Gotovo smo već zaboravili na veliki uspjeh hrvatskog kratkometražnog filma “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, dobitnika prve hrvatske Zlatne palme u Cannesu, kad, evo, Nebojša Slijepčević stiže u goste Aleksandru Stankoviću u HRT-ovu emisiju Nedjeljom u 2. Za dobre stvari nikad nije kasno, pa je i Sljepčevićevo gostovanje dobro došlo da ponovimo što takva nagrada znači za malu hrvatsku kinematografiju.
Netom prije Nu2, Nebojšu Sljepčevića je na Pantovčaku ugostio i predsjednik Zoran Milanović kako bi mu čestitao na uspjehu i iskazao poštovanje na prvoj hrvatskoj Zlatnoj palmi. Došao je, ispričao je Sljepčević kod Stankovića, bez kravate, ali ga zbog toga nisu vratili doma. No, umalo se vratio doma bez laptopa kojeg je ponio na Pantovčak, uzelo ga predsjednikovo osiguranje, ali Milanović je to brzo riješio. A laptop je ponio kako bi zajedno s predsjedikom pogledao svoj nagrađeni film. No, izostali su neki zanimljiviji komentari, rekao je.
Nebojša Sljepčević i njegov tim s kojim je radio film, dobili su od Vlade nagradu od 50 tisuća eura za ostvareni uspjeh, i kako autor filma priznaje, nagrada ga je iznenadila.
– Kako ćemo je upotrijebiti, nismo još razgovarali. Samo kratko, jer je svatko na svojoj strani. Postoji želja da dio doniramo, ali o tome ne bih sada javno govorio. Film će imati i nekih troškova u budućnosti. Čekaju nas dvije Oscar kampanje, jedna za europski Oscar, a jedna za američki. A za to nemamo baš neki izvor financiranja. Vjerojatno ćemo dio iskoristiti za tu svrhu- objasnio je, referirajući se na Baby Lasagnu koji je vladinu nagradu u cijelosti donirao. No popularna glazba i film ne bi se, kaže Sljepčević, trebali uspoređivati…
Još uvijek mu se nestvarnim čini da je njegov film dobio Zlatnu palmu u Cannesu, lijep je to osjećaj i drago mu je, veli, da se piše o hrvatskom filmu, a gledatelje je pozvao i da gledaju općenito hravtske filmove, poručujući da je to hrvatsko nacionalno blago.
Hrvatska kinematografija je mala, sretni smo, ističe Sljepčević, ako godišnje proizvedemo osam dugometražnih igranih filmova. Dok, jedna Srbija proizvede dvostruko više, 16, Njemačka 150, Francuska 250. A i tako mala kinematografija, s velikim financijskim problemima, radi dobre filmove, tvrdi, navodeći kako je upravo Ankovićeva “Proslava” u glavnoj konkurenciji u Karlovim Varima, što je veliki uspjeh. Izlaz je u koprodukcijama, zbog čega se, rekao je Sljepčević, hrvatski film okreće inozemnom tržištu.
Osvrnuo se i na prijepore oko filma “Čovjek koji nije znao šutjeti”, ali u osnovi tih prijepora su pretpostavke o čemu film govori, a ne stvarno saznanje, pa to odbija i komentirati.
Inače, radnja filma, ispričao je Sljepčević u Nu2, događa se u veljači 1993., na maloj postaji u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički vlak na liniji Beograd – Bar zaustavljaju paravojne snage u akciji etničkog čišćenja. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti.
-To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti- rezimirao je Sljepčević, napominjući kako je glumcima skrenuo pažnju da se radi zapravo o vječnoj dilemi, reagirati ili ne, koja je jednako aktualna i danas kao i jučer.
– Kako reagirati kada svjedočite nasilju, možemo to i prešutjeti, ali kako s tim nastaviti život- to je ključna dilema filma.
Nakon nagrade ne očekuje nikakve velike promjene u pogledu financiranja hrvatskih filmova, a pogotovo sada kad u Vladi kao koalicijski partner sudjeluje i Domovinski pokret.
S druge strane, kad je o HAVC-u riječ, smatra, kao i mnogi s kojima je razgovarao neovisno o tome jesu li lijevog ili desnog političkog opredjeljenja, da je to vrijedna institucija koja je uspješno eliminirala politiku iz odlučivanja o financiranju hrvatskih filmova.
– Ne mislim da je Hrvatska zaokrenula udesno, nego je vladajuća stranka skrenula udesno. No to se događa i u Europi. Ne mislim da je Hrvatska desno orijentirana, možda je samo malo konzervativnija, stoga ne vjerujem da će doći do nekih promjena– ocijenio je usput.
Na pitanje kako uopće ući u konkurenciju za tako veliku filmsku nagradu, Sljepčević je kazao:
– To je sistem kako se biraju filmovi. Imate rok, ove godine je bio 1. ožujka kada se morao prijaviti gotov film. Za kratke filmove limit je da traju 15 minuta, ne dulje. Ove godine prijavilo se oko 4200 filmova. Postoji grupa od 12 ljudi koji u mjesec dana moraju te filmove i pogledati. Svatko je od njih filmski stručnjak i pogledao je tisuću filmova. I onda oni predlažu sto najboljih filmova pa suze konkurenciju na tridesetak. I onda glavna osoba od tih tridesetak izabere njih 11. Mislim da je najteže to – ući u tih 11. A poslije šanse samo rastu- objasnio je Slijepčević u HRT-ovoj emisiji Nu2.
