Iako je najuspješniji hrvatski štrajkolomac, Andrej Plenković, problem štrajkova apsolvirao izlazeći u susret zahtjevima velikih i moćnih ( pozicijom, strukom ili masovnošću ), a ignorirajući male i za njega nebitne, ovi potonji bi mu mogli zadati velike glavobolje. I dalje je aktivan štrajk službenika i namještenika u pravosuđu čije zahtjeve ignorira i premijer i njegov resorni ministar Malenica, iako je riječ o bar 5000 najniže rangiranih zaposlenika u sustavu. A baš kako je šef Vlade pokušao silom kršiti otpor nezadovoljnih pravosudnih službenika, prijavljujući njihov štrajk kao nezakonit, istim se modelom odlučio poslužiti i šibensko-kninski župan Marko Jelić koji je, kao osnivač, tužio radnike Cesta Šibenik za nezakonit štrajk u kojem su od 12. lipnja. Nema milosti za štrajkaše…
Teško radnicima. Pogotovo onima najlošije plaćenima. Osim sindikata, iza njih nema tko stati. Ni državna ni lokalna vlast. Štoviše, prvi impuls vlasti je pobunu nezadovoljnih radnika ugušiti, štrajk zabraniti, proglasiti nezakonitim i time radnicima oduzeti pravo na naknadu tijekom dana provedenih u štrajku. No, u slučaju službenika i namještenika u pravosuđu Županijski sud dao im je za pravo, a odluku da je njihov štrajk legalan, zakonit, potvrdio je i Vrhovni sud.
Sada i šibensko-kninski župan Marko Jelić, supredsjedatelj nove stranke AP ( svaka sličnost nije nimalo slučajna ), unatoč odluci ŽS u Šibeniku o legalnosti štrajka šibenskih “cestara”, tuži radnike Vrhovnom sudu i od njega čeka pravorijek. I dok raste potpora šibenskim radnicima, pa ih je u petak podržalo svih 11 sindikalnih podružnica u sektoru prometa i veza, župan je odlučniji i uporniji u namjeri da ih sudski onemogući u štrajku.
-Mi smo naravno, iskoristili tu mogućnost, jer se ne slažemo s onim što oni propagiraju i na što se žale, i čekamo da Vrhovni sud donese pravorijek o štrajku- poručio je Jelić ogorčenim radnicima koji zahtijevaju ostavke uprave koju optužuju i za malverzacije na štetu tvrtke, a prozivaju i župana zbog neosjetljivosti prema problemima radnika koji su svi žitelji njegove županije. Župan inzistiranjem na odluci Vrhovnog suda samo kupuje vrijeme, kažu, a jedini je koji bi, da želi, ovu, za njih tešku, situaciju mogao zaustaviti jednim potpisom i ne čekajući odluku Vrhovnog suda. Pokušava ih se, kažu, uvući u politiku, jedna stranka optužuje drugu da stoji iza njihovog štrajka, a ne stoji nitko, nego samo radnici. Ako je župan zbilja obiteljski čovjek kakvim se stalno predstavlja, odnosi li se to samo na njegovu obitelj, a prema ovih 120 radničkih obitelji nema ni razumijevanja ni empatije?
No, nema predaje. Županu poručuju da neće odstupiti od svojih zahtjeva ni milimetra, borit će se do kraja pa koliko god to trajalo. Štrajk se nastavlja i idućeg tjedna, kada će svakodnevno od podne do 15 sati u znak prosvjeda stajati pod prozorima Županije i ponavljati svoje zahtjeve sve do njihova ispunjenja.
Radnici Cesta Šibenik traže ugovor o radu za jedno radno mjesto, povećanje plaća za 15 posto i isplatu u jednom dijelu te Pravilnik usklađen s postojećim Kolektivnim ugovorom, a ukidanje sadašnjeg po kojem im se plaća isplaćuje po modelu 70:30 ( 70 posto fiksni i 30 posto varijabilni dio ).
Zanimljivo je da župan Jelić nije preuzeo model predsjednika Vlade iz rješavanja problema nezadovoljnih liječnika ili sudaca koji su prijetili “bijelim” i “crnim” štrajkovima, nego mu je kao obrazac za rješavanje ovog “njegovog” lokalnog štrajka poslužio Plenkovićev odnos prema službenicima i namještenicima u pravosuđu, za čije zahtjeve nema ni razumijevanja ni milosti. Kao da i premijer i župan dijele vlastiti novac, a ne novac poreznih obveznika, ergo građana…
Premijer je vrlo djelotvorno primirio i liječnike i suce, naposljetku i 219 tisuća državnih službenika i namještenika koji će u srpnju primiti veće plaće ( od 60 do 100 eura ), a regres od 300 eura im je već sjeo na račun, ali nije računao sa žilavošću nereprezentativnih sindikalnih podružnica poput one koja okuplja službenike i namještenike u pravosuđu, zapisničarke, čistačice, uredski i tehnički radnici, dakle, one najniže rangirane u sustavu. No njih pet tisuća ušlo je u treći tjedan štrajka. S razlogom, jer rade za 600-700 eura mjesečno, bez njih nema sudskih presuda, suci su bez njih kao bez ruku. A ipak im se to ne honorira, nego se benevolentno staje uz zahtjeve sudaca koji su rak-rana hrvatskog društva, koji skupljaju neriješene predmete umjesto da ih ažurnije rješavaju, koji presude donose ponekad i u roku od 30 godina!
Istina suci su podržali štrajk svojih službenika i namještenika na koje čak i u danima njihova prosvjeda mogu računati kada je riječ o hitnim predmetima, ali ta potpora ne nadilazi simboličku, retoričku. Pa valjda ne mogu reći da ih ne podržavaju, a i sami su prijetnjom štrajkom izboksali značajno veće plaće. Zašto se nisu za svoje kolege iz sustava iskreno zauzeli? Je li ih uopće briga što ti ljudi rade za tako male plaće, i nakon 30-40 godina staža jedva dobiju 700 eura?
Šibenski “cestari” rade za još manje. Njihove su plaće ispod 500 eura, ali podrška i solidarnost njihovog sektora – prometa i veza- apsolutna je, nepodijeljena, iskrena, vidljiva i dobro se čuje. Dolazi iz svih dijelova Hrvatske.
Zakoni, kako vidimo, jednako ne vrijede za sve, ni pristup vlasti ( državne ili lokalne ) nije prema svima isti. Postoje veliki i mali, važni i nevažni, vlasti miliji i oni koji su joj manje dragi. A najdraži su joj oni koji šute i rade, iako od svoga rada ne mogu preživjeti, nego se zadužuju, iako im takva plaća za takav rad oduzima svako dostojanstvo. Samo loša vlast prijeti sudom onima koji se za zgaženo dostojanstvo bore legalnim sredstvima. Štrajkom.
