-Ako razmišljate godinu dana unaprijed, posijte sjeme. Ako razmišljate deset godina unaprijed, posadite drvo – tako prema predaji reče kineski pjesnik, tamo negdje 500-te godine prije nove ere.
Ako je vjerovati neimenovanom Kinezu koji je posadio ovu misao, onda brazilski fotograf Sebastiao Salgado i njegova supruga Lelia Deluiz Wanick Salgado misle oko – 40 milijuna godina unaprijed.
Kako to?
Tako što je njih dvoje u posljednja dva desetljeća zasadilo, odnosno smislili su, organizirali i potakli sadnju – više od četiri milijuna stabala.
Da – posadili su 4 milijuna krošnji koje se upravo gibaju na vjetru, šume, lišće im treperi i proizvodi zrak, čine hlad u žegama, daju plodove, hranu životinjama i ljudima, nude ogrjev, spašavaju dio planete od pretvaranja u pustinju, štite od poplava i nevremena i stvaraju divan krajolik.
Inspirativni plodonosni bračni par Salgado (foto Ricardo Beliel)
-Drvo je najbolji čovjekov prijatelj na Zemlji. Ako drveće koristimo štedljivo i s poštovanjem, raspolažemo jednim od najvećih resursa na planetu.- reče jednom i Frank Lloyd Wright, čuveni američki arhitekt koji je još davno nastojao svojom arhitekturom ostvariti sklad ljudi s okolišem.
Na žalost, njegova ideja nije zaživjela među glavninom arhitekata i graditelja, a niti je većina ljudi shvatila njegovu misao o prijateljstvu drveća. Naprotiv, znamo i u Hrvatskoj, stabla se sijeku nemilice radi pukog profita i gole gluposti, a u gradovima drveće svakodnevno stradava pod najezdom stihijske gradnje i sprege primitivnih vlasti i gramzljivih nekretninskih mešetara.
U uvjetima nesnosnih vrućina koje se događaju u posljednje vrijeme, postaje jasnije koliko vrijedi jedno malo stablo, no neki su i unatoč tome i dalje beznadno predaleko od te spoznaje.
‘Zemlja je bila bolesna, kao i ja’
Srećom po žitelje jednog dijela Brazila, toga su itekako bili i jesu svjesni supružnici Salgado, čija je storija dirljiva priča o drveću, ljubavi, poštovanju i nesebičnom djelovanju za opće dobro. Šokirani globalno poznatoj pošasti brazilske sječe i krčenja šuma, njih dvoje su u očaju krenuli razmišljati što mogu učiniti ne bi li barem djelomično ublažili katastrofu koja im se odvija pred očima.
Dobro raspoloženi dobročinitelji u rasadniku uoči nove sadnje stabala (foto Instituto Terra)
Salgado je najprije bio ekonomist, potom priznati fotograf koji je osvojio brojne nagrade u fotoreporterstvu, te se 1990-ih, nakon dokumentiranja užasnog genocida u Ruandi, vratio kući u svoj rodni Brazil koji je nekoć bio prekriven bujnom tropskom prašumom.
Potresen nakon ratnih i drugih strahota koje je viđao po svijetu, kod kuće je zatekao slično razaranje, smrt i besmisao u vidu uništenih šuma. Bio je duboko uzdrman, šokiran i shrvan kada je otkrio razmjere devastacije, i srušio mu se svijet, kako se to često zna reći.
-Zemlja je bila bolesna, uostalom kao i ja. Sve je bilo uništeno. Moja žena je došla na fantastičnu ideju da ponovno zasadimo novu šumu. A kad smo to počeli raditi, vratili su se svi kukci, ptice i ribe, a zahvaljujući ovom rastu drveća i ja sam se ponovno rodio, to je za mene bio najvažniji trenutak u životu – rekao je Salgado 2015. godine za The Guardian.
Lelia Deluiz Wanick Salgado, koja je počela kao profesorica klavira, potom je izdavala časopise i podržavala rad supruga, tako je svojom zamisli o obnovi šuma spasila i muža i dio Brazila od umiranja.
‘Dan kada sam upoznao svoju ženu’
-Imam partnera s kojim radim: svoju ženu. Najvažnija stvar u mom životu bio je dan kada sam upoznao svoju ženu. Upoznao sam je 1964. i svaku priču koju sam fotografirao razmatrali smo, zajedno raspravljali. Bili smo motivirani istim etičkim i političkim razlozima da radimo ove priče… – rekao je jednom prilikom Sebastio o svojoj supruzi.
Njihov plodonosni brak i uzajamna ljubav i poštovanje je dovela i do ovoga danas, vidljivog na fotografiji ispod ove rečenice.
Nekad i sad (foto Instituto Terra)
Prema Organizaciji Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu, 129 milijuna hektara šuma površine gotovo veličine Južne Afrike, zauvijek je izgubljeno od 1990. godine zbog krčenja šuma. Područje veličine Paname, dakle površina od oko 75.517 km², nestaje u nepovrat svake godine.
No svi ti brojevi manje više mnogima ne znače ništa.
Nekima ipak da: shvaćajući razmjere globalne i lokalne pošasti i bezumlja, Sebastião i Lélia osnovali su Instituto Terra, malu organizaciju koja je u međuvremenu postala velika i utjecajna i poticajna, a od tada je posadila nevjerojatnih 4 milijuna sadnica i vratila šumu iz mrtvih.
-Postoji jedno jedino biće koje može pretvoriti CO2 u kisik, a to je drvo. Moramo započeti sa masovnom sadnjom drveća. Trebate šumu s autohtonim drvećem i trebate skupljati sjemenke na istom mjestu gdje ih posadite jer zmije i termiti neće doći. A ako posadite stabla koja tu ne pripadaju, životinjska populacija a ni šuma neće rasti. – pojašnjavao je Salgado u žaru sadnje.
Područje koje su pošumljavali 20 godina vratilo se u staro izdanje. Vratile su se i divlje životinje, ptice i kukci. Ukupno se vratilo oko 172 vrsta ptica, kao i 33 vrsta sisavaca, 293 vrste biljaka, 15 vrsta gmazova i 15 vrsta vodozemaca.
Projekt je nadahnuo i nadahnjuje i dalje milijune ljudi i pokazao konkretan primjer pozitivnog ekološkog djelovanja te koliko brzo se okoliš može oporaviti ako se svega nekolicina predanih ljudi udruži i počne djelovati.
Prije i poslije (foto Instituto Terra)
Instituto Terra je ostala neprofitna civilna organizacija osnovana u travnju 1998. Usmjerena je na obnovu okoliša i održivi ruralni razvoj u dolini Rio Doce. Regija je izvorno bila prekrivena Atlantskom šumom i pokriva općine u Minas Geraisu i Espírito Santu i hidrografski bazen Rio Doce.
Prvo drvo
Bazen Rio Doce jedan je od najvažnijih u jugoistočnom Brazilu. Na tom području živi više od četiri milijuna ljudi koji se suočavaju s posljedicama krčenja šuma i stihijskog korištenja prirodnih resursa, a to su ponajprije erozija tla i nestašica vode, a onda i glad, žeđ, bijeda i nevolja.
Prvi korak bio je uvjeriti vlasti u važnost misije pošumljavanja, a to se moglo na način da se taj komad zemlje proglasi privatnim rezervatom prirodne baštine – RPPN Fazenda Bulcão. U tome se uspjelo u listopadu 1998. godine, i to je bilo nešto što se nikada ranije nije desilo u Brazilu na taj način – to je bio prvi slučaj da je status rezervata dat potpuno uništenom i degradiranom privatnom posjedu, uz obvezu pošumljavanja.
Prvo drvo je posađeno u studenom 1999., a posadili su ga učenici iz škola u općini Aimorés u Minas Geraisu. Tako je počelo, a zadatak Instituta Terra je bio podijeliti s okolnom zajednicom svo znanje kako bi se obnovio okoliš na 608,69 hektara RPPN Fazenda Bulcão.
Kako bi postigao ovaj cilj, Institut razvija projekte u rasponu od obnove šuma i zaštite izvora do primijenjenih znanstvenih istraživanja i obrazovanja koji se tiču zaštite okoliša. Financijska potpora im dolazi od različitih partnera, iz državnog i privatnog sektora, kao i od Zaklada i pojedinačnih donatora iz raznih zemalja i drugih institucija.
Zahvaljujući radu Instituta Terra, tisuće hektara degradiranih područja atlantske šume u središnjem dijelu Rio Docea su u procesu oporavka. Bivša stočna farma, prethodno potpuno degradirana, sada je šuma s raznolikim vrstama flore Atlantske šume.
(foto Instituto Terra)
Iskustvo dokazuje da uz oporavak zelenila, izvori vode ponovno počinju teći te brojne vrste nekoć bogate brazilske faune kojima prijeti izumiranje ponovno imaju sigurno i zdravo utočište.
Sve je počelo projektom simbolično nazvanim Majka obnove, kojeg je priredio 1998. godine poznati inženjer šumarstva Renato de Jesus, tadašnji direktor prirodnog rezervata Vale zadužen za projekte pošumljavanja.
Prvi milijun (stabala)
No bezvrijedne su sve plemenite zamisli i projekti ako ga ne prepoznaju oni koji su ih skloni pomoći i financirati. No kada je u pitanju ‘prava stvar’ novac najčešće nekako dođe, govori životna praksa.
Tako je prvi financijer i podupiratelj bio Brazilski fond za biološku raznolikost (Funbio), i to u obliku sufinanciranja: za svaki uloženi dolar zainteresirane strane, Funbio je ponudio još jedan, odnosno donirao 50% potrebnih sredstava. Funbio je zajamčio budžet od 500.000 američkih dolara, a bračni par Salgado trebao je prikupiti još 500.000 američkih dolara. U tome su uspjeli: pomogla im je tvrtka Natura, kao i zaklade i pojedinci u SAD-u.
U prvim godinama sadnje, koja je započela 1999., Institut Terra je surađivao s rasadnikom prirodnog rezervata Vale, koji je isporučio sadnice. Ovo partnerstvo sa sadnicama nastavilo se do 2002. godine, kada je započela sadnja dijela sadnica proizvedenih u vlastitom rasadniku instituta.
Onda je sve krenulo svojim tokom: najprije je dogovorena proizvodnja 80 tisuća sadnica godišnje, koje je donirao 2001. Savez za očuvanje atlantskih šuma (Fundação SOS Mata Atlântica i Conservation International do Brasil).
Lokalna zajednica se brzo i rado uključila u sadnju (foto Instituto Terra)
Potom se uključila i država: Ministarstvo zaštite okoliša financiralo je 2002. godine proširenje rasadnika na kapacitet od 400 tisuća sadnica godišnje.
Godine 2008., na temelju sporazuma sklopljenog s Vladom Minas Geraisa, preko Fonda za obnovu, zaštitu i održivi razvoj riječnih slivova, pao je i prvi milijun, odnosno zajamčena je godišnja proizvodnja pa sadnja milijun sadnica.
Kako je to bilo inovativno iskustvo za Brazil, sav rad Instituta Terra temelji se na istraživanju i eksperimentima “učenja kroz rad”, jer nije bilo vremena za preduge pripreme i analize – trebalo je djelovati odmah.
Što se prije stablo zasadi, pri je će početi rasti.
O tome govori i jedna anegdota: neki Francuz predložio prijatelju da zasade stablo, a ovaj mu rekao da to nema smisla jer će trebati sto godina da naraste.
-Onda ga zasadimo odmah poslijepodne – rekao je ovaj prvi na to.
‘Mi smo životinje’
Danas su zato vidljivi sljedeći plodovi takvog rada i promišljanja: ponovno je uspostavljen potpuno uništeni vegetacijski pokrov i oporavljeni su vodni resursi, vratile su se životinje…
Već smo naveli te brojek gore u tekstu, ali valja ponoviti nevjerojatne podatke: nakon obnove šume sada u Fazenda Bulcãou obitava 172 vrste ptica, od kojih im šest prijeti izumiranje – Amazona rhodocorytha (chaud), Amazona vinacea (ljubičastogruda papiga), Campephilus robustus (djetlić), Prochias nudi collis (araponga), Propyrrhura maracana (maracanã) i Sicalis flaveola (pravi kanarinac). Potom su tu 33 vrste sisavaca, od kojih su dvije ugrožene (ranjiva kategorija) u svijetu – Callice bus personatus (saua ili guigó) i Puma concolor (puma, puma) i još tri su ugrožene u Brazilu – Leopardus pardalis (ocelot), Leopardus tigrinus (mala divlja mačka) i Puma concolor (puma/puma/puma).
Tu je i 15 vrsta vodozemaca, 15 vrsta gmazova i 293 biljne vrste.
Gotovo svega navedenoga više nije bilo na početku, prije grandioznog projekta bračnog para Salgado, svega 0,5 posto tog područja je bilo pokriveno mršavom vegetacijom.
-Mi smo životinje, rođene iz zemlje s drugim vrstama. Otkad živimo u gradovima, sve smo gluplji, a ne pametniji. Ono zbog čega smo preživjeli sve ove stotine tisuća godina je naša duhovnost… veza s našom zemljom. – rekao je jednom prilikom Salgado.
Ta je veza sve slabija, duhovnost sve tanašnija, a glupost još i veća, dodali bi.
Sebastião Ribeiro Salgado Júnior (79) i Lélia Wanick Salgado (76) i po svim parametrima zaslužuju titulu ‘dobrih ljudi’.
-Vjerujem da svatko, pa i prosječna osoba može puno pomoći, ne davanjem materijalnih dobara, već sudjelovanjem, , istinskom zabrinutošću za ono što se događa u svijetu – ustvrdio je jednom Sebastião Ribeiro Salgado, a drugi put poručio da ‘ako ne budemo imali neku vrstu duhovnog povratka na naš planet, bojim se da ćemo biti ugroženi’.
(foto Instituto Terra)
Ta ugroza je vidljiva i danas: osvrnite se oko sebe: netko sigurno obara stablo iz posve besmislenih razloga.
-Bog je skrbio za ovo drveće, spasio ga od suše, bolesti, lavina i tisuća oluja i poplava. No, ne može ga spasiti od budala. – rekao je jezgrovito jednom John Muir (1838-1914), osebujni vizionar i prirodoslovac škotskog porijekla koji se još u 19. stoljeću, prije više od 150 godina borio da se dijelovi SAD-a zaštite i proglase nacionalnim parkom.
‘Zemlja će procvjetati kad stari ljudi počnu saditi drveće…’
Stabla nemilice sijeku prazni i isprazni ljudi, koji ubijajući plemeniti oblik života koji bi ih najvjerojatnije nadživio pokušavaju kratkoročno nadomjestiti vlastitu nesvrhovitost, reći će neki.
No s druge strane se uvijek nađu ljudi poput bračnog para Salgado, i drugih njima sličnih za čija imena i dobročinstva nećemo vjerojatni nikad saznati.
No to i nije bitno.
-Čak i kada bih znao da će svijet sutra propasti, ipak bih posadio svoje stablo jabuke – navodno je rekao Martin Luther.
-Zemlja će procvjetati kad stari ljudi počnu saditi drveće znajući da se u njegovu hladu nikada neće odmarati.- kaže jedna grčka poslovica.
-Posadi stablo. – (nepoznati autor).
