Hrvatski premijer Andrej Plenković, poznat po samofascinaciji, ergo neprijemčiv za fasciniranost bilo kime ili bilo čime drugim, ušao je u otvoreni sukob s predsjednikom Vrhovnog suda Radovanom Dobronićem, poznatim po tome da se ne da fascinirati. Pa ni, ili pogotovo ne, Plenkovićem. Zbog sad već dugotrajnog štrajka službenika i namještenika u pravosuđu čime je ova, ionako najslabija karika vlasti, blokirana u radu, Dobronić se pismom obratio šefu Vlade i usudio upozoriti da u pravosuđu vlada rasulo kao 90-ih godina kada nije bilo ni sudaca ni službenika ( jer ih je HDZ temeljito pomeo ). Zatražio je od Plenkovića da ga čim prije primi zajedno s predstavnicima sindikata sudskih službenika, što je premijeru bio šlagvort da predsjednika Vrhovnog suda proglasi sindikalnim povjerenikom i hitro zaviri u njegovu buštu, toliko da se zna, znatno deblju od premijerove. Čak i za bolesnu taštinu hrvatskog premijera, takva je reakcija nedostjna funkcije i krajnje infantilna…
Zna se da je Radovan Dobronić za Plenkovića neželjeno dijete na samom vrhu hrvatskog pravosuđa, ali ima izborni legitimitet Sabora i zaslužuje poštovanje premijera. No, Plenković koristi svaku priliku da mu to uskrati dajući time do znanja da Dobronić nije njegov izbor.
Dobronićevo pismo
S druge strane. Dobronić šalje pismo šefu Vlade i ne čeka odgovor, nego trenutno istupa u javnost s njegovim sadržajem, što implicira ili da ima loše iskustvo u razmjeni pisama s Plenkovićem, pa se odgovoru i ne nada, ili pak da je požurio pridobiti potporu javnosti kako bi naoružan njome eventualno lakše razgovarao s premijerom. Kako god, nije mudro, jer, ma koliko njegova argumentacija bila uvjerljiva, javnom prezentacijom prije komuniciranja s Plenkovićem, oduzeo joj je primarni smisao. Pismo je dobilo implikacije provokacije, na koju je premijer žustro odgovorio ne birajući riječi i ne mareći za autoritet institucije predsjednika VS-a.
Bi li predsjednik Vlade Andrej Plenković na ovakav način komunicirao s predsjednikom Vrhovnog suda da je i on, kao većina dužnosnika, iz HDZ-ovog špila karata? Naravno da ne bi. Ali, ni predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić, ne bi ni pomislio izgovoriti tako eksplicitnu kritiku na račun stanja u pravosuđu, ma koliko ono formalno bilo neovisno, da ga je ičim HDZ “zadužio”. To je hrvatska realnost, ovisnička, utemeljena na podobnosti i klijentelizmu, zapravo jednostranačka, jer sve relevantne pozicije u državi, od striktno političkih do onih u kulturi i sportu, drži stranka na vlasti i njima disponira kao svojim naslijeđenim vlasništvom. Otud i takva drama u komunikaciji dvaju visokih dužnosnika, jer Plenković naprosto ne trpi drugačije mišljenje, štoviše, njegovo mišljenje u ovakvoj Hrvatskoj ne može ( ne smije ) imati alternative. Kao ni HDZ na čelu s njim…
– U petak sam sastavio dopis koji sam poslao premijeru Plenkoviću i u kojem sam mu objasnio cijelu situaciju. Rekao sam mu da pitanje visine plaća sudskih službenika nije samo stvar klasičnog sindikalnog pregovaranja nego da su te niske plaće već sada ugrozile normalno funkcioniranje sudske vlasti – to sad postaje sistemsko pitanje koje se mora riješiti da sudovi mogu nastaviti normalno funkcionirati- objašnjavao je, i prije eventualnog poziva na razgovor, Dobronić u intervjuu na N1 televiziji.
Apostrofirao je plaće sudaca i sudskih službenika koje se nisu rješavale u dugom vremenskom razdoblju, katastrofalno stanje sudskih zgrada i nisku razinu informatizacije što sve zajedno onemogućava normalno funkcioniranje pravosuđa. Ukratko, sudska vlast nema minimalne uvjete za funkcioniranje, nalazimo se pred rasulom, dramatično je govorio Dobronić, upozoravajući da dulje od 30 godina nije provedeno načelo podjele ( trodiobe ) vlasti u Hrvatskoj i da je to jedan od ključnih problema koji generira ovakvo stanje u pravosuđu.
Normalne demokracije
– Potpuno je neosnovano tvrditi da je bilo tko, tko radi na sudu državni službenik, nije! On je sudski službenik, a sudovi ne ulaze u tijela državne uprave. To je bitna razlika između ministarstava, agencija i zavoda i sudova, sudovi su nešto drugo. Tu otpada argument da se pitanje oko 6800 sudskih službenika i namještenika može rješavati u paketu s 219.000 drugih službenika. To je potpuno krivo poimanje- smatra Dobronić, uz poruku premijeru da ne bi bilo dobro da ignorira njegov dopis.
-U normalnim demokracijama, ako Vrhovni sud kaže da mu treba novac za neku svrhu – onda on to i dobije. Ako netko u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti nije svjestan položaja sudbene vlasti i svojih obveza i odgovornosti, može doći na ideju da može ucjenjivati sudove i sudbenu vlast jer o sredstvima odlučuje parlament na prijedlog Vlade. To je pitanje one prave građanske i političke odgovornosti koja ili postoji ili ne postoji. To je jedan od naših najvećih problema u izgradnji demokratskih institucija – što, da bi on funkcionirao, jedan određeni broj institucija, ali i pojedinaca mora pokazati odgovornost, što ovdje nije slučaj- ocijenio je i premijeru dao do znanja da nema izbora.
– Nemate izbora, povećajte plaće jer se ne može nikako tumačiti da sudski službenici moraju rješavati plaće svih državnih službenika! Oni nisu ista kategorija! To što je Vlada odlučila cijelo vrijeme ignorirati upozorenja dva predsjednika Vrhovnog suda, to je njihova stvar. Vlada nema pravo tvrditi da je iznenađena. Ne povise li plaće, neće biti dobro ni za Vladu ni za bilo koga. Mi ćemo sasvim sigurno reagirati, imamo mogućnosti kako, ali neću sad o tome – nadam se da do toga neće doći- naveo je, pomalo prijeteći Dobronić, sugerirajući premijeru da ne pokušava s pristupom da će štrajk sam od sebe odumrijeti, da će se ljudi umoriti i pokolebati, jer će takav pristup rezultirati dramatičnim odljevom službenika i namještenika iz pravosuđa koji je i sada alarmantan, a sudstvo u situaciji u kakvoj je bilo 90-ih kada je njime vladalo kadrovsko rasulo.
Vrhovni sud je štrajk sudskih službenika proglasio zakonitim, njihove zahtjeve opravdanim. I trebalo bi ih, smatra Dobronić, shvatiti ozbiljno. Jer, ponovo se gomilaju zaostaci na sudovima koje će biti teško anulirati. A za problem plaća Vlada zna već dugo, na to je upozoravao i Đuro Sessa u izvješću 2020. u kojem predlaže da se plaće službenicima povećaju za bar 30 posto, o tome je u svojim izvješćima govorio i Dobronić sam, ali Vlada nije ništa sistemski učinila, tvrdi aktualni predsjednik VS-a.
Nije to nimalo dobro sjelo Plenkoviću, a napose Dobronićeva opaska kako se u “normalnim demokracijama” tako ne radi, što, reći će uvrijeđeni Plenković, “implicira da mi nismo normalna demokracija”. Tko to ima drskosti njemu reći ?!
Potom je, u svojoj standardnoj maniri samohvale vlastitog pregalaštva, nastavio nabrajati što je sve njegova vlada učinila za hrvatsko pravosuđe, koliko je uložila u pravosudnu infrastrukturu, nota bene i povećala plaće sudaca za 513 eura. A kad smo već kod plaća, mislio je Plenković, dobro je da javnost znade da predsjednik Vrhovnog suda, koji se tu nešto buni i druka za plaće službenika u pravosuđu, ima plaću od 3.667 eura, ” a ja 3.195 eura, ministri neki imaju i 2.363 eura”, požalit će se šef Vlade i konstatirati: “Prema tome, svi ovi suci imaju veće plaće od nas.”
“Sindikalni povjerenik” Dobronić
Na Plenkovićeve “udarce ispod pojasa”, Dobronić nije šutio. Njegovo je pismo, rekao je, isprovocirano činjenicom da je zbog dugotrajnosti štrajka ugroženo normalno funkcioniranje sudbene vlasti, pa je jasno da se premijeru nije obratio kao sindikalist nego kao pravosudni dužnosnik. Predložio je i reformu postojećeg sustava tako da se sudski službenici i namještenici izdvoje iz korpusa državnih službenika, ali premiejru, kaže, nije do reforme, radije bi održao postojeći status quo.
Koji su to razlozi zbog kojih premijer u fokus stavlja pitanje njegove ( Dobronićeve ) i plaće drugih sudaca, pri čemu apostrofira da on ( Plenković ) i njegovi ministri primaju znatno manje plaće od sudaca VS-a i visokih sudova?
Prvo, to nije fokus ove rasprave, replicira Dobronić šefu Vlade, drugo, ne vidi razloga zašto Vlada ne bi povećala svoje plaće koje su preniske u odnosu na odgovornost i napore kojima su članovi Vlade izloženi, i per fin, “moja je plaća još i veća od one koju premijer otkriva tragajući za tim podatkom u evidenciji Ministarstva pravosuđa, jer “zaboravili ste navesti da sam po položaju predsjednik Državnog izbornog povjerenstva i da u tom svojstvu primam naknadu od oko 700-800 eura“, poentira šef VS-a.
Je li Dobronić izašao iz okvira pozicije koju obnaša izjavom da je pravosuđe u rasulu kakvo pamtimo iz 90-ih kada nije bilo ni sudaca ni službenika, a neriješeni predmeti su se mjesečno multiplicirali do neslućenih brojki? Je li Plenković, rob svoje tašte naravi, izlistavanjem Dobronićeve i plaća sudaca VS-a i ostalih visokih sudova, pao prenisko i narušio dignitet vlastite i pozicije predsjednika VS-a ?
Nema razloga Dobronićevu brigu za sudske savjetnike, službenike i namještenike, čiji ( ne )rad izravno utječe na hrvatsko pravosuđe tumačiti kao izlazak iz okvira dužnosti koju obnaša, jer tu se ponajprije radi o intervenciji u korist neometanog funkcioniranja pravosuđa. Koje je sada, štrajkom sudskih službenika, itekako osakaćeno, a i kad oni rade nije najažurnije. Ako dosad, uz rad punim kapacitetima, hrvatsko pravosuđe nije bilo kadro rješavati zaostale i novopristigle predmete u skladu s nekim realnim standardima, kako će tek sada, nakon mjesec dana štrajka onih bez kojih se ne mogu voditi rasprave na sudu, uhvatiti korak s funkcionalnim pravosudnim sustavima EU?
Konačno, Plenković je doista, umjesto potenciranja štetnog javnog polemiziranja ( koje je pogrešno otvorio Dobronić ) trebao loptu spustiti na zemlju i pozvati Dobronića na razgovor te u izravnoj komunikaciji s njim razriješiti nesporazume, pa i otvorena razilaženja. Ili se makar dogovoriti kako ih rješavati. No, premijer se odlučio povesti za vlastitom taštinom i ironizirati i prijedloge, i teze, i uopće osobu predsjednika Vrhovnog suda etiketirajući ga kao sindikalistu ( kao nešto pogrdno?! ), čime mu je dao do znanja da do njegovog mišljenja ne drži koliko ni do lanjskog snijega. Pritom je bespoštedno jurišao na dostojanstvo funkcije predsjednika VS-a i Radovana Dobronića, zaboravljajući da time istodobno ozbiljno dovodi u pitanje i svoj politički dignitet.
No, Plenkoviću je ionako lojalnost važnija od digniteta. Osobito tuđeg.
Radovan Dobronić (foto HRT)
