš kao što su se fascinacijom oporbenom pozicijom i financijskim benefitima samoporazili). Oporba treba, ako joj je još išta ostalo od političkog žara, pobuniti građane, donijeti im nadu da postoje alternativa, osvijestiti ih, biti s njima. Demokracija počiva i na građanskom buntu, on je nužan kada politike korupcije toliko premreže državu da je opstanak države u pitanju. Nama je opstanak države u pitanju. Korupcija je najperfidniji oblik rata protiv države. Bajanja o tome kako je Domovinski rat temelj države i slobode mogu prihvatiti samo oni koji su podlegli korupciji. Domovinski rat je povijesna činjenica, korupcija i nesloboda to nisu, one se, nažalost, naša svakodnevica.
Domovinski rat je završio, ali on nije temelj ove države, temelj ove države nalazi se u jednom drugom ratu koji traje od kada je HDZ preuzeo vlast s namjerom da se okoristi uništavanjem države. Ova država je izložena ratu, korupcija je najopasniji rat, ali tu državu, koliko vidim, nitko ne brani. Nema tu ni riječi o slobodi, država nam nije slobodna, državu nismo obranili od osvajača, štoviše, nismo je ni pokušali obraniti. Građani ipak osjete da smo u ratu, ali ne znaju o kojem ratu je riječ, pa se nakon Domovinskog rata bore za taj rat i tako ga prividno produžuju. Tragično je promatrati tu borbu dok pravi, aktualni rat ostaje neprimijećen. U tom ratu sudjeluje Plenković, sudjelovao je i Beroš, baš kao i svi procesuirani političari ali i oni koji vode računa o tome da mnogi koji bi trebali biti procesuirani, nikada to ne budu. Hrvatska je u ratu, taj rat je uništava, on ima generale, časnike, dočasnike i vojnike. Danas se anemični političari i građani, koji ne sudjeluju u ovom ratu, nastavljaju rugati s Plenkovićem da je zbog anemije izbjegao sudjelovati u Domovinskom ratu, a prava je istina da je on general u ratu političke korupcije. Danas je anemija poharala one koji se ne suprotstavljaju korupciji iz Plenkovićevog inkubatora korupcije, a to je vlada.
Afera s Berošem je najznačajnija da sada jer pokazuje da nam je politička korupcija ugrozila biološki opstanak, ona je direktni udar na naše zdravlje. Kada ministar zdravstva bira između toga hoće li pacijentima omogućiti najbolju medicinsku i zdravstvenu skrb ili će na njihovoj bolesti (i umiranju) zaraditi, on je, izabravši korupciju, pacijente prepustio sudbini nestanka, a sebe je promovirao u časnika korupcije. Kako će na ovu korupciju odgovoriti oporba? Jednom egzaltiranom saborskom raspravom. Ona im ujedno služi kao potvrda da zbog anemije nisu sposobni sudjelovati u ratu protiv korupcije.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
