Zvonko Bušić ogledni je primjer egzistencije koja se neprestano nalazila na marginama nacionalističkog pakla. Njegovo navodno domoljublje bilo je naoružano, nasilno, beskrupulozno, lažno i ubojito što, naravno, nije spriječilo iste takve nacionaliste da ga provuku kroz romantičarske vode kako bi ga prikazale vrijednim divljenja. No, nikakav lažni romantizam ne može promijeniti stvarnost koja glasi: kriminalci nemaju domovinu jer domovina nije fizičko-geografska nego moralno-vrijednosna kategorija. Nema smisla da čitatelje zamaram time što su napravili Zvonko Bušić i njegova supruga, dovoljno je istaknuti da sve što su napravili, napravili su pogrešno.
Pismo svim Hrvatima
Zvonko Bušić je 1. rujna 2013. god. izvršio gotovo ritualno samoubojstvo ostavljajući iza sebe dva pisma, od kojih je makar jedno, ono upućeno Hrvatima, bilo suvišno. To pismo čini osnovu da o njegovom promašenom životu možemo iznositi vrijednosne sudove. I da, kojim slučajem, nije napisao to pismo, ostavština njegovog života već je bila zapisana, nalazila se u sudskim spisima američkih sudova, kao i na grobnom natpisu američkog policajca koji je poginuo na radnom mjestu pokušavajući deaktivirati bombu koju je ostavio ovaj Hrvat pogrešnog hrvatstva. U napisanom pismu svim Hrvatima, ukratko, zdvaja zbog širenja nacionalne apatije i ‘razmrvljenosti domoljubnih političkih snaga’, kao i zbog toga što ‘više ne može podnijeti da živi u Platonovoj pećini‘.
Njegov život je nesumnjivo tragičan, on bi trebao služiti kao opomena svima onima koji misle da je pozitivne vrijednosti moguće ostvariti negativnim metodama. Nije, negativne metode nužno kontaminiraju i cilj. Zvonko Bušić se nije borio za slobodu i život hrvatskog naroda, nego za smjenu jednog režima s drugim, dakako njemu potpuno prihvatljivim režimom. Zbog toga je posegnuo za otmicom zrakoplova i postavljanjem eksploziva, zbog toga je, kao što su to pisali neki mediji u Hrvatskoj, primjerice Index, njegova supruga sustavno i smišljeno iznosila laži supruzi poginulog američkog policajca, a sve s namjerom da je iskoristi za ostvarivanje cilja, a taj cilj je bio pomilovanje Zvonka Bušića. Tu ima ironije – njegova sloboda bila je lažna, pa i puštanje na slobodu nije zahtijevalo istinu.
Zatvorenik, osuđenik, kriminalac…
Bušić i njegova ekipa oteli su putnički zrakoplov s namjerom da iznad Pariza i Londona pobacaju letke što ih je napisao Bušić, a u kojima on objašnjava torturu i nacionalno poniženje kroz koje prolazi hrvatski narod u Jugoslaviji. Jugoslavija zasigurno nije bila demokratska država, ali ni otmica zrakoplova i postavljanje eksploziva, ne predstavljaju uhodanu demokratsku praksu. Otmičar zrakoplova i postavljač eksploziva nije domoljub, baš kao što nije ni branitelj neke nacije, riječ je o kriminalnim aktivnostima. Zvonko Bušić nije osuđen zbog toga što je Hrvat, već zbog toga što je za ostvarivanje nekog cilja, sasvim svejedno kojeg, posegnuo za kriminalnim metodama što, posljedično, i njegov cilj pretvara u kriminalni čin.
Bušić, ma što pisao umišljajući da će ga samoubojstvo pretvoriti u proroka nacionalne ideje, zasigurno nije bio zatvoren u Platonovoj pećini, on je zapravo bio nemoćan pred Kantovim kategoričkim imperativom – nije shvatio da, parafrazirat ću ovog filozofa, ne smijemo činiti ono što ne želimo da postane opći zakon, a Bušić je upravo to činio i htio. Htio je osloboditi svoj narod otimajući zrakoplov, a samim time i oduzimajući slobodu putnicima u tom zrakoplovu. Htio je, dakle, zarobljavanjem i otmicom oslobađati. To naprosto ne ide jedno s drugim. On je afirmirao neslobodu i diktat jedne, svoje volje bez ikakve relacije s moralnom normom. Sasvim je nebitno je li se borio protiv jugoslavenske neslobode a za uspostavljanje hrvatske neslobode. Nesloboda je nesloboda, jugoslavenstvo i hrvatstvo su tu nebitni, baš kao što je nebitna neka posebnost koju je Zvonko Bušić imao dok je služio kaznu u američkom zatvoru – on je bio zatvorenik, osuđenik i kriminalac baš kao što su to bili i svi koji su ga okruživali. Pojedinačne razlike su tu nebitne.
Zvonko Bušić je marginalna, duboko pogrešna figura. Njegova smrt je danas, ako izuzmemo marginalne portale nemoćne pred Kantovim etičkim naukom, potpuno zaboravljena. Ona ništa ne znači, a trebala bi značiti mnogo, trebala bi biti opomena kako se pećinsko, divlje, kriminalno i ubojito hrvatstvo nužno dovršava u pećinama divljaštva, ubojstva i smrti. Pećina u kojoj je Zvonko Bušić boravio zasigurno nije bila Platonova pećina, iako je i ona tragična. Bušićeva pećina je pećina otetog i miniranog hrvatstva. To hrvatstvo je oteo i minirao upravo pračovjek bez moralne norme – Zvonko Bušić.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
