Ivan Penava ponaša se poput psa koji se oslobodio s lanca nakon dugog zatočeništva pa prepun bijesa sije strah i prijetnju gdje god ima priliku. Penava je svojom isključivošću, koja ga grize poput otrova, prepreka normalnom životu Vukovara. Što to pokreće mržnju u njemu da i 28 godina od kraja rata njegove izjave zvuče kao da se ovog trena vratio s prve crte bojišnice još krvavih ruku od vidanja rana hrvatskih branitelja? Otkako je postao šef Domovinskog pokreta ( DP ) kao da je dodatno radikalizirao svoj narativ, vjerojatno uvjeren da je šansa DP-a upravo u zaoštravanju, a ne u toleranciji prema onima koji ne dijele njegova stajališta. Sljedbenika ima, a bolest mržnje, nažalost, uspješno širi…
Škabrnja
Gotovo tri desetljeća od kraja rata Penava i dalje govori, možda više no ikad, o četnicima i zločincima, ači i političarima, sucima, odvjetnicima, novinarima koji u Vukovar nisu dobrodošli. Njegova je selekcija skandalozna, rigidna, nepomirljiva i za zdravlje ( svakog, a pogotovo ovako fragilnog ) društva pogubna. Takvi ljudi ne mogu obnašati javne funkcije, oni su prije javna sramota, jer svojom politikom djeluju kao faktor razgradnje, a ne kao integrativni faktor. Penava sije otrovno sjeme, koje, bogme, evo, već klija.
Penavi je Vukovar postao pretijesan pa je svoj politički patent koji se zatvara mržnjom, krenuo širiti dalje. Ratnog zapovjednika Škabrnje Marka Miljanica pridobio je najprije u svoju rigidnu partiju ( DP ), a poslije je sve išlo glatko. Začas je, na njegovim ratnim zaslugama i činovima mobilizirano lokalno stanovništvo u akciji potpisivanja peticije kojom će Srbe ( napose one s iskaznicom SDSS-a ) proglasiti personama non grata u Škabrnji.
Miljanić se ljetos učlanio u DP, a potom poslužio kao primjer Škabrnjanima da i sami potpišu peticiju kojom šalju poruku Miloradu Pupovcu, Anji Šimpragi i ostalma iz vodstva srpske zajednice u Hrvatskoj, da ne dolaze 18. studenoga u Škabrnju kako bi, zajedno s mještanima komemorirali ubojstvo 43 civila i 15 hrvatskih branitelja ( 18. studenoga 1991. ). Kako piše Slobodna Dalmacija, navodno je već prikupljeno 400 potpisa protiv srpskih izaslanika u Škabrnji, a mještani, zaštićeni anonimnošću, potiho govore o prisili, o tome kako su im “nepozvani neki” došli na kućna vrata i doslovce iznudili njihove potpise. A njih zanima samo mir… Za čiju korist je ovaj manifest mržnje koji se suludo širi od Vukovara do Škabrnje?
Nitko, navodno, ne zna tko je organizator peticije, ali je indikativno da se s njom krenulo onog istog dana kada je Ivan Penava urbi et orbi poručio da u vukovarsku Kolonu sjećanja 18. studenoga ne dolaze oni kojima smeta HOS koji će predvoditi ovogodišnju Kolonu.
Miljanić tvrdi da su mještani organizirali peticiju, da nikome zbog toga nije došao u kuću i da s ovom akcijom baš ništa nema njegov tranački prijatelj Penava. Peticiju, naravno, podržava i također smatra da “koljači u Škabrnju ne mogu!”
-Nikada nitko iz redova SDSS-a nije došao i ispričao nam se za ono što se događalo. S pravim Srbima ( ? ), odnosno onima koji nisu počinili zločin nad Hrvatima, dobar sam i nemam ništa protiv njih- kazao je za SD umirovljeni pukovnik, ratni zapovjednik Škabrnje. I lani su pokazali što o tome misle kad je premijer Plenković stigao u Škabrnju u pratnji potpredsjednice Vlade iz redova SDSS-a Anje Šimrage i okrenuli im leđa, zbog prevare kojoj su bili izloženi, tvrdi Miljanić. Upozorili su Plenkovića da im u Škabrnju ne dovodi predstavnika SDSS-a, a “on je na silu, po mraku, doveo Anju Šimpragu da polaže cvijeće na naše groblje. Kome ga je Anja Šimpraga položila? Mome ocu kojeg su zaklali ovdje, mojim Škabrnjanima koje su tenkovima gazili i rezali im uši – izjavio je gnjevno Miljanić.
No, svi u Škabrnji ne misle tako. Ćak ni svi u tamošnjem ogranku Domovinskog pokreta, pa tako gradski vijećnik Damir Biloglav smatra da je u povorku sjećanja dobrodošao tko god to hoće. Ne mogu se kolone sjećanja privatizirati, kaže, niti se kome može zabraniti da dođe.
Službeno, općina Škabrnja, odnosno njezin načelnik Ivan Škara, drže se one pitijevske, to je volja naroda, narod je peticiju pokrenuo i potpisao, a mi to moramo poštovati, kao i broj njenih potpisnika. Škari je na umu samo da obilježavanje tog dana prođe mirno i dostojanstveno, kako veli, a u Škabrnju su uvijek dobro došli ljudi otvorena srca koji poštuju hrvatsku državu i Domovinski rat.
Nema tu ni traga iskrenom poštovanju ni živih ni mrtvih, ni u Vukovaru ni u Škabrnji. Tek puke političke spletke i prljava nadigravanja u funkciji skorih izbora. Pitanje je samo tko su ti koji za takve persone, poput Penave ili njegovog škabrnjanskog sljedbenika Miljanića, mogu glasati, i što očekuju da će s njima ova zemlja dobiti. Osim nazadovanja i perpetuiranja mržnje i isključivosti…
Penava svome gradu ne želi ništa dobro i žalosno je da je takav čovjek dobio povjerenje svojih sugrađana da upravlja gradom. Nema tu sreće ni za Vukovarce, bogme ni za Penavu. Kome treba politički program koji se iscrpljuje na vječnom recikliranju podjela i nepomirljivosti? Na takvoj retorici, u kakvu je potonuo, Penava nikad neće ostvariti svoje ambiciozne političke ciljeve. Živjeti u strahu, mrzeći susjede, nije ničiji ideal budućnosti. To i oni politički najnepismeniji znaju makar intuitivno prepoznati.