Neovisni novinarski portal
28.2.2024.
INTERVJUI / POVIJEST/SADAŠNJOST
Razgovor/ Edvard Šprljan o knjizi svog strica Nevina Šprljana, svjedočanstvu antifašističke prošlosti Vodica: Ovo je prvi, ali vrlo značajan korak za Vodičane u traženju novog zajedništva

Razgovor/ Edvard Šprljan o knjizi svog strica Nevina Šprljana, svjedočanstvu antifašističke prošlosti Vodica:
Ovo je prvi, ali vrlo značajan korak za Vodičane u traženju novog zajedništva

U Vodicama se ovih dana dogodila zanimljiva posthumna promocija knjige Nevina Šprljana “Moj put iz Vodica u Vodice” koju su uredili autorovi nećaci ( sinovci ) Edvard i Emil Šprljan,  kao neku vrst zbornika sabranih sjećanja svjedoka vremena u razdoblju od 1937. do 1947. Vrijeme je to uoči, tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata a iznimno emotivno, dokumentirano govori o jednom teškom razdoblju i za Vodice nakon kojega su mnoge vodičke majke, sestre i kćeri zavijene u crno.

S obzirom na sve što se zadnjih tridesetak godina kontinuirano i sustavno događalo u Vodicama kako bi se naknadno politički preoblikovala povijest vodičkog kraja i zatrla istina o masovnom sudjelovanju u partizanskom pokretu i NOB-i 1941.-1945., a pogotovo s obzirom na činjenicu da je knjigu izdalo gradsko Pučko otvoreno učilište a financirao Grad Vodice, ovo svakako nije bila obična, standardna promocija neke knjige. Za Vodičane i njihovo suočavanje s istinom o prošlosti mogla bi biti prijelomna. Što o svemu tome misli jedan od urednika knjige Edvard Šprljan, bivši dugogodišnji novinar Slobodne Dalmacije, otkriva u ovom “razgovoru s povodom.”

* Kako ste se uopće, ti i tvoj brat Emil,  odlučili obiman materijal na 850 gusto tipkanih stranica teksta, koji ste našli u ostavštini strica Nevina, urediti i objaviti kao knjigu? Pogotovo što ona obuhvaća razdoblje 1937.- 1947. koje u novoj Hrvatskoj nije osobito “popularno”, štoviše nerijetko je i predmet povijesnog revizionizma?

Priznajem, krenuli smo u sve to a nismo još znali hoćemo li i kako ćemo sve to uobličiti i na koncu izdati kao knjigu. No znali smo da je to što je naš stric Neno godinama zapisivao, sastavljao, prikupljalo podatke, da je vrijedno te da bi bila velika šteta da to ostane samo u staroj fascikli koja bi možda kružila u obiteljskom krugu. U Vodicama se inače već godinama nastoji izdati knjiga koja bi obradila povijest 20. stoljeća. Nedavno je objavljena velika knjiga stručnih radova povjesničara sa znanstvenog skupa koji je održan još 2019. godine. Sad kad sam vidio sve što su ti povjesničari objavili mogu slobodno reći da su zapisi našeg strica ipak nešto drugo, imaju ljudskiju i dublju dimenziju. Vjerojatno sam subjektivan, ali mislim da bolje oslikavaju vrijeme, ljude i događaje.

Ako se netko ustručava otvoriti ovu knjigu, bojeći se da ima puno ideologije i politiziranja, ostat će iznenađen jednostavnošću i humanom dimenzijom priče. Sudbina i slika strine Ilinke koja ima kolajnu s križem oko vrata, govori, dakako, više o domoljublju nego brda revizionističke literature.

* Jeste li pripremajući knjigu dolazili u iskušenja i da odustanete, pribojavajući se da bi knjiga mogla izazvati prijepore u Vodicama i šire, pa na neki način isprovocirati sukobe umjesto konačnog suočenja s predugo osporavanim povijesnim činjenicama?

– Prijepora i osporavanja će vjerojatno biti. Objavili smo desetak fotografija partizana izuzetnog vodičkog ratnog fotografa Frane Zafrona kojem bi, smatram, trebalo pripasti istaknutije mjesto u povijesti hrvatske ratne fotografije. Objavili smo i veliku fotografiju našeg strica s ordenom za hrabrost i u uniformi borca Prve proleterske brigade. Takve fotografije se ne objavljuju baš često, kao da sve to nije postojalo. Da ne navodim u detalje  kako je sve stric opisao zašto  su ti momci, nerijetko i djeca, odlazili od kuća pored mora  u šumu, u nepoznato, boriti se tamo negdje po Bosni ili čak Srbiji, na kraju u Sloveniji.  No uvjeren sam da je prošlo vrijeme samo jednog pristupa našoj povijesti.

Moguće da će, kad knjigu pročitaju, neki Vodičani i ne samo oni biti začuđeni kako se uopće ta knjiga pojavila i da im neće biti drago. Ali morali bi prihvatiti da su tu iznesene činjenice, ne samo o životu Nevina Šprljana i njegove obitelji nego i podaci o čak 1494 Vodičana i Vodičanki koji su bili u partizanima, poginuli, stradali kao žrtve fašističkog terora, bili u logorima, zbjegovima…

* Da li vas je u vašem zahtjevom poduhvatu podržala cijela obitelj, je li bilo i onih koji su se tome protivili?

– Ne, nije bilo protivljenja. Štoviše svi su, a ima nas na sve strane, željno iščekivali kad će ovaj veliki posao biti dovršen.

* Autor knjige je umro 2000., no, čini se da je i nakon 1947. dokle knjiga seže, njegov život bio vrlo zanimljiv…

– Stric Neno je nakon  rata odlučio ostati u vojsci, završio vojne škole, bio mornarički oficir. Nakon brojnih prekomandi zavšio je u Splitu, u mirovinu je otišao u činu kapetana korvete, a i nakon umirovljenja bio je aktivan. Pisao je priloge za povijest Prve proleterske brigade, o Dalmatincima u Drugom svjetskom ratu, bio je sudac porotnik u Splitu, a neko vrijeme i u Upravnom odboru Hajduka kao veliki navijač. Zapise za knjigu završio je 1997. godine, pokušavao naći načina za izdavanje, ali nije uspio. Umro je 2000. u Splitu, a sahranjen je na šibenskom groblju Kvanj. Njegova supruga Marija, sestra poznatog šibenskog ginekologa dr. Marka Konjevode, svoje je zadnje godine proživjela u Šibeniku i pridružila mu se na Kvanju prije par godina.

* Zapisi vašeg strica Nevina Šprljana doista su dirljivi, vrlo ekspresivni i čitaju se poput ratnog romana. Kakve su reakcije Vodičana?

– Knjiga je tek krenula među ljude. No ono što je do nas došlo je vrlo pozitivno. Oni koji su je čitali ili već pročitali vrlo su dirnuti, mogao bih reći iznenađeni masom emocija i podataka koja ova knjiga nosi.

* Je li bilo i onih koji su, i nakon ove knjige, spremni negirati iznimnu ulogu Vodičana u Drugom svjetskom ratu. U knjizi je to precizno dokumentirano, ime po ime…

– Ne znam još, prerano je reći.

* Kako objašnjavate činjenicu da je knjigu sjećanja jednog sudionika NOB-e u cijelosti financirao Grad Vodice. Naime, onaj isti Grad koji je svojevremeno, u prilog reviziji povijesti, na rivi podigao “spomenik žrtvama komunističkog režima 1941. – 1990.”, prvi takav, navodno, u Hrvatskoj.

– E to je, mislim, prava priča oko ove knjige, ne samo ono što je u njoj. Kad smo prije samo godinu dana brat i ja, uz posredovanje predsjednika vodičkih antifašista dr. Josipa Zanze, prvi put došli do gradonačelnika Ante Cukrova, oborio nas je s nogu. Na prvu je prihvatio naš prijedlog da Grad Vodice pomogne u izdavanju ove knjige koja je tada već bila u poodmakloj fazi pripreme za konačnu verziju. A potom je isto to učinilo i Gradsko vijeće Vodica kad smo mu uputili dopis s molbom za pomoć. Ne samo da je Grad Vodice pomogao, nego u potpunosti preuzeo financiranje, podnio troškove tiskanja, tehničke pripreme i lektoriranja, a Pučko otvoreno učilište Vodice je prihvatilo da bude izdavač. I brat i ja živimo izvan Vodica , no znamo da gradska vlast nije baš jedinstvena. A u ovome je bila i jako smo im zahvalni. Moguće da je pomogao naš pristup da mi ne želimo zarađivati na onome što je naš stric pisao, da ne želimo prodavati knjigu. Nama je jedino bilo bitno da se ona pojavi.  Knjiga „Moj put iz Vodica u Vodice“ će se zato dijeliti, nije to bilo tako samo na svečanoj promociji prošli tjedan. Tko god želi može otići u Pučko otvoreno učilište Vodice i dobiti knjigu besplatno. Tiskano je 500 primjeraka, značajan dio je već podijeljen, a moguće je da će se ići i na drugo izdanje.

* U Vodicama je bio izrazito prisutan trend povijesnog revizionizma  zadnjih 30-ak godina hrvatske samostalnosti, iako je riječ o mjestu koje je 1941. imalo oko tri tisuće stanovnika, a više od 80 posto je na neki način sudjelovalo u Drugom svjetskom ratu na strani antifašističkog pokreta. Kako to tumačite?

– Gradonačelnik Cukrov je od početka, kad smo ga prvi put sreli, a potom i u kasnijim razgovorima,  imao stav da ne treba prešućivati povijest, štoviše da se Vodičani trebaju ponositi svojim doprinosom antifašističkom pokretu. On osobito cijeni našeg djeda Guštu Šprljana, predratnog revolucionara čija je bista bačena početkom 90-ih. To je bilo presudno za pojavu ove knjige.

Da, revizionizam je sveprisutan, od nekadašnje Male Moskve, kako su mnogi godinama nakon onog rata nazivali Vodice, sada se kaže da je Mali Vatikan. Tisuće novih stanovnika i turizam značajno su izmijenili nekadašnje jedinstveno selo. Revizionizma ima jer se želi prikazati samo jedna istina, za koju se misli da odgovara vladajućima. U biti se ne žele priznati povijesne istine. Recimo, general Šime Ivas, vodički težak koji je jedini postao zapovjednik ratne partizanske brigade i koji je umirovljen u činu general majora, a kojeg je predsjednik Tuđman posthumno 1995. preveo u čin general-bojnika, je u Vodicama zaboravljen, zanemaren. Iako je 1971. bio uz Savku, Tripala i Janka Bobetka među hrvatskim proljećarima. Navodno, za Vodice kao nije ništa dao. Ali se zato diže tzv. Spomenik neimenovanim žrtvama komunističkog režima.

* Promocija knjige ” Moj put iz Vodica u Vodice” u tom je malom gradu bio pravi društveni događaj. Među promotorima je bio i filozof i teolog dr. Marko Vučetić, koji je između ostalog poručio da samo životinje nemaju prošlost i uvijek počinju iz početka.  Hoće li Vodičani nakon ove knjige lakše prihvatiti svoju prošlost i nastaviti  gdje je Nevin stao, umjesto da je negiraju?

–  Da, dr. Vučetić je održao izuzetan govor na promociji ove knjige.  Usporedio je čak memoarske zapise našeg strica sa značajem koji ima  Torinsko platno za kršćane – ova knjiga bi, rekao je Vučetić, trebala biti otisak povijesnog sjećanja Vodičana na svoju slavnu prošlost bez koje ne mogu biti potpuni.

No, teško je sad već reći kakav će utjecaj imati jedna knjiga na društvenu klimu. U svakom slučaju ovo je prvi, ali vrlo značajan korak za Vodičane u traženju novog zajedništva.

*Urednički posao na knjizi odradili ste zajedno s bratom Emilom. Kako ste se osjećali kad je sve bilo gotovo, osim što ste odahnuli jer je obiman, zahtjevan posao bio završen?

–  Ostvarili smo ono što smo željeli – odali smo poštovanje ne samo našem stricu Nevinu nego i cijeloj generaciji Vodičana. Meni kao novinaru, dugogodišnjem uredniku, bilo je izazovno raditi nešto slično, ali opet drukčije i to na povijesti naše obitelji i Vodica. Brat mi je jezičar, no i njemu je lektoriranje, a onda i redigiranje ovog ogromnog teksta bio poseban izazov.

Da, veliki posao smo završili i jako samo zadovoljni, kao i naša šira obitelj kojoj je ovo novi povod za susrete i druženja. Nadamo se da će tako biti i značajnom dijelu Vodičana.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI