Novog zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu mediji pokušavaju promovirati kao „čovjeka po mjeri pape Franje”, no, ako pročitamo njegov posljednji intervju u Večernjem listu, jasno je da Dražen Kutleša, iako ne izrijekom, ali prikriveno svakako da, zagovara ono što papa Franjo oštro i neumorno kritizira, a to je „duh klerikalizma”. Njegova kritika ateizacije i sekularizacije društva polazi s klerikalističkih osnova. On, naime, želi da hrvatsko društvo bude više kršćansko jer kršćanstvo promatra, u antropološkom i etičkom smislu, kao ono što je dobro i savršeno, dok sekularizaciju i ateizam promatra kao nešto što je zlo, što razara i ubija. Zašto je to tako? Pa zato što to kaže klerik, a on je, u hijerarhijskom smislu, iznad laika i države.
Duh klerikalizma
Ne čudi što Kutleša nekritički pristupa Alojziju Stepincu ili Franji Kuhariću, duh klerikalizma ga u tome sprječava. Kontroverzni Stepinac i stranački kardinal Franjo Kuharić, samim time što pripadaju kleričkom staležu, potpuno bivaju lišeni potrebe da se njihovo djelovanje kritički propituje. Oni su bili nepogrešivi i sveti, za ništa pogrešno ili, u teološkim kategorijama rečeno, za nikakvo zlo oni nisu odgovorni, sve što su radili, radili su najbolje, savršeno i sveto. Duh klerikalizma, nadalje, ne trpi suradnike, niti bilo kakav oblik ravnopravnosti ili samostalne inicijative – ne, autor svakog zbivanja, a ono je, naravno dobro i sveto, jer zlo i opačine dolaze isključivo po ateizmu i sekularizaciji, neki je klerik, suradnici su tu manje bitni, odnosno oni su potpuno nebitni, njima dobrota i svetost ne pripada.
Novi zagrebački nadbiskup ne čini nikakvu razliku,takvih biskupa smo se nagledali. Razliku danas čini Mate Uzinić. Nažalost, on je, kada promatramo, kako se to kaže, najviši klerički stalež Crkve u Hrvata, potpuno sam. Njegovo djelovanje sam više puta kritički zahvaćao, ali, upravo zbog te samoće u klerikalnim strukturama, upravo zbog toga što je jedini biskup koji sustavno ustaje protiv duha klerikalizma, zbog toga što jedini među hrvatskim biskupima shvaća prednosti sekularizacije, a ona nije ništa drugo nego odvajanje Crkve od države, odnosno izbacivanje višestoljetnog zloćudnog duha klerikalizma iz političko-društvenih struktura, Mate Uzinić je zaslužio da ga se promatra posebnom optikom. Kritizirao sam ga i kritizirat ću ga i dalje, da to ne činim, podlegao bih duhu klerikalizma koji nekog biskupa, upravo zato što je biskup, promatra u kategorijama svetosti i neupitne dobrote. Tada bih bio na liniji Dražena Kutleše i njegovog prikrivenog duha klerikalaizma.
Demonizacija sekularizacije i ateizma
Najperfidniji oblik klerikalizma sadržan je u demonizaciji sekularizacije i ateizma. Sekularizacija je spasila pojedinca, društvo i državu, ali i religijske zajednice. Zahvaljujući sekularizaciji društvo je slobodno. Nije mi jasno, zašto bi ateizam bio loš? Možemo postaviti i sljedeće pitanje: je li kršćanstvo u sebi loše? Odgovor na oba pitanje, kada je riječ o sekularnom društvu, potpuno je isti – ni kršćanstvo ni ateizam nisu loši, odnosno i kršćanstvo i ateizam imaju otvoren prostor za djelovanje. Dobro je da postoji kršćanstvo, ali je, isto tako, dobro da postoji i ateizam. U sekularnom društvu bog ne predstavlja neku vrijednost, on nije vrhunaravni autor, zakonodavac i sudac. On u društvo ulazi po vjernicima ili, da udovoljim Draženu Kutleši, po kršćanima.
Sekularno društvo nema neprijateljski stav prema kršćanima, štoviše, ono je potpuno otvoreno prema kršćanstvu, ali ta otvorenost ne znači i otvorenost prema bogu, u smislu da se sekularno društvo odnosi s osjećajem divljenja i strahopoštovanja prema kršćanskom bogu. Ovo ne shvaćaju zagovornici duha klerikalzma, oni bi htjeli poništiti sekularizaciju, jer im ona daje mogućnost da budu kršćani, a oni kršćanstvo ne vide kao mogućnost i izraz slobode, nego kao nužnost i zadanost. Problem je što hrvatska verzija klerikalizma kršćanstvo vidi kao našu državnu i društvenu nužnost i zadanost. Protiv klerikalizma se treba boriti – vjernici unutar religijskih institucija, a građani jačanjem sekularizacijskih procesa.
Hrvatska je desetljećima razapeta između duha podivljalog klerikalizma i pljačkaškog nacionalizma, i po tom pitanju ništa ne poduzima. Klerikalistički i nacionalistički duh su prosječnog hrvatskog građanina odgojili u poslušnom duhu zahvalnosti prema precima kojih više nema, a navodno su sanjali ovakvu državu, ali i odgovornosti prema onima kojih sada nema, a navodno će doći, a to su buduće generacije za koje navodno stvaramo državu. Prosječni hrvatski građanin ima zadatak da se u siromaštvu odnosi prema onima kojih nema, kako bi klerikalistički i nacionalistički pljačkaši imali sve više i više. Sekularizacija nikada nije bila problem, ona je rješenje problema.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
