Ovogodišnje odavanje počasti žrtvama ustaškog režima u Jasenovcu samo se prividno razlikuje od onoga čemu smo svjedočili proteklih godina. Do sada je podijeljenost društvenih i političkih struktura bila vidljiva u formi raznorodnog obilježavanja jasenovačke tragedije u mnogim kolonama, dok je ove godine formirana jedna, kaotična i raznorodna kolona koja potpuno razotkriva sav jad i sav očaj ovoga društva koje nije u stanju pred stvarnošću patnje i smrti drugih ljudi propitati pozicije vlastitog humaniteta. Politike kojima ništa ne znači sjećanje na patnju i smrt, politike su koje, na ovaj ili onaj način, ovisno o povijesnom kontekstu, proizvode patnju i smrt.
O našem društvu ne mislim ništa dobro, ono se kreće u granicama nezrelosti, sadizma i neodgovornosti. Benevolentan odnos prema ustaškom režimu ne pripada nezrelosti i neodgovornosti, on je prvorazredni iskaz sadizma. Nacionalizam i jest forma sadizma koja, potom, nema ništa protiv neke druge forme sadizma. Sjetimo se samo, po mom sudu, najogavnijeg broja nacionalističko-sadističkog glasila zvanog Hrvatski tjednik u kojem se vršio pritisak na maloljetnu žrtvu grupnog silovanja iz zadarskog zaleđa iznošenjem podataka iz kojih je žrtvu bilo moguće identificirati, dok se, istovremeno, čin silovanja prikazao kao čin sporazumnog seksualnog odnosa. Tko nakon ove degutantne apologije silovanja može čitati, podržavati, vjerovati ili surađivati s ovim ogavnim nacionalističkim crnilom, zasigurno mu je potrebna psihoterapija i susret s vlastitim podsvjesnim elementom, u njemu će se, nesumnjivo, pronaći istinski užas kojega, zbog humanih razloga, treba spoznati, uništiti i odbaciti.
Dovoljan je podatak da je i za naše poslovično disfunkcionalno pravosuđe ovo bilo previše te je protiv direktora, glavnog urednika i novinara ove perverzne nacionalističke metafizike zla, a riječ je o Ivici Marijačiću, podignuta kaznena prijava koja je, prema dostupnim podacima iz medija, rezultirala nepravomoćnom presudom za kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece – povredom privatnosti djeteta. Marijačić je redovit gost u mnogim medijima koji se trude da hrvatsko društvo bude oblikovano po nacionalističkim uzusima. To me ne čudi jer nacionalizam i nije ništa drugo nego apologija grupnog iživljavanja nad nacijom. O Marijačiću i Hrvatskom tjedniku ne bih trošio nikakav dodatni ljudski resurs, pa tako ni energiju potrebnu za pisanje, dovoljno je gađenje.
Nad hrvatskom nacijom se iživljava svaki puta kada netko uzvikne ustaški poklič Za dom spremni!, jer je to poklič onih koji su donosili rasne zakone, oduzimali slobodu, odvodili u logore, pljačkali, ubijali i provodili sluganske politike. Ne postoji veće uzurpacija hrvatstva i, ujedno, veća degradacija hrvatstva, od onog sluganskog hrvatstva koje se proklamiralo u tzv. NDH. To je zvjersko hrvatstvo uz koje su pristali, koje će braniti i kojega će se rado sjećati jedino zvijeri. Na svu sreću, postojalo je i pravo, ljudsko hrvatstvo, ono se, sudjelovanjem u antifašističkom pokretu, suprotstavilo fašističkom zvjerstvu, pa tako i zvjerstvu koje je provodila tzv. NDH. Antifašističko hrvatstvo je formiralo državu nakon Drugog svjetskog rata i omogućilo joj samostalnost. Od povijesnih sadista ne očekujem da ovo prihvate.
Jasno mi je da u koloni sjećanja u Jasenovcu ne mogu sudjelovati oni koji uzvikuju Za dom spremni! U domu takvih je i nastao logor u Jasenovcu, njihov dom je mjesto za hrvatstvo koje pljačka, ubija, tjera, laže te žrtve silovanja prikazuje kao one koje su, zbog vlastitog nemorala, pristale na seksualne odnose. Od povijesnih sadista ne očekujem humanost, ali od onih koji sudjeluju u davanju počasti žrtvama ustaškog režima očekujem zrelost i odgovornost. Kada je riječ o Jasenovcu, zrelost i odgovornost je za mnoge naše političare, pogotovo za one na najvišim položajima, i ove godine bio teško dohvatljiv cilj.
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
