Piše: Jakov Milovac
„Mi nismo ni s jednim ni s drugim brdom, ali smo najjača snaga iza te ptice s dva krila“, kaže Ivan Penava, vjerojatno misleći na gnjurca obzirom na nemogućnost dviju dominantnih stranki da podignu glave u realan i stvaran hrvatski svijet. Kad smo već u životinjskom kraljevstvu, najjaču snagu, kako Penava kaže, zamišljam kao tuku koja se popela na ogradu i odbija sići. Ograda je, naravno, zdrav razum i dostojanstvo naroda koji je glas ponosno dao Pokretačima, a tuka su pojedinci koji su ogradu zajašili radi vlastite koristi.
Ljutnja prema nebulozama vladajućih i opozicije koje slušamo posljednjih nekoliko mjeseci bila je prisutna gotovo pri svakom paljenju TV-a, ali šok koji sam doživio dogodio se tek sinoć, nakon izlaska rezultata. Naravno, nisam bio šokiran pobjedom vladajućih jer sam se na putu do glasačkog mjesta jedva probio između penzionera kojima izgleda i dalje nitko nije javio da postoje i druge stranke osim vladajuće, već jer sam se usudio pogledati program najvećih domoljuba ove zemlje. U nastavku vam nudim kratku analizu napisanoga jer vidim da su im analitički i intelektualni alati oduzeti, obzirom da program izgleda kao napisan u lokalnoj birtiji.
Kao prvo, a ujedno i najvažnije, izdvajaju važnost domovinskog duha, stavljajući ga na prvo mjesto te tvrdeći da se domovinskim duhom moramo boriti protiv korupcije, odnosno koruptivnog zloduha. Koliko god smiješno ili uznemiravajuće mi ovo zvučalo, moram im priznati vješto manipuliranje religijskom terminologijom, a zaključujem da su koruptivni zlodusi oni koji se bave korupcijom u Crkvi ili ispod hrvatske zastave dok su ostali valjda, shodno analogiji, samo korumpirani.
Jedna od sljedećih odredbi je uloga domovinskog duha u preobrazbi zdravstva i socijalnog sustava, a ja pretpostavljam da će mi se zasigurno isplatiti čekanje od godinu dana na specijalistički pregled ako me primi portirka, Hrvatica, uputi medicinska sestra, isto Hrvatica te liječi doktor, također Hrvat. Možda bismo i raspadnute stolice u čekaonicama mogli obojiti u bijelo i crveno pa će nam se i dvosatno čuljenje u redu za vađenje krvi doimati ugodnijim.
Što se kulture, znanosti i obrazovanja tiče, savjetuju da kulturu usmjerimo ka očuvanju nacionalnog jezika – uistinu nisam toliko zlonamjeran da započnem analizu ograničenog korištenja hrvatskog jezika kojem smo od govornika svjedočili pa bih prešao na ideje o mladim autorima. Naglasak na poticanje mladih autora koji promiču ideju nacionalne i kulturne posebnosti produbio je moje iznenađenje pročitanim, ali mi i stvorio strah za vlastitu budućnost. Strah je trajao kratko jer sam ubrzo zaključio da ću u slučaju tiskanja vlastite knjige naslov obogatiti nekim hrvatskim sloganom, u slučaju da se prisjete ikojeg legalnog.
Demografska preobrazba možda je i najsramniji dio programa. Najavljuju obranu temeljnih kršćanskih vrijednosti na kojima se zasniva temelj društva, odnosno obitelj. Savjetovao bih im razlikovanje kršćanskih i katoličkih vrijednosti, obzirom da je Bog stvorio muškarca i ženu jednake – znam, teška knedla za progutati. Borba protiv abortusa i rodne ideologije savršeno oslikava percipiranje žene kao mašine za rađanje koje se također može prepoznati i otprilike dvije minute nakon svakog javnog istupa.
Nakon napada panike i konstantne tahikardije uspio sam i doći do posljednjeg cilja te uspješno pročitao sve domovinske ciljeve. Od svih tvrdnji koje su pogrešne, najviše me pogodila ona najčešća, a to je domoljublje. Iz moje perspektive domoljublje se zasniva na ljubljenju domovine (logično) i onih pored sebe, svojih sunarodnjaka, međutim ne shvaćam kako se domovina ljubi diskriminacijom manjina, žena i svih ugroženih skupina, već borbom za bolje i pravednije društvo. Pozivanje na kršćanske vrijednosti u ovoj kampanji jednako je idiotsko kao i većina drugih stavki obzirom da, ako me razum dobro služi, Isus savjetuje ljubav i prihvaćanje. Kršćanske vrijednosti za koje se zalažu, miljama udaljene od kršćanstva, prije bih nazvao klerofašizmom, a domoljublje zasnovano na mržnji svega nehrvatskog priprostim licemjerjem koje za cilj nema stvoriti bolju situaciju u državi, već steći kontrolu i stvoriti etnički čist i intelektualno nijem prostor.
Domoljublje nije mahanje zastavama i busanje u prsa, već borba za pravednije, transparentnije i jednako društvo u kojem se domovina ljubi u radosti, a ne gorkom siromaštvu. Domoljublje nije pjevanje domoljubnih pjesama, već dostojanstvene plaće i mirovine. Domoljublje nije nasilje nad ugroženim skupinama, već dostupno javno zdravstvo. Domoljublje nije samo dres reprezentacije i šal na kvadratiće, već kvalitetno obrazovanje. Molim vas, ne padajte na jeftino sakupljanje političkih poena, već razmislite o stvaranju društva u kojem mladi ne trebaju svakodnevno razmišljati o odlasku iz domovine, odlasku bez povratka.
Ilustracija: papirnate zastavice kojima ‘domoljubi’ znaju mahati po stranačkim skupovima
