Četvrto izdanje ŠKURA, Međunarodnog književnog festivala u Šibeniku, prošlo je u nekom jesenskom ozračju u kojem su se sunce i kiša smjenjivali i na neki način simbolizirali odnos prema ovoj iznimno vrijednoj manifestaciji koja vodi mrtvu trku za povratak čitateljske publike. Škure su i ove godine otvorene, unatoč pokušajima nekih desnih političkih pikzibnera koji su pokušali stigmatiziranjem Festivala kao „jugoslavenskog”, nepoćudnog, onog koji slavi „zajednički jezik” naspram našeg, hrvatskog, koji smo čak i zakonom osnažili, pa zakonu i spomen-ploču postavili, prikačiti trajan „kračun”. No, Škure, s tim nemaju veze, one su samo kroz svoj širom otvoren prozor publici pokušale donijeti svijet na dlanu, riječ i misao, pogled preko granica našeg skučenog dvorišta koji se otima i traži sugovornika. I kakav je pogled kroz Škure u predvečerje ljeta 24.?
Nije se ništa dramatično dogodilo usprkos pokušaju miniranja s desna, i iracionalnom etiketiranju književnosti kao nepodobne samo zato što nije ekskluzivno „naša” i ne komunicira isključivo s onim našim zakonom zaštićenim jezikom. Oni koji su financijski podupirali Festival, Grad Šibenik, gradonačelnik, Turistička zajednica Grada, svi su izgledi, činit će to i dalje. Oni koji su ga pokušali diskvalificirati iracionalnim konstrukcijama sračunatim za dnevnopolitički profit, vjerojatno će na tome ustrajati, odbijajući priznati poraz. No, ovo je ipak 2024.
Šarke na Škurama su nakratko zacviljele, taj je potmuli, neugodni cvilež ubrzo utihnuo, a glas meštara pisane riječ nadvladao zloduhe vremena. Ako bude imalo pameti i mudrosti domaćega svijeta, Škure će još dugo ostati otvorene kako bi pripustile slike s one strane prozora da im obogaćuju život, maštu, znanje, i dokidaju granice neomeđene umjetnosti.
(Anti)reklama
Za Škure kao ideju, projekt, ostvarenje, zasluge prije svih idu umjetničkoj direktorici Olji Runjić, spisateljici, scenaristici, umjetnici i aktivistici koja nosi u sebi neobičan dinamizam i začudnu energiju, često neadekvatno honoriranu. Olja je umjetnica s društvenim angažmanom u svojoj zajednici, volonterka koja predanošću skupo plaćene profesionalke promiče književnost i čitanje. Ne uvijek s rezultatom kakvog priželjkuje. Srele smo se usred trajanja 4. Škura i zato ovaj intervju treba čitati drugačije, kao vrst ispušnog ventila nekog tko je pod teretom golemog posla s neizvjesnim uspjehom. Bi mi žao što je moram za početak inficirati jednom neumjesnom političkom žaokom, ali takve kod nas često imaju neočekivano moćan učinak, pa ih stoga treba uvijek razobličiti.
-Što kažete na pokušaj ( financijskog ) miniranja Škura profanom političkom etiketom jugoslavenstva i afirmiranja „zajedničkog jezika” definiranog kao hrvatsko-srpsko-bosanskohercegovačko-crnogorski”?
Nažalost, svi sad o tome trube a ja baš ne bih željela komentirati.
-Tko zna, možda su vam nehotice napravili reklamu?
Nama antireklamu, njima svakako reklama koja im služi za politička prepucavanja i skupljanje poena preko manifestacije koja nema nikakve veze s politikom, nikakav ideološki predznak, bavi se isključivo promocijom književnosti, knjiga i autora, i nema nikakvu intenciju da se uključuje u tu vrstu polemika. Već me nekoliko novinara o tome pitalo, moram priznati da taj tekst nisam ni pročitala…
-O tome se čulo i sa saborske govornice.
Ta priča o jeziku, to su nebuloze, o tome mogu samo za potrebe dobre zajebancije. Što bi imalo točno značiti jugoslavenski jezik? Taj jezik nije postojao ni za vrijeme Jugoslavije, naši su jezici kako god se oni zvali, dovoljno mali, kao što su nam male i države, ali mazohistička potreba da ih se neprestano usitnjava, drobi i ugnjetava čini se ima tendenciju rasta. Na ovom Festivalu, kao i na svakom drugom književnom festivalu, gostuju autori iz različitih zemalja, ljudi iz regije, autori koji gostuju i na sajmu knjiga u Puli, i na Interliberu i na festivalu svjetske književnosti, i na Vrisku u Rijeci, dakle, gostuju autori iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore, Austrije, Njemačke, Italije, Bugarske itd. Svi više-manje nastupaju na materinjem jeziku. Sasvim je svejedno da li se taj jezik u Hrvatskoj zove hrvatski, u Srbiji srpski, u Crnoj Gori crnogorski, a u BiH bosanski, mislim da je ipak važnije da se dobro razumijemo i sporazumijevamo. A da smo financijski do te mjere podržani kao što se insinuira, nama bi se, naravno, na Škurama govorio i engleski, talijanski, francuski i bilo koji drugi svjetski jezik.
-Grad na koji se ciljalo u smislu financijske potpore „nepoćudnom festivalu”, nije reagirao na te insinuacije, što znači da ih, također, ne smatra vrijednima pažnje kamoli odgovora.
Nadam se i želim vjerovati da je to jedini razlog. Svidjelo se to nekom ili ne, imamo podršku Grada. i koliko god je Grad bio u mogućnosti izdvojiti, podržao nas je. gradonačelnik je podržao Škure, Turistička zajednica nas je podržala. Jako teško je prikupiti sredstva za bilo kakvu kulturnu manifestaciju, pa i ovu, koja je još uvijek niskobudžetna, ali sadržajem visoko kvalitetna. Navodno, da bi manifestacija poput ove zaživjela potrebno je pet do sedam godina, ali treba izdržati sve te godine stresa, truda, besplatnog rada i borbe s vjetrenjačama. Morate biti prilično naoružani optimizmom, što je u današnjim uvjetima “donkihotovska” misija. Prve dvije godine smo imali potporu Ministarstva kulture, simboličnu, doduše, a onda je i ona izostala. Ne želim sad špekulirati zbog čega, ali svakako nije zbog kvalitete sadržaja kako nam je u obrazloženju navedeno. Škure nastoje promovirati najkvalitetnije knjige i autore recentne književne produkcije, bilo hrvatske bilo strane. To bar nije teško utvrditi. Samo ove godine ugostit ćemo nekoliko naših najnagrađivanijih autor/ica. Prijavit ćemo i iduće Škure za sredstva Ministarstva.
“Zajednički jezik”
-Možda i njima smeta „zajednički jezik”, kako to veli ona grupacija političara koja smatra da danas baš ništa zajedničko Hrvatska nema s bivšom državom?
Da, mislim da je velika ugroza za opstojnost hrvatskog jezika pokoji srbizam, a svi anglizmi koji su ušli u hrvatski jezik, e, to može. Ne spadam među jezične higijeničare, pobogu, živim na nekoliko jezika, pisac izvan jezika bilo kojeg i bilo čijeg ne postoji, ne možete imati otpor prema jeziku ako se bavite pisanjem. Piscu je u interesu da bude čitan i prevođen i da mu knjige mogu komunicirati sa svijetom. Dakle, moj odnos prema jeziku je dinamičan koliko i intiman, ali dijaloški, interaktivan, kako se jezik mijenja odraz je trenutka u kojem smo se zatekli društveno i kulturološki. Nikakav otpor nemam prema promjenama u jeziku, novitetima i tuđicama, meni jezik nije samo osnovno sredstvo komunikacije nego mi je kuća i domovina . Prijeti li opasnost hrvatskom jeziku? Vjerojatno. Neće biti da je zbog Škura. Možda je veći problem što je posljednjih deset godina Hrvatsku napustilo oko 400 tisuća njezinih stanovnika, a demografska slika je katastrofalna. Neka se saborski zastupnici bave time, a ne fantazmagorijama nastalim nad lešinom odavno nepostojeće zemlje dembelije.
-Kad smo već kod kuće i domovine, gdje su vam, zapravo, kuća i domovina s obzirom na tri adrese na kojima boravite: Beč, Šibenik, Sarajevo?
Moj identitet u tom smislu je sigurno transgeografski, mjera mu je blizina mora. Ja sam ovdje ( u Šibeniku ) rođena, ali sam živjela u različitim periodima na različitim adresama, u različitim državama, svakodnevno komuniciram na različitim jezicima, takva mi je i književnost, u krajnjoj liniji.
-Ovo je četvrto izdanje Škura. Jeste li primijetili da bi možda u konceptu nešto trebalo mijenjati? Je li možda malo prekapacitiran, prekrcan sadržajem, programom, autorima, a sve, realno, nije moguće nekom tko je pasionirani poštovatelj književnosti, poslušati i apsorbirati, pa vam bude žao što ste nekoga ( nešto ) propustili..?
Moguće da je za Šibenik prekapacitiran. Moja ideja je bila da se tri festivalska dana programi događaju na različitim gradskim lokacijama tijekom cijelog dana. Međutim, mi nemamo sredstava za to, ni kao Grad ni kao Festival, nemamo kapaciteta organizirati programe na deset lokacija i još uvijek nemamo toliku publiku. Ovo bi bio izazov i za Zagreb, ovo je mali grad, možda smo preambiciozno krenuli, ali ja se držim one: Dream Big! Želja mi je bila za svakog ponešto. Nitko neće sjediti satima na Festivalu da bi čuo i vidio sve. Netko će pogledati ono što je na programu u 6 sati, netko će doći u 12, netko u 8 ili 9 navečer, netko će sudjelovati u pratećem programu, na čitanjima i radionicama. Imamo zaista jedinstven prateći program naziva Pronađi publiku, na koji se mogu javiti svi koji pišu a nisu dosad imali priliku javno nastupati i odaziv je otpočetka velik. Postojala je ideja i za Škure kroz godinu, suvremeni hrvatski pisci bi gostovali u srednjim školama, vjerujem da bi bilo korisno i dobro za srednjoškolce da mogu direktno doživjeti recimo jednog Karakaša, Olju Savičević Ivančević, Miljenka Jergovića, Lidiju Deduš, Teu Tulić ili nevjerojatnog tipa poput Feđe Štukana… Ali, za to nije postojao interes, ta se suradnja nije ostvarila. Možda mi je promaklo, nisam primijetila da je puno profesorica i nastavnika hrvatskog jezika među publikom na Škurama. Kao što ne primjećujem ni ljude iz kulturnog miljea grada. Bez ozbiljnije podrške medija i kulturnjaka ne možemo puno napraviti. S druge strane, trebalo bi poraditi na većoj vidljivosti Festivala. Ove godine smo dobili pokroviteljstvo 24 sata, ali nama treba cijeli tim ljudi i snažna logistika, a Festival u cijelosti organiziram uz pomoć dviju žena.
“Dječje bolesti”
-Možda su to još uvijek „dječje bolesti” Škura kroz koje su prošle i neke druge manifestacije koje se ne organiziraju pod paskom režima, vlasti, poput Fališa za koji se činilo da ne može opstati u ovakvoj sredini. A ipak, iza njih je već 12. izdanje…
Pitanje je koliko ja s adresom u jednoj državi i malodobnim djetetom koje ide u školu, sa svojim poslom i obavezama, mogu maltene volonterski gurati ideju za čiju realizaciju treba deset kompetentnih i aktivno uključenih ljudi. Trenutno organizacijski tim festivala čine Živana Podrug, koja svojim znanjem i dugogodišnjim iskustvom na području kulturno-društvenog djelovanja odrađuje komunikaciju s medijima i autorima, vodi računa o tome da dobiju potrebne informacije, i Mojca Martin Piletić koja se brine o financijama, ugovorima itd. Treba nam netko upućen i sposoban, tko bi u perspektivi preuzeo produkciju Škura imao bi moju maksimalnu podršku… Ali tim ljudi koji je otpočetka s nama u vrijeme festivala je izvrstan, počevši od sjajnog fotografa Jasmina Fazlagića, do Tomislava Fiketa koji je zadužen za streaming te Zorana Eraka koji vodi računa da sve teče bez problema.
-Nekako mi se čini kao da vam je dosta svega, kao da je došlo do zasićenja kod vas, ili nekog pritajenog revolta zbog nedovoljne potpore koju dobivate, a koja nije ni približno ekvivalent onome što dajete. Možda sam vas samo zatekla u krivom trenutku…? Za osobu poput vas, punu energije, volje i želje da svijet čini boljim mjestom, nekako se doimate rezignirano. Što vas muči, uz uobičajene organizacijske nevolje ?
– Nije najsretniji trenutak razgovarati s organizatorom u tijeku manifestacije, ali da smo se našle 15 dana ranije opet bih vam rekla istu stvar, ovaj tren sam fokusirana na niz problema s kojima se cijelu noć, cijelo jutro, svaki dan borim i rješavam ih, ali time ne želim opteretiti ovaj razgovor. Istina je da ne uspijevam naći mlade ljude koji žele raditi, recimo, apsolvente književnosti. Oni to uopće ne doživljavaju kao priliku za susrete, kontakte i učenje. Sva događanja na Festivalu su besplatna, mi se ne bavimo distribucijom i prodajom knjiga, ne možemo i ne smijemo zarađivati jer smo neprofitna udruga, I ja svake godine molim izdavače, dakle, mi ne možemo inkasirati niti euro, ali svake godine nudimo izdavačima da uđu u festival, da će dobiti štandove , da donesu fiskalnu kasu i da prodaju svoja izdanja. Nitko! Jedina knjižara u gradu je V.B.Z-ova knjižara, već četvrtu godinu preko njih naručujem knjige, čini mi se neophodnim da ljudi mogu kupiti knjigu autora čijoj su promociji upravo prisustvovali, ali zašto bi žene, koje cijeli dan rade, trebale do ponoći prodavati knjige na štandu tijekom Škura, ako im poslodavac to ne honorira? I zašto bismo mi ubirali prihod za izdavače, bez ikakvog uloga istih? E tako, mi plaćamo djevojke koje prodaju knjige a nakladnici zarađuju. Ove godine smo u tri festivalske večeri utržili za V.B.Z. nešto više od dvije tisuće eura. Nitko se nije sjetio dati nam na raspolaganje desetak knjiga za potrebe moderiranja, a kamoli što drugo.
-Što mislite, zašto je to tako, otkud takav odnos, otkud izostanak prave suradnje koja bi bila na korist i vama kao organizatoru i izdavačima?
Vi ste me zatekli ovdje i odmah zaključili da sam rezignirana. Nisam, ljuta sam, pisci su ti koji bivaju oštećeni. Često im se uvjetuje na kojem sajmu ili festivalu imaju nastupati, kome dati prednost, često je to bez ikakve naknade, ali pogoduje nakladnicima.
Dani vina i poezije…?
-Niste li vi pisci dio istog miljea, jedete isti kruh, živite isti ili sličan život, imate iste probleme, pa mi se čini nevjerojatnim da se u tom svijetu umjetnosti gomila takva količina sebičnosti, uskogrudnosti…?
Zadnja je tu brige za pisca. Ukoliko imate mogućnost promovirati knjigu, utoliko postoji i mogućnost da dopre do većeg broja publike, samim tim će se i bolje prodavati. Nije to za autora najugodnija pozicija, pisanje je samački posao i nisu svi vični ni voljni javno nastupati, ali danas ste naprosto prisiljeni.
Problemi su i kad tražite sponzore i pokrovitelje. Uglavnom kažu – to nije u domeni našeg djelovanja. Da je riječ o Festivalu kobasice i piva ne bi bilo problema. Razmišljala sam da se festival zove Dani vina i poezije, pa da, eto, bar vino privuče sponzore, jer drukčije ne možete napabirčiti sredstva.
– Zar svemu tome ne pogoduje i vrijeme u kojem živimo, u kojem ne postoji više kultura čitanja, u kojem djeca više ne čitaju lektiru nego sažetke na internetu? Jednostavno, knjiga je passe u ovakvom društvu koje je srušilo stari sustav vrijednosti, a nije ga supstituiralo s novim. Koje su uopće vrijednosti koje bi trebale nadomjestiti čitanje u društvu u kojem i ministri imaju falsificirane diplome?
Da, ali to je do nas. Što možete mijenjati iz kauča?. Meni je takav odnos neshvatljiv, kao da je Šibenik New York pa ima 28 različitih književnih festivala, 850 koncerata i 750 kazališnih predstava. Zar ne bi svi predstavnici medija trebali prisustvovati pressici na kojoj se predstavlja program, a nekidan kad smo je sazvali, nije bio skoro nitko. Ako vama nije vijest da u Šibenik prvi put, i to u 92. godini, stiže jedan Bora Ćosić, a. Bora Ćosić je, rekla bih, najznačajniji živući pisac naše književnosti, i ovogodišnji laureat nagrade Stjepan Gulin, onda ne znam što vam je vijest. Razumijete? Onda kako? Srećom, Šibenčani su pametna i zahvalna publika, ako je suditi po građanima, ovdje je knjiga itekako u modi, sve promocije i događanja na Škurama su iznimno posjećene i to je ono što ohrabruje, otpočetka je uspostavljena interakcija, zato i jesmo izašli na trgove i ulice, malo patetiziram, među ljude, zbog njih je ovaj festival. Nije književnost elitistička razonoda, ona tome ne pretendira, ne bi to smjela biti, a naše političke i društvene elite si baš zadale da je svedu upravo na to. Kome trebaju pismeni, načitani i misleći građani? Ne tako davno su nas svrstavali u građevine. Grad bez kulture može si tek tepati nazivajući se gradom, ali bio bi palančica s lijepim pogledom na more, a Šibenik, s onakvom Gradskom knjižnicom, s Tvrđavama kulture, pa ako hoćete i dok traju Škure, izgleda kao mediteranska metropola, što su primijetili i mnogi autori koji nam dođu u goste.
-Živite na tri adrese- Šibenik- Sarajevo-Beč, kažete da vam je domovina jezik, pišete prozu i poeziju, scenarije za kazališne predstave i TV serije, radili ste i dokumentarac, a sada i dugometražni igrani film..Vaši su kreativni potencijali široko disperzirani. U čemu je stvar, tražite li format u kojem bi se mogli najbolje izraziti ili su vam izazov upravo različiti umjetnički formati i žanrovi?
Od nečega se mora živjeti. Naravno da je meni jednostavnije pisati scenarije, koliko god to ne bilo jednostavno, nego čistiti apartmane. Ako bih morala čistiti apartmane, čistila bih apartmane, to sam već radila u životu .Imam dogovorenu suradnju za novi dramski tekst i tome bih se konačno trebala ozbiljno posvetiti. Pisala sam scenarij za TV seriju Komar Timura Makarevića, nedavno smo imali premijeru na Sarajevo Film Festivalu, nagrađeni smo glasovima publike za najbolju TV seriju…
-Znači li to da ste se više okrenuli kazalištu i TV serijama nego prozi i poeziji?
Leon Lučev
Ne, nisam, uskoro mi treba izaći zbirka pjesama, a u pripremi je. i proza. Trenutno mi je kod Frakture pjesnički rukopis, radnog naslova Amapola i trebao bi izaći iduće godine. U pripremi je dnevnička proza te kratke priče. Leon Lučev bi trebao režirati kratki film za koji sam s kolegicom Eminom Omerović pisala scenarij po jednoj mojoj kratkoj priči, a Leon i ja nekoliko godina radimo i na scenariju za dugometražni film Krstitke.
-Leon Lučev je i dio ekipe Škura?
Da, nas dvoje smo prijatelji od rane mladosti, mnoge smo Scile i Haribde prošli zajedno, surađujemo, imamo iste afinitete i mislim da je to prirodan tijek stvari. Oboje smo krenulii s idejom da se vratimo tu i da pokrenemo stvari. No, kako bi rekao Boris Maruna “bilo je lakše voljeti te iz daljine”…
-Leon je tu već dosta dugo sa svojim radionicama „Glumac ima vremena za…”?
Da, već neko vrijeme je u Šibeniku. Imati Leona Lučeva u Šibeniku a svesti ga na jednu radionicu, a i to zahvaljujući TZ i Kući umjetnosti Arsen, više govori o odnosu nas prema Šibeniku, nego Šibenika prema nama.
-Kultura u kojoj živimo nažalost nije dorasla mogućnostima i ambicijama ljudi poput vas ili Lučeva. Možda je to ključ problema?
Danas tržište diktira sve. Sve se otržilo, od trendova u kulturi, psihologiji, obrazovanju, prehrani, sportu, sve podliježe tržištu. Tržište diktira kako ćete odgajati dijete, kako ćete komunicirati sa svijetom, koje informacije će vam i kako biti plasirane, kako ćete izgledati, kako upražnjavati seks, kako stariti pa na koncu i kako umirati.
-Mozak može u svom komoditetu i lijenosti mirno atrofirati. Očigledno živimo u vremenu sveopće razgradnje i regresa.
Ne želim zvučati apokaliptično, ali živimo u nevrijeme. No, drugo vrijeme od ovog nemamo, a ni život koliko je poznato, nema reprizu pa svakome po vlastitoj svijesti i savjesti.
Fotografije: Jasmin Fazlagić
