*Autor je Jakov Milovac, 19 godina, student 2. godine Komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a koji je prvi put na Trisu objavio tekst: Kako HRT dijeli pljuske hrvatskim velikankama. U nastavku je njegov drugi tekst:
Piše: Jakov Milovac
Ilustracija: Knjižnica i knjige
Oduševljenje raširenošću i sveprisutnošću knjižnica i knjižara po Zagrebu ne krijem od prvog dana doseljenja u velegrad te od tada religiozno hodočastim svim prostorima koji barem kao dekoraciju sadržavaju knjigu u svom interijeru, istovremeno se uvjeravajući da je improvizirani toranj napravljen od gomile knjiga, naravno, nepročitanih, isplativiji od kupovine stolića za dnevnu sobu. Knjižnice i zaposlene u njima oduvijek sam percipirao izrazito mirnim prostorima i ljudima, idealnima za bijeg od svakodnevne buke i užurbanosti. Umirujuća energija koja me ponekada tjera da se zapitam jesu li knjižnice svojevrstan kult koji svi slični meni štuju, uvjeravala me je da u takvom prostoru mjesta za osudu ne može i ne smije biti.
Atmosfera u koju sam se gotovo kleo, na moje čuđenje, možda i nije toliko prihvatljiva kao što sam mislio. Jedno od mojih izrazito nepopularnih mišljenja koje izaziva iščuđavanje svih onih ispunjenih frustracijom kvalitete života u kulturi, jest to da uistinu uživam u čitanju Jelene Veljače. Smatrao sam kako to mišljenje, s obzirom na Jeleninu karijeru, dijele mnogi, ali sam se mnogo više puta susreo sa suprotstavljenim stavovima o kvaliteti njena rada. Jelenu smatram izrazito duhovitom i britkom autoricom koja se u potpunosti oslobodila od snobizma visoke kulture te uspjela jasno i mudro kroz popularne teme provući probleme svakog od nas, od veselja do muke svakodnevnog čovjeka. Naravno, na mišljenja suprotstavljena svom sam navikao od ljudi koje susrećem u osobnom krugu prijatelja i obitelji, ali ga zasigurno nisam očekivao od osobe zaposlene na radnom mjestu, u čijem opisu posla, iskreno se nadam, nije odobravanje i kritiziranje knjiga i autora. Pri podizanju Jelenine knjige u jednoj izrazito posjećivanoj zagrebačkoj knjižnici, zaposlenik, odnosno gospodin Knjižničar nije mogao skriti svoje oduševljenje te je morao, što ćete, frustracija je emocija izbjegla od kontrole razuma, izrazito glasno uzdisati i okretati glavom, sve dok nije bio posve siguran da sam takvo ponašanje primijetio. Isprva sam mislio da je gospodinu Sudcu Kvalitete nešto zapelo u dišnom putu, ali sam ubrzo povezao da se radi o nekontroliranom nezadovoljstvu, a ne o vodi koja je zabunom zalutala u dušnik. Zabrinuto sam ga upitao je li u redu, ima li mi možda nešto za reći, ali sam iz njegovog pogleda i odgovora „ne, sve ok“, izgovorenog drsko kroz zube, uspio zaključiti da se radi o organskoj reakciji na čitanje žena sposobnih za artikulaciju vlastitoga mišljenja. Ovakvu reakciju mogli bismo nazvati tipičnom za sjevernije dijelove Hrvatske, neslaganje izraženo nešto pristojnijim tonom od onoga na koje sam ja navikao odrastavši u južnijem dijelu zemlje, poput rodnog Šibenika u kojem je imperativ socijalno prihvatljivoga ponašanja jasno i glasno izgovaranje svoga mišljenja, koliko god uvredljivo ili nekorektno bilo. Ova situacija, naravno, ima i svoju šibensku verziju koja se dogodila nešto ranije, prije otprilike dvije godine. Tko bi rekao da je moguće da se jedine dvije neugodne situacije koje sam doživio u knjižnicama događaju zbog iste osobe, odnosno grijeha čitanja muškarcima zabranjene literature. Tog neslavnog posjeta šibenskoj knjižnici još se nerado sjećam, vjerojatno jer je bio, u najmanju ruku, tragičniji od zagrebačkog. Pri pokušaju posudbe knjige već spomenute autorice, zaposlenik šibenske knjižnice smatrao je sasvim prikladnim, tada maloljetnom posjetitelju, između stalaka za knjige izgovoriti: „nju bi tribalo istuć, izjebat i ne dat joj plakat.“
Stop.
Rewind.
Zaposlenik, odrasla osoba s glasačkim pravom, smatra da je prikladno na radnom mjestu na kojem obnaša određene dužnosti, među kojima zasigurno nije iznošenje govora mržnje na najdegutantnije moguće načine, mršavom klincu izbuljenih očiju reći nešto poput ove idiotarije; maloljetnoj osobi, na radnom mjestu, djetetu, korisniku knjižnice, osobi koja upravo gradi i formira svoje stavove – u redu, shvatili ste. Pretpostavljam da je gospodin Frustracija bio željan malo muškog razgovora, ali nije očekivao da će ga s druge strane dočekati klinac koji i nije pretjerano poznat po klimanju glavom i ljubaznosti u ovakvim situacijama. Nakon pet minuta izrazito glasnog i asertivnog monologa u kojem sam mu objasnio da u njegovom slučaju šutnja uistinu jest zlato te vrlo detaljnog razjašnjavanja posljedica koje bi ga mogle dočekati radi ovakvog divljačkog ponašanja, mirno je odšetao i sjeo nazad na svoje radno mjesto. Na istoj poziciji vjerojatno i dalje neometano sjedi, a bojim se uopće pomisliti na koji način taj isti posao i obavlja.
Zgroženosti ovakvim ponašanjem nisam se mogao riješiti danima, niti najmanje mi nije bilo jasno kako se ovakve stvari dopuštaju odraslim ljudima, jesu li mene roditelji odgojili da budem pretjerano ljubazan, je li ovako ponašanje u našem društvu uvaženo, prihvaćeno, učestalo? Reakcije moje okoline pomogle su mi uvidjeti kako ovo nije društvena anomalija, već jedan od ispada koje ću sve češće doživljavati u budućnosti. U narednom periodu počeo sam shvaćati koliko je normalizirano ponašanje potaknuto mržnjom u našem društvu, a kolika se pažnja pridaje iščuđavanju i reakcijama na otpor istom – što je, samo po sebi, poprilično apsurdno s obzirom da se većina hrvatskog stanovništva zaklinje u katoličanstvo. Iščitao sam većinu Biblije, ali i dalje ne mogu pronaći gdje piše da je u redu mrziti žene, ali – ne brinite, iščitao sam i Facebook statuse svećenika iz Šibenika i okolice, pa sam odgovor na svoje pitanje vrlo brzo i pronašao.
Problem nije Veljača, niti moje neslaganje sa onima koji je ne vole čitati, ona u ovakvim situacijama služi isključivo kao primjer. Vjerujem da niti neslavnom duetu Knjiških Znalaca nije važna ona, već sve ono što Jelena predstavlja: načitanu, lijepu, elokventnu i beskompromisnu ženu. Pa kako istovremeno može biti lijepa, plava i pametna? Kako može biti školovana ako se tri puta udala? Kako se usuđuje biti sve ono što arhetipu balkanskog muškarca smeta? Kako se usuđuje biti samostalna i slobodna? Iskreno, ne znam ni sam gdje mi je pamet bila kad sam očekivao ikakvu drugačiju reakciju od odraslog muškarca kojemu mama vjerojatno i dalje svaki dan kuha sarmu, ali u moju obranu, na planeti na kojoj ja stanujem, žena smije sve – što god poželi, što god naumi i što god odabere, tko li sam ja da joj odobravam kuda će njen život ići? Pa nije valjda moj spol presudan faktor koji garantira slobodu u ovom malom, ali i dalje naopakom balkanskom svemiru. Zato prije sljedećeg ispada agresije, u pravom životu ili u Facebook komentaru, zamislite da bi ta žena s televizije, iz novina ili iz internetskog članka mogla biti vaša majka, sestra, teta ili baka, pa se zapitajte biste li voljeli takve gadosti čuti o ženi vama bliskoj.
Ilustracija: Knjižnica i knjige
