Crkva je u svojim inicijativama sve agresivnija, ali i sve bizarnija. Nakon pokreta „muškaraca koji kleče” na trgovima i ulicama, licemjerno premećući krunice po rukama dok smišljaju kako ženama oduzeti osnovna ljudska i građanska prava, sada imamo i po mnogočemu bizaran projekt izgradnje bezimenih grobnica za „nerođenu djecu”. Inicirala ga je Udruga Betlehem, potaknuta suosjećanjem, kako navode, prema roditeljima koji su izgubili začeto dijete ali ga nisu mogli na dostojanstven način ukopati, pa su ostali bez mjesta na kojemu bi tugovali i molili, i kako vele iz Betlehema, ojačali nadu u ponovni susret. Kad im se tragedija dogodi, tuga ih obuzme, a kad onaj prvi šok prođe, kasno je, kažu, da svoje „nerođeno dijete” preuzmete na odjelu patologije. Sedma takva grobnica upravo je dovršena na Gradskom groblju u Slavonskom Brodu, blagoslov je predvodio duhovnik Udruge Betlehem, župnik brodske Župe Svete obitelji, velečasni Domagoj Lacković, obavijestila je javnost IKA ( Informativna katolička agencija ).
Kako se grobnica gradila, tijek i dinamiku, prezentirao je tajnik udruge Betlehem Branimir Pranjić koji je, izgleda, najpozvaniji govoriti o tome kako se osjeća žena koja je izgubila dijete, pa „ iz prve ruke” kaže:
– Za one koji su to doživjeli, bol i tuga je nezamisliva, bez obzira na to koliko je dijete bilo maleno. Jedna je majka opisala taj osjećaj riječima “prazan zagrljaj” jer je mjesecima bila vezana za svoje dijete, govorila mu i tepala, osjećala pomicanje i radosno iščekivala dan kada će ga napokon i uzeti u zagrljaj –u prigodi svečanog blagoslova kazivao je Pranjić.
Sve žene nisu začele iz ljubavi, sve nisu ni izgubile plod dragovoljnog ljubavnog čina, naprotiv. Što je sa ženama koje su silovane, koje su začele u incestuoznom, prisilnom odnosu, koje će cijelog života nositi traumu nasilnog začeća, a potom i neizbježnog prekida neželjene trudnoće?
No, to je samo jedna dimenzija problema, a druga je, recimo, tko je odobrio izgradnju ovih bizarnih spomeničkih zdanja na kojima, smrti uprkos, stoji natpis „Svetost života”, na čijem zemljištu se grade, tko je vlasnik takvih grobnica, tko investitor? Tko će obavljati takve ukope, jesu li oni zakonom regulirani?
Naposljetku, ove kolektivne grobnice za prerano preminule, nerođene i pobačene, kako navodi IKA, sačuvat će anonimnost ukopanih, neće tu biti imena , ni godina rođenja, ni spola…
Ova se zdanja financiraju, kažu iz IKA-e, isključivo donacijama, pa je Pranjić u prigodi svečanog blagoslova sedme hrvatske „grobnice za nerođene”, zahvalio svima koji su pomogli njenu izgradnju, a među njima su, ,i općine Sibinj i Podcrkavlje, Grad Slavonski Brod, Đakovačko-osječka nadbiskupija i središnjica Udruge Betlehem u Karlovcu koje su izdvojile namjenska sredstva za ovaj projekt.
Na grobnici je simbol „ nerođenog djeteta, nevinog mučenika suobličenog s Kristovom mukom”, navode iz Betlehema., ma što to značilo.
-Ovo mjesto nas poziva da budemo hrabri i da se odreknemo svoje udobnosti i prava, jer život nije borba za vlastitu udobnost i prava. Daje nam do znanja da životi drugih nisu prijetnja našoj udobnosti ili pravima.
Poziva nas na prevladavanje sebičnosti. Potiče nas da se zapitamo kako kao društvo možemo podržati obitelji i osigurati da nijedan život ne bude zapostavljen ili smatran prijetnjom našoj udobnosti i pravima– poručio je u svojoj homilij Lacković svodeći zapravo ova mjesta kolektivnog ukopa „nerođenih” na- pobačaj. A , na sebičnost, kojoj su nerođeni prijetili i to im je- presudilo ( ?! )
Koliko god je ideja grobnice za nerođene bizarna, toliko je bizarno i njezino crkveno tumačenje. Jer, žene koje su mimo svoje volje doživjele prekid trudnoće ili su rodile mrtvorođenče, vjerojatno nisu spremne kolektivno oplakivati svoj gubitak, nego čine to tiho i intimno, same sa svojom boli ili sa svojim traumama, u privatnosti svoga doma ili pred obiteljskim grobnicama. No, Crkva o tome zna sve, više i bolje i od majki, od silovanih žena prisiljenih na pobačaj. Ona za njih misli, ona nad njima sućutno bdije i gradi kolektivne “grobnice za nerođene”, kako bi ih još čvršće vezala, ne vjerom nego agresivnom bizarnošću koja se poziva na sućutnost, a zapravo predmnijeva dokidanje prava žena na izbor.
Za pretpostaviti je da u gradovima i općinama, u kojima su “grobnice za nerođene” izgrađene, njihovi investitori nisu imali problema s birokracijom, dozvolama, dokumentacijom. To su prizemni problemi koji, valjda, ne smiju stajati na putu uzvišenoj duhovnosti.
