Nemam iluzija o tome da je masu ili narod moguće odgojiti. Narod je kronično neodgojiv, njemu treba neistina o bitnosti, o tome da je poseban, odabran, hrabar i vjeran, a zapravo je prevrtljiv, jadan, lažan, nestalan i slab. Snaga ne počiva u mnoštvu, mnoštvu, u najboljem slučaju, pripada tužna osrednjost. Osrednji i jadni se pozivaju na narod, njihova je misao bolno jednostavna, a snaga prijetvorna. No, dobro je da je tako. Da ne postoji točka povezivanja osrednjih i bezličnih, svijet bi bio daleko suroviji, bezumniji i banalniji.
Tada bismo umjesto malobrojnih, jednostavnih, lažnih i jadnih misli koje okupljaju mnoštvo, imali nepodnošljivo mnogo jednostavnih, lažnih, jadnih nesuvislosti. Ovako je, ipak, osrednjima dan smisao, a njihov smisao je da se ponose neistinom, da negiraju stvarnost, da ponosno služe drugima i da budu na okupu.
Krivotvorenje povijesti
Osrednji su, u mirnodopskim vremenima, manje ili više, bezopasni. Tada se nalaze u stanju hibernacije zla. Njihovo zlo miruje, ali ne miruje sjećanje na zlo. Oni u mirnodopskim vremenima krivotvore povijest. Obilježavanje 10. travnja je primjer krivotvorenja povijesti, i to moralne, civilizacijske, političke, nacionalne i vojne povijesti. 10. travnja je, sa sadašnje točke gledišta, krivotvorina, ali je ta sadašnja krivotvorina, kada je nastala i kada je djelovala, izazivala brutalno zle posljedice. Ta nedostojanstvena, marionetska krivotvorina je ubijala, oduzimala slobodu i dostojanstvo, ona je, riječju, bila utjelovljeno zlo.
Ovaj datum, razumije se, nikada nije pripadao i nikada ne može pripadati istinskoj, ponosnoj, demokratskoj državi. On pripada očajnoj masi osrednjih. Ti isti, koji se danas kunu u lažno hrvatstvo 10. travnja, prije nekoliko desetljeća frenetično su i besramno trčali Titovu štafetu. Ni tada, a ni sada, nisu ništa razumjeli i ni u čemu bitnome nisu sudjelovali, oni su, kako je to rekla Dubravka Ugrešić, pristali biti najtužnije i najbesmislenije meso – ljudsko meso ili, Dubravkinim riječima rečeno, „čovječetina”. Čovječetina povijest pretvara u stratište, uvijek i svugdje.
Prije nekolika dana obilježili smo blagdan Uskrsa. Čovječetina ne razumije mogućnost i značenje Uskrsa, njoj je Uskrs oružje protiv drugih. Takvima Uskrs nije u funkciji mira, pomirenja, opraštanja i govora o vječnom životu neuništive ljudskosti, nego je, naravno, prigoda da još jednom demonstriraju neprijateljstvo prema svima koji ne pripadaju horizontu njihove osrednjosti. Neprestano ističem da sadržaji vjere ili sustav vjerskih istina odnosno iskaza ne pripada budalama, budalama pripada refleks koji ih pretvara u božje čovječetine ili božje ratnike. Razumjeti neki religijski sustav i uz njega pristati ili ga, naprotiv, odbaciti, mogu samo najumniji. Takvi nikada neće u ne-religijskom području unositi religijske aspekte, niti će se, snagom iracionalnosti, obrušavati na religiju. Religija je, naprosto, nešto drugo, ona traži da se u ništavilu apsurdnosti prepozna mogućnost božanskog bića.
Prva lutka mučenica…
Našu čovječetinu ne muče takvi problemi, oni vjeruju jer im je netko drugi rekao da trebaju vjerovati. Oni najčešće vjeru prihvaćaju samom činjenicom rođenja u nekoj obiteljskoj zajednici ili, što je kod nas također slučaj, kada se nađu u nekom političkom kontekstu u kojem je oportuno biti vjernik. Kada je politički oportuno biti nevjernik, čovječetina, razumije se, gubi vjeru. Ništavilo mogu misliti samo najumniji, a s apsurdom egzistiranja na kraj mogu izaći samo najjači. Ti najumniji i ti najjači ne dolaze do istog odgovora, ali je odgovor do kojega dođu njihov. Zato je njihova egzistencija autentična i vrijedna, neovisno o tome kako se ta egzistencija svjetonazorski pozicionira. Oni koji vjeruju nepropitanom vjerom svojih predaka su jednostavna, otužna i ogorčena ljudska bića kojima treba netko drugi kako bi živjeli životom osrednjosti.
U što se ta osrednjost može pretvoriti, imali smo prilike vidjeti za Veliku subotu u Zadru. Policija je tada, na poziv lokalnog župnika i ponekog pripadnika nepropitane vjere predaka, intervenirala kako bi uhitila golu lutku koja vrijeđa moralne osjećaje građane. Lutka se, kao dekoracija na organiziranom druženju građana, privremeno preselila iz izloga trgovine odjećom u obližnji perivoj gdje se ovo druženje odvijalo što je kobno djelovalo na vjeru čovječetine. Policija je intervenirala, uhitila lutku, odvela je u službene prostorije i nakon što je utvrdila da ne postoje elementi kršenja zakona, lutku je vratila na mjesto uhićenja. Velika subota je za ovu lutku uistinu bila čudesna. Obranjena je njezina čast, pravovjerje, ali i socijalni život. Lutka bi, budući da je proganjana zbog kršćanstva, mogla postati prvom lutkom mučenicom.
Naš svijet je svijet umjetne inteligencije, ali i svijet u kojem je moguće, zbog vjerskih razloga, uhititi lutku. Vjera ili nevjera onih koji žive u svijetu umjetne inteligencije nije i ne može biti ista vjeri ili nevjeri onih čije moralne osjećaje uzrujava jedna lutka. Ljudi mogu biti vjernici ili nevjernici, to je sasvim irelevantno za ljudskost. Za ljudskost je jedino bitno kakav stav imamo prema svijetu i drugima ljudskim bićima, je li on prijateljski ili neprijateljski.
