Završen je 12. Fališ, Festival alternative i ljevice u Šibeniku, kao i svaki prije njega uz vrlo dobru posjećenost, zainteresiranu i stalnu publiku, brojne zanimljive goste koji su problematizirali neka od bitnih pitanja današnjice, podjednako i povijesnih prijepora, te aktualnih sukoba u svijetu. I nitko se u ta četiri dana nije ni sjetio, ponajmanje da je osjetio, problema koji su pratili sam početak ovogodišnjeg Fališa i njegovu (ne)izvjesnost. Središnja tema ovogodišnjeg Festivala zvuči poprilično dramatično i fatalistički- Ravno do dna, slom civilizacije i što s njenim ostacima- što htjeli ili ne htjeli priznati poprilično korespondira s onim čemu danas svjedočimo u svom bližem ili daljem okruženju. Netko je ovih dana na Fališu s pravom rekao da je povijest civilizacije povijest ratova i destrukcije, ali, dodali bismo, razdoblja mira, po svojim dugoročnim posljedicama za čovjeka i njegov okoliš, teško da su manje destruktivna…
U najavi samog Fališa, njegov programski urednik Branko Sekulić opredjeljenje za takav, naoko kataklizmički temat, objasnio je ovako:
-Kada je nemirima na Trgu nebeskog mira, a potom i padom Berlinskog zida najavljeno ono što će se doskora, kroz raspad Sovjetskog Saveza, doživjeti kao potpuno urušavanje Istočnog bloka, mnoge su tzv. države zapadnog svijeta, prema Fukuyaminom receptu, proglasile pobjedu demokratskih i liberalnih vrijednosti nad svojim komunističkim i totalitarnim neprijateljem. Povijest se smatrala dokončanom, a nadolazeće vrijeme post-povijesti, trebalo je poslužiti kao konačna realizacija dotad zatomljenih sociopolitičkih potencijala ljudskog roda.
U tom duhu se i sam rat u Jugoslaviji, u mnogim međunarodnim političkim, društvenim, kulturnim i inim krugovima, držao završnim činom jednog dokončanog i premošćenog civilizacijskog perioda, obilježenog, između ostalog, etničkim i religijskim sukobljavanjima, nakon kojeg slijedi razdoblje produktivnog društvenog dijaloga, te ekumenskih nastojanja. Ili je barem tako trebalo biti. Međutim, onda je počelo – Afganistan, Libanon, Palestina, Izrael, sjeverna Irska, Armenija, Azerbajdžan, Čečenija, Kašmir, Šri Lanka, Ruanda, Tibet, istočni Timor, Sirija, Libija, Irak, Ukrajina… Rasplamsao se čitav niz konflikata, koji su iz temelja mijenjali poimanje post-povijesnog vremena, jasno sugerirajući kako jugoslavenski slučaj nije bio konac, već uvertira u taj neki „novi poredak vjekova“- piše u uvodnom obraćanju vjernoj fališevskoj publici Sekulić.
A kretanje tog poretka- dodaje- vidimo kroz brojne sukobe koji se vode na sličnim osnovama, povezani sa brojnim kulturološkim, klasnim, identitetskim i drugim različitim aspektima, no ovog puta ne prijeteći opstankom samo pojedinim lokalnim sredinama, već svijetu kao takvom. Ono, naime, što se isprva činilo vedrim nebesima post-povijesti, ukazalo se njenim mračnim dnom, dok brzina kojom ova civilizacija na njega nastoji aterirati, dostiže svoju kritičnu razinu. Kako i na koji način pokušati kreirati alternativu ovom sunovratu, saznajte na ovogodišnjem FALIŠ-u- popularno i uobičajenom manirom organizatora pozvao je Sekulić svoje sugrađane i ostale na Malu ložu, standardnu pozornicu Fališa, i u Gradsku knjižnicu „Juraj Šižgorić”, alternativu vremenskoj ćudi s kojom nikad nismo sigurni na čemu smo.
Obećanje je ipak bilo malo pretenciozno, mada možda sasvim iskreno, jer ako nam je sunovrat već tako izvjestan, a idemo, kažu, ravno do dna, do konačnog sloma civilizacije, teško da ga, uz sav entuzijazam povjesničara, profesora, intelektualaca tzv. alternative, okupljenih oko Fališa, možemo skrenuti u mirnije, alternativne tokove. Uostalom, život ima loš običaj da ide mimo naše volje…
Fališ se stoga više bavio razobličavanjem povijesnih mitova i zabluda, a manje načinima kako izgraditi snažnu, moćnu alternativu koja će nas na duži rok odmaknuti s litice.
U četiri festivalska dana promovirano je nekoliko zanimljivih knjiga: roman „Kukac” šibenskog Sicilijanca Ivana Klarića, koji ne krije svoje otpor do gnušanja prema ljudskoj zloćudnosti, gluposti i licemjerju, ispričan kroz prizmu ustaške ideologije, što je u programu Fališa dobilo intrigantnu egidu „Preobrazba prvog bijelog polja: Kafka u balkansko-nacionalističkom kontekstu”; knjiga Emira Imamovića Pirkea „Plan savršenog neuspjeha” koja govori o hrvatskom prekomjernom granatiranju apartmanizacijom što je mnoge, pa i Pirkeovog nihilističkog junaka, odvela ravno do dna- do egzistencijalne propasti, pa je i promovirana pod odgovarajućim nazivom „Zimmer frei- smjer do propasti”; knjiga Ivane Dragičević, „Nesigurni”, kao svojevrstan nastavak prve knjige „Nejednaki”, a govori o nesigurnosti malih ljudi suočenih s izbjegličkom krizom i ratom na Bliskom istoku i Ukrajini, uokvirena u festivalsku temu „Ljudskost na kušnji”.
Fališ se pozabavio i problemom betonizacije, uzmicanja javnog dobra pred apetitima tzv. investitora kojima javna vlast često pogoduje na štetu svojih građana. Okrugli stol ( „za dvoje” ) zauzeli su gošća Marija Vulić i njezin domaćin i moderator razgovora Mate Rupić pokušavajući osvijestiti potrebu za humanijim i “zelenijim” životom u gradovima okupiranim betonskim zidovima nalik probacijskim zatvorima.
Hrvoje Klasić, hrvatski povjesničar, koji je na Fališu bio po treći put, u razgovoru s Novosađaninom Daškom Milinovićem, bavio se ustašama i četnicima, ljutim neprijateljima i njihovom naoko oksimoronskom suradnjom, pa je i temat naslovljen „Kako se kalio zločin: Četnici u službi NDH”. Paradoksalno je, kazao je Klasić, da Draža Mihajlović dolazi u travnju 1945. u Zagreb Paveliću, Artukoviću i Luburiću i traži lijekove, hranu, oružje, prolaz i zajedničku borbu protiv partizana, a Pavelić sve prihvaća osim borbe protiv partizana jer mu se više ne ratuje.
Hrvatska vlast, rekao je Klasić, ne želi priznati da je u Drugom svjetskom ratu počinjen genocid nad Srbima, a jest. Ne mogu, kaže, razumjeti ljude koji negiraju i Jasenovac i Srebrenicu, ja se tih ljudi bojim. Jer, uvjeren sam, rekao je, da i danas uz nas žive i Eichmanni ( nacistički zločinac ) i Beare ( Ljubiša Beara odgovoran za genocid u Srebrenici ), i samo je pitanje što će biti njihov okidač za zločine…
Iznimno informativan razgovor, intrigantno naslovljen kao „Grad Desigus: renoviranje kolijevke civilizaicje u grobnicu”, vodio je Emir Imamović Pirke s profesorom Boškom Jakšićem ( preko Zooma ) koji je karijeru izgradio na Bliskom istoku, a svojim bogatim iskustvom s tog turbulentnog dijela svijeta svjedočio je o povijesti destrukcije koja je u ovoj civilizaciji konstanta. Rušili su se spomenici prvorazredne kulturne i povijesne vrijednosti, spaljivale knjige, cijele biblioteke, a tamo gdje se spaljuju knjige, spaljivat će se i ljudi, kazao je Jakšić, aludirajući na Hitlera i nacističke koncentracijske logore smrti.
Ono što na Bliskom istoku nisu uništili Amerikanci, rekao je, dokrajčila je Islamska država. Pred studentima su spalili preko 8000 knjiga i rukopisa, ostali su samo islamski tekstovi. Islamisti su tvrdili da im je Alah ukazao čast da sve sruše… A srušili su sve, pa i Palmiru, od 1980. upisanu u UNESCO-ov registar zaštićene svjetske baštine, oazu s ostacima antičkog grada. I hrvatski i srpski talibani rušili su bez milosti, najavljujući, poput talibana iz Trebinja, da će izgraditi još ljepši i stariji Dubrovnik.
Na ovim prostorima i dalje imamo pretjeranu mjeru nacionalizma po glavi stanovnika, a kapitaliziraju ga i novi političari koji ne vide da je povijest takva kakva jest, nekih se perioda svoje povijesti neki narodi srame, ali tu povijest ne mogu ukinuti. Ona se dogodila. Odnos prema povijesti, naglasio je Jakšić, mora biti hladan i racionalan, a onaj tko je pametan neće ponavljati greške svog naroda nego će se okrenuti, koliko god je moguće, budućnosti- poručio je.
A budućnosti se okreće i Fališ. Čekaju ih nove bitke za nova festivalska izdanja. Ako ništa drugo, uvijek postoje građani koji su spremni svojim donacijama pomoći, koji žele još Fališa, još zanimljivih, mudrih ljudi, još polemičkih rasprava, intrigantnih razgovora, izložbi, knjiga, alternative. Nije to, dakako, rješenje, ali je svakako razlog za pojačani napor da se Fališu ne stane tako lako na kraj…
