Zelena infrastruktura je pojam koji nas asocira na prirodni okoliš, park šume, sustav pješačkih i biciklističkih staza, školske i terapijske vrtove, perivojnu baštinu, urbane vrtove, kišne vrtove, zelene krovove i zidove koji bi trebali biti međusobno povezani i svima dostupni.
Program razvoja ZI izrađuje se u međunarodnom i europskom kontekstu kojeg obilježava razvojna politika usmjerena na održivi razvoj, u okviru koji izniman značaj ima upravo zelena infrastruktura te s njom povezani elementi, međutim u Hrvatskoj program ZI nije zaživio zbog manjka znanja i informiranosti jedinica lokalne samouprave (JLS) o tome što je uopće ZI, a kamoli da možemo govoriti o jasnoj razvojnoj strategiji zelene infrastrukture na lokalnoj razini.
Najvažniji dokument na svjetskoj razini koji definira ciljeve održivog razvoja je Program Ujedinjenih Naroda za održivi razvoj 2030 (Program 2030) usvojen 2015. godine.
photo: pixabay
Program 2030 postavlja 17 novih globalnih ciljeva održivog razvoja kojima se u 15 godina nastoji zaustaviti svaki oblik siromaštva, riješiti problem klimatskih promjena, smanjiti nejednakosti istovremeno osiguravajući da nitko ne bude isključen te doprinijeti održivom gospodarskom razvoju.
Program 2030 kao jedan od ciljeva ističe cilj koji je usmjeren na razvoj uključivih, sigurnih, prilagodljivih i održivih gradova i naselja, pri čemu se kao jedan od prioriteta ovog cilja ističe osiguravanje univerzalnog pristupa sigurnim, uključivim i pristupačnim zelenim i javnim površinama – istaknuto je u konačnom Programu razvoja zelene infrastrukture u urbanim područjima za razdoblje 2021. do 2030. godine koje je 2021. godine objavilo Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine RH.
Nažalost, jedinice lokalne i regionalne samouprave u RH nedovoljno su, u svoje planove i programe, implementirale strateški Program ZI koji je izrađen i usklađen s politikom i ciljevima Europskog zelenog plana.
Sustavan način praćenja stanja zelenih površina te njihova jedinstvena klasifikacija na području JLS za sada nisu uspostavljeni. Premda su pojedine JLS ostvarile djelomično unaprjeđenje metoda identifikacije i valorizacije zelenih površina zahvaljujući sudjelovanju u različitim EU projektima (Horizon 2020, Interreg V-A, IPA i dr.), u većini slučajeva postojeći načini evidentiranja zelenih površina su tehnološki zastarjeli (analogne baze podataka), nepregledni, neažurni te bez uspostavljenih jasnih kriterija i standarda praćenja i vrednovanja.
Tek nekolicina JLS ima izrađene Katastar zelenila ili GIS bazu podataka koja uključuje pojedine, često nepotpune kategorije zelenih površina. Također, postojeći načini praćenja zelenih površina nisu centralizirani, a podaci su rijetko javno dostupni.
Uloga javnosti i participativnosti u prikupljanju podataka o stanju i potrebama zelene infrastrukture je za sada zanemarena – istaknuto je u Programu razvoja zelene infrastrukture u urbanim područjima za razdoblje 2021. do 2030.
foto: pixabay
Svjedočimo svakodnevnoj devastaciji okoliša i uslijed ne strateškog planiranja turizma koji vodi prema posvemašnjoj betonizaciji pa se može zaključiti kako je stanje na terenu sasvim suprotno od zadanih ciljeva Europskog zelenog plana.
Projektira se i gradi betonska infrastruktura koja je u službi turizma i koja ne sadrži zelene površine, već je naglasak na što većem broju smještajnih kvadrata koji u konačnici ne pružaju ugodan i prirodan ambijent i zaklon od visokih temperatura.
Održivost prostornog stanja je narušena, inspekcije kao da ne vide devastaciju prostora i postojećih zelenih površina, stručna mišljenja koja upozorava na lošu situaciju se ne uzimaju u obzir. Čini se kao da nitko ne vrši nadzor nad „sivom“ gradnjom, a Strategija prostornog razvoja koja predlaže učinkovite mjere u borbi protiv klimatskih promjena je samo mrtvo slovo na papiru što je jasno vidljivo i u Hrvatskom Programu razvoja ZI.
Hrvatski gradovi na žalost stagniraju za modernim, urbanim europskim gradovima koji su prepoznali važnost zelene infrastrukture kako bi uspostavili održive, otporne, sigurne i za život ugodne gradove koji su otporniji na klimatske promjene.
Jedanaest naprednih gradova koji promišljaju „zeleno“ u skladu s Europskim zelenim planom dobili su nagradu Vijeća Europe – European Green Capital Award.
Stockholm je nagradu dobio 2010 godine, zatim Hamburg 2011, Vitoria-Gastiez 2012, Nantes 2013, Copenhagen 2014, Bristol 2015, Ljubljana 2016, Essen 2017, Nijmegen 2018, Oslo 2019, Lisabon 2020, Lahti 2021, Grenoble 2022. Važno je naglasiti da je među kriterijima vrednovanja prilagodba klimatskim promjenama koja uključuje zelena urbana područja – održivo korištenje zemljišta, prirodnu i bioraznolikost…
Ako se neki Hrvatski grad u budućnosti odluči pridružiti ovoj zelenoj elitnoj skupini prvo treba izraditi strategiju razvoja zelene infrastrukture i unaprjeđenja zelenih i plavih (vodenih) površina i tek onda se može računati na sredstava ESI fondova, ustvari na Europski novac za razvoj zelene infrastrukture.
U Programu razvoja ZI u svrhu razvoja zelene infrastrukture u urbanim područjima RH predlažu se tri posebna cilja, kvalitetno planiranje i upravljanje razvojem zelene infrastrukture, unaprijeđena, raširena, povezana i lako dostupna zelena infrastruktura u urbanim područjima te visoka razina znanja i društvene svijesti o održivom razvoju urbanih područja kroz razvoj zelene infrastrukture.
Sva tri cilja su na terenu zanemarena jer je razina znanja na razini vodećih struktura JLS niska i manjkava, što je vidljivo i u anketi koja je dostupna u Programu razvoja ZI u urbanim područjima za razdoblje 2021. do 2030. godine.
foto: pixabay
Gradovi i naselja Hrvatske nemaju povezanu zelenu infrastrukturu, već postojeće velike i male površine zelene infrastrukture kao što su primjerice šume i šumarci u urbanim područjima, perivoji, parkovi, sportski tereni u zelenilu, urbani vrtovi, povrtnjaci, zelena groblja i kampusi, vrtovi vila i ljetnikovaca, zelene okućnice kuća i zgrada, jezera, močvare, retencije, bare, kišni vrtovi, male zelene površine s niskim zelenilom, pojedinačna stabla i jako male grupe stabala te poljoprivredne površine u urbanom prostoru koje samostalno ne predstavljaju zelenu infrastrukturu.
Kada bi se u Hrvatskoj strateški planiralo, sve postojeće zelene površine, koridori zelenila i vodenih površina, koji najčešće prate prirodne tokove voda ili tokove oblikovane ljudskim djelovanjem kao primjerice slivovi rijeka i potoka s okolnim zelenilom, ceste, kanali, željeznice s drvoredima… trebale bi se definirati i povezivati u strateški planiranu mrežu s novim trakama zelene infrastrukture.
Jasna vizija i razvijena ekološka svijest lokalnih uprava prometnula je mnoge europske i svjetske gradove u zelene oaze koje se nastoje oduprijeti klimatskim promjenama pomoću izgradnje kišnih i urbanih vrtova, terapijskih vrtova…
U Hrvatskoj postoje dobri primjeri gradova i općina koji su izgradili ZI koja je višestruko korisna. U Zadarskoj županiji su projektirani i izgrađeni kišni vrtovi kao odgovor na klimatske promjene i koji su učinkovit štit protiv poplava. Kišni vrtovi su ustvari samozaljevajući vrtovi koji su jednostavni za održavanje i s malim utroškom resursa jer se sakupljaju oborinske vode sa prilaznih puteva, terasa i drugih tvrdih površina te se sa takvim sustavom zalijevanja koristimo zapravo recikliranu vodu te štedimo pitku.
I europski trend urbanih vrtova trebao bi sve više zahvatiti i Hrvatsku jer znanstvena istraživanja pokazuju da se trenutno u lokalnim uvjetima proizvodi preko 20% hrane, a predviđanja su da će se do 2050. g. u svijetu proizvoditi preko 50% voća i povrća lokalno, na mjestu stanovanja i rada. Stanovnici urbanih sredina sve više žele imati svoje uzgojeno voće i povrće koje uspijeva u urbanim vrtovima i čija je korist višestruka i koji također štite od Utjecaja zagrijavanja i temperaturnog disbalansa prostora u gradovima koji se očituje povećanom temperaturom od tri do pet stupnja celzijusa u centrima na betonu i asfaltu u odnosu na iste te gradove koji imaju zelene prostore koji apsorbiraju toplinu. Terapijski vrtovi također su u trendu i služe za rehabilitaciju osoba kojima je ona potrebna.
Zelena infrastruktura je naša zelena budućnost koja garantira korist za okoliš te društvenu i gospodarsku korist. U Strategiji prostornog razvoja Republike Hrvatske, temeljnom državnom dokumentu za usmjeravanje razvoja u prostoru, otpornost na klimatske promjene je jedan od prioriteta prostornog razvoja, koji se, između ostalog, ostvaruje jačanjem prirodnog kapitala i planiranjem razvoja zelene infrastrukture. SPRRH navodi da je „potrebno promišljati i postupcima planiranja uspostavljati nove te čuvati postojeće sustave urbane zelene infrastrukture – mreže zelenih površina u kojima i s pomoću kojih se doprinosi očuvanju, poboljšanju i obnavljanju prirode, prirodnih funkcija i procesa u gradovima.
