Dvanaesti Split Pride okupio je ove subote nekoliko stotina pobornika koji su u 18 sati krenuli od Đardina, prošli preko Pjace, Marmontove i Rive pa natrag u Đardin gdje ih je uz glazbu DJ-ica čekao pravi tulum. Ove godine Pride se održao pod motom “Tu smo od stoljeća sedmog”, a uz brojne transparente koje su nosili bili u i “Nije me mater rodila da mučim”, “Domaćica i drag kraljica” i druge. Povorci se pridružio i splitski gradonačelnik Ivica Puljak, koji je s Pridea poslao sefie s porukom: “Split je grad ljubavi i tolerancije”. Sve je prošlo bez ijednog incidenta, javlja Dalmacija danas.
Mi imamo europske zakone ali ne usađujemo ljudima europske vrijednosti- čulo se na ovogodišnjem Split Prideu. Nasilje najčešće dolazi od mladih koji su upravo izašli iz sustava obrazovanja, ali što su naučili?
-Dobro došli na 12. Split Pride, bio bi 13. da nismo bili odgovorni u pandemiji pa ostali doma. Ove godine se fokusiramo na razliku između mentaliteta i važećeg zakonodavstva, samo što smo ove godine fokusirani na sustav obrazovanja jer smo shvatili da ljudi koji čine homofobna djela i zločine iz mržnje su zapravo jako mladi ljudi. Mislili smo prije da su predrasude svojstvene starijim generacijama. Te predrasude se samo prenose iz generacije u generaciju. Mi možda imamo europske zakone, ali nemamo europske vrijednosti. Te europske vrijednosti su vrijednosti poput nenasilja, tolerancije, poštivanja različitosti. To se mora i može provući kroz sustav obrazovanja jer je to jedini način da mentalitet ide naprijed- poručila je sudionicima ovogodišnje Povorke ponosa Nikolina Banić.
Događaj se odigravao pod budnom paskom policije koja je tijek povorke snimala zbog mogućih incdenata.
Uoči Pridea organizatori su podužom porukom pozvali sve sugrađane da im se pridruže u prosvjendoj povorci LGBTIQ zajednice i prijatelja, te podsjetili da već 20 godina upozoravaju na “nepotrebno nasilje i diskriminaciju naspram LGBTIQ+ osoba”.
– Istraživanja i naša iskustva pokazuju da nasilje i diskriminacija ne prestaju i sad se pitamo di je zapelo. Koliko još trebamo govoriti prije nego postanemo ravnopravni građani?
Shvatili smo da velik dio problema leži u tome tko govori, a tko ne govori o nama. Prvo, već dvadeset godina Hrvatsku javnost o LGBTIQ problematici educiraju aktivisti. Udruge građana čija je jedna, ali jako važna kvalifikacija ta što su pripadnici predmetne manjine pa mogu iz prve ruke govoriti o iskustvu nasilja i diskriminacije. Oni trebaju govoriti i govore. Zatim, s druge strane spektra, o LGBTIQ populaciji često govore svećenici, vjeroučitelji i konzervativni aktivisti, političari i druge interesne skupine. Njihove kvalifikacije su u najmanju ruku upitne, ali su sveprisutni, ustrajni i jako glasni. Oni ne trebaju govoriti o nama, ali govore. I onda se ta dva govora o seksualnosti i ljudskim pravima doživljavaju kao dva ekstrema. Društveni se stavovi polariziraju. Mi vučemo naprijed, oni nazad i priča stoji…
Oni koji imaju moć da zaustave predrasude, ne poduzimaju ništa posebno. Pravilnom edukacijom mladih kroz sustav obrazovanja, problem nasilja i diskriminacije bi se mogao kroz 5-10 godina svesti na minimalnu razinu. Ovaj se problem već mogao riješiti. Samo da gradovi i država sa svojim institucijama stanu iza ljudskih prava i sloboda…
U našim školama se o seksualnosti daleko najviše uči na satovima vjeronauka. Ostali predmeti o seksualnosti govore samo kroz biološku i fiziološku prizmu, a LGBTIQ sadržaji su nevidljivi, nedovoljno zastupljeni i/ili marginalizirani. I onda imamo situaciju da trećina maturanata smatra da je homoseksualnost neki oblik bolesti, a 75% LGBTIQ osoba tokom života doživi neki oblik nasilja i/ili diskriminacije. Hrvatske škole proizvode maturante diskriminatornih stavova, a mi se kao čudimo zašto diskriminacija ne prestaje. Kada usporedimo ono što hrvatsko zakonodavstvo propisuje s onim što se uči u školama stječe se dojam da živimo u dvije različite Hrvatske. To su oprečne stvari.
Osim toga, nisu svi mladi cis i strejt. Tko zastupa njih? LGBTIQ mladi prolaze kroz sustav obrazovanja nevidljivi, ušutkani i prestrašeni. O njihovim ljudskim pravima se ne govori, njihovo postojanje se prešućuje. Često su žrtve vršnjačkog nasilja i diskriminacije. Ne osjećaju se sigurno u svojim školama i nemaju se kome obratiti. Čak i oni nastavnici koji žele pomoći takvoj djeci, nemaju dovoljno znanja i kapaciteta za nositi se s njihovim problemima- ocijenili su, i zato, kako su naveli, traže:
– uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja za mlade kao oblik prevencije spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća, zlostavljanja u vezama i diskriminacije na temelju različitosti.
– omogućavanje obrada tema koje se odnose na LGBTIQ osobe na dostojanstven način i na znanstveno utemeljenim činjenicama. Te teme se mogu i moraju obrađivati na satovima građanskog odgoja, ali i u sklopu drugih društvenih predmeta poput filozofije, sociologije, etike, povijesti, književnosti i umjetnosti.
– uvođenje dodatne izobrazbe nastavnog osoblja o temama koje se tiču LGBTIQ osoba.
– izradu nacionalne strategije prevencije vršnjačkog nasilja, a koja će se odnositi, između ostalog, na suzbijanje homofobije i transfobije kako bi djeca i mladi znali prepoznati, prijaviti i spriječiti diskriminaciju i nasilje- poručili su, uz ostalo, organizatori pozivajući Splićane da ih podrže.
