U Zagrebu je i ove subote ubijena jedna žena. Majka. Žrtva svoga nasilnog sina. Ubio je, neslužbeno se navodi, nožem. Bio je, kažu, pod nadzorom policije. Očigledno, neadekvatnim, nedovoljno ozbiljno shvaćenim nadzorom. I to je još jednu ženu stajalo života. U ovoj godini to je treća ubijena žena. A ako se ovom dinamikom nastavi, u najboljem slučaju bit ćemo na razini lanjske crne statistike koja bilježi devet ubijenih žena. Zaludu nam izmjene Kaznenog zakona i uvođenje femicida kao novog kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe, koje ne zastarijeva, i za koje je predviđena kazna od deset godina zatvora do dugotrajne kazne. Daleko je to od onoga što nam treba da bi bili zdravije i sigurnije društvo…
Ove subote, koja je za još jednu ženu bila kobna, diljem Hrvatske muškarci su s krunicama u rukama, klečeći na trgovima, molili za svoju duhovnu dominaciju, i generalnu žensku drugorazrednost, čednost u odijevanju, predbračnu čistoću. Nije im palo na pamet moliti se za sigurnost žena. To nije njihova agenda…
Izmjenama Kaznenog zakona uveden je femicid kao novo kazneno djelo i za njega značajno postrožena kazna, ali i to je Plenkovićeva vlada izvela s figom u džepu, podvaljujući zastupnicima femicid u paketu s Lex AP-om, rigidnim, cenzorskim zakonom kojemu je cilj spriječiti curenje informacija iz istraga kako se AP više ne bi sramotio zbog svojih dugoprstih stranačkih kolega koji svako malo osvanu na naslovnicama zbog besramnog pljačkanja javnog novca.
Kakve veze ima femicid s prijetnjom novinarima i zviždačima zbog curenja informacija neugodnih za vlast i njezine reprezentativce koji smatraju da se zakoni na njih ne odnose?
Nikakve, naravno. Ali, da bi osigurao izglasavanje femicida kao novog kaznenog djela doslovce je to uvjetovao prihvaćanjem Lex AP-a. Ili obje izmjene ili nijedna, tako je to Veliki vođa u svojoj perfidiji zamislio i tako je proveo.
I što smo time dobili? Novinarima će se prijetiti pregledom njihovim mobitela i računala, raditi pritisak na njih da otkriju svoje izvore, zviždače će se, nastave li zviždati, suditi i zatvarati, a žene će i dalje ubijati. U obitelji i izvan nje. Najčešće njima bliske osobe, obično oni koji su ih i ranije zlostavljali, a društvo propustilo poduzeti sve mjere opreza i nadzora kako nasilnici svoje planove ne bi proveli. Jer, zakon smo izmijenili, Vlada je za sebe priskrbila alibi koji će joj omogućiti da tvrdi kako je sve poduzela da žene budu sigurne u ovom društvu, a svi ćemo znati da je to notorna laž kao što je laž i da smo kao društvo postali senzibilniji na nasilje prema ženama nakon ratificiranja Istanbulske konvencije. Jer, ako smo je ratificirali nismo učinili ništa dok god je i ne primjenjujemo. Ili, što znače izmjene Kaznenog zakona ako će se i dalje primjenjivati najblaže, umjesto najstrožih kazni?
Ali, zato činimo sve da ovo društvo postane što zatvorenije, cenzuriranije i medijski neslobodnije, regresivnije, da se vratimo srednjovjekovnom kršćanstvu koje je ženu poimalo kao sluškinju, ljubavnicu i reproduktivni stroj. Nevažnu, bez osobnosti i dostojanstva, sredstvo u rukama muškarca koji uz fizičku dominaciju, danas javno moli i za svoju duhovnu superiornost. Za pravo da ženu “disciplinira” ako se nije “čedno” odjenula, zapravo pokrila i učinila neprimjetnom i nezanimljivom, da joj odredi predbračne regule i “čistoću” koje se, dakako, neće odnositi i na njega, da njome vlada, da je koristi kao sredstvo za ispunjavanje svojih potreba.
I za njihovo licemjerno, prijetvorno molitveno paradiranje krunicama na ulicama, država plaća interventnu policiju da ih čuva, da ih ne bi oni koji se s tom katoličkom farizejštinom ne slažu ometali u njihovoj “molitvenoj kontemplaciji”. Ne plaća to ni Vlada, ni MUP, ni Plenković ni Božinović, mi to plaćamo, i nitko nas ne pita što o tome mislimo.
A za sigurnost žena ugroženih od njima bliskih osoba i partnera, mahom evidentiranih nasilnika od kojih nemaju kamo pobjeći ni gdje se skloniti, za otvaranje sigurnih kuća, za psihološku i svaku drugu nužnu pomoć traumatiziranim, nesretnim ženama koje prije ili poslije, nakon godina prijetnji i zlostavljanja završe kao žrtve, za to država novaca nema!
Kakvo smo mi to društvo? Vjerničko, preko 80 posto, sve katolik do katolika, kršćanin do kršćanina, s krunicama u rukama, križem oko vrata i- nečasnim namjerama. Kvarno društvo.
