Kaos u Saboru izazvan prijedlogom izmjena Prekršajnog zakona najbolji je pokazatelj koliko je daleko u ovih 30-ak godina otišao povijesni revizionizam u Hrvatskoj. Za pravo hrvatskih građana da slobodno, u javnom prostoru kliču ustaški pozdrav zločinačke NDH, neki narodni zastupnici pokazali su spremnost da se i potuku, ako treba! Iako u izmjenama zakona nigdje eksplicite ne stoji da se zabranjuje ZDS, odnosno da će one koji su mu privrženi i neoustaškom ideologijom zadojeni taj “sport” stajati ubuduće i 4000 eura, pronio se glas u medijima da je poanta redefiniranja zakona upravo u “progonu ZDS” iz javnog govora i nastupa- i to isključivo visokim novčanim kaznama.
Mnogi misle da je Plenkovićeva vlada u dnevni red Sabora, po hitnom postupku, ugurala ovaj zakon radi Jasenovca, odnosno na zahtjev Židovske općine u Zagrebu koja je ultimativno tražila zabranu ZDS da bi se, nakon više godina, vratila u zajedničku komemorativnu kolonu s državnim vrhom na jasenovačkom stratištu. Istina je da će, kako je potvrdio i čelnik Židovske općine Ognjen Kraus, 23. travnja u Jasenovcu biti jedna, zajednička komemoracija, ali, predložene izmjene Prekršajnog zakona daleko su od onoga što su tražili i priželjkivali sve malobrojniji hrvatski Židovi. Od nekadašnjih 12 tisuća, u Zagrebu ih je danas ostalo par stotina…
Izmjene zakona reducirane su na kaznene odredbe koje su radikalno financijski postrožene, ali su nedovoljno jasno artikulirane, pa se zapravo u zakonu prešutno i poklič Za dom spremni! podvodi pod narušavanje javnog reda i mira, odnosno govor mržnje. Točnije rečeno, bit će to stvar interpretacije sudova, a to znači da se i ove izmjene donose s figom u džepu, pri čemu se kalkulantski vodi računa primarno da se HDZ i Plenković ne zamjere svome biračkom tijelu ( izbori su blizu ), jer, eto, jastrebovima u vlastitim stranačkim i simpatizerskim redovima uvijek mogu reći da ovaj zakon uopće ne problematizira ZDS, a s druge strane da zadovolje itekako utjecajnu židovsku zajednicu i političke kriterije u razvijenom demokratskom svijetu.
Međutim, više od tri desetljeća dubinske, kontinuirane revizije povijesti i demontiranja sustava vrijednosti, od Tuđmana do Plenkovića, rezultirale su i neprimjerenim, uličarskim naguravanjem zastupnika u Saboru, kao i agresivnom retorikom, navodno, u obrani slobode govora, kako je svoj kavanski duel s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, pravdao zastupnik Mosta Miro Bulj, a u tome su mu se još vehementnije pridružili i zastupnici Željko Sačić te Krešo Beljak.
Bulj je pravo javnosti ustaškog pozdrava “Za dom spremni!” branio već poznatom tezom o dopuštenoj dvojnoj konotaciji toga pokliča, odnosno tvrdio je da je riječ o legitimnom pozdravu HOS-a koji je, kao dio Hrvatske vojske branio Hrvatsku u Domovinskom ratu, koristeći ZDS i kao svoj pozdrav i kao dio svog službenog grba. Mostov je zastupnik čak pretenciozno pokušao uz ZDS vezati sve hrvatske branitelje, što je naišlo na neodobravanje i oštro distanciranje lijevog dijela sabornice ( Davorko Vidović, Socjaldemokrati ).
Za njega je uvođenje drakonskih kazni, kako ih je okvalificirao, ponovno uvođenje verbalnog delikta, da bi HDZ mogao samovoljno procjenjivati što su lažne vijesti i kažnjavati pripadnike HOS-a zbog upotrebe njihovog “legitimnog pozdrava”. Pritom je, prkosno i sam klicao usred Sabora “Za dom spremni!”
Na žučljivu Buljevu raspravu reagirao je i SDSS-ov zastupnik, član vladajuće koalicije, Milorad Pupovac koji je istup “mostovca” okarakterizirao teškom uvredom i “pozivom na mržnju i nasilje”. I nastao je kaos, neki su se u euforiji pridružili Bulju i zaradili, kao i on, opomene koje su posljedično značile udaljavanje iz sabornice, pa je došlo i do naguravanja zastupnika pred radnim stolom predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.
Ali, sve to su samo posljedice HDZ-ove licemjerne politike koja je s jedne strane zagovarala ili tolerirala ZDS, uz pomoć Vijeća za suočavanje s prošlošću, koje joj je dalo alibi, pa čak i inaugurirala uvođenje i legaliziranje dvostruke konotacije za službeni poglavnikov pozdrav. Jer, zaključkom spomenutog vijeća u “izvanrednim prilikama”, recimo komemoriranja obljetnica pogibije pripadnika HOS-a i sl. simboli, znakovlje, pozdravi poražene ustaške NDH su dozvoljeni. S vremenom, taj relativizirajući prvi korak kojim je ZDS uveden na “mala vrata” , postao je Hrvatskoj uteg oko vrata. Jer, klicalo se gdje god se stiglo, na koncertima, utakmicama, na ulicama, na proslavama, komemoracijama, a sankcioniralo sporadično, ovisno o interpretaciji suca ( i utjecaju optuženog ) kojem se takav slučaj našao na stolu i njegovim ideološkim preferencijama.
I izmjenama Prekršajnog zakona stvari se svode na stav sudova i sudaca, ništa nije eksplicitno o toj temi rečeno, ali se računa da će, uz kazne od 700 do 4000 eura, malo tko biti tako glup da plaća enormu kaznu kako bi pred svojim pajdašima glumio heroja.
Visoke kazne predviđene i za širenje lažnih vijesti, regresivna su i antidemokratska mjera kojom se, baš kao i sa ZDS, želi autokontrolom, odnosno autocenzurom, stvoriti ambijent lažne demokracije i lažne uljuđenosti društva, a da Plenković ne mora izaći s jasnim stavovima na brisani prostor i izazvati revolt ekstremnog krila HDZ-a , odnosno svojih birača.
U suštini, ovakvim izmjenama hrvatskim se građanima podmeće “rog za svijeću”, one nemaju baš nikakve veze s istinskim odnosom vlasti prema reviziji povijesti i rehabilitaciji ustaštva koja ima kontinuitet od Tuđmana do uključivo Plenkovića. Niti se ne pokušava u obrani ovakvog zakona koristiti argument hrvatske antifašističke povijesti, na kojoj se temelji moderna hrvatska država i ustavno definirana kao antifašistički utemeljena. Nikoga ovdje ne zanima da je NDH bila izdajnička, kolaboracionistička, sluganska nacifašistička sprdnja od države koju nitko pametan ne može slaviti, da je poglavnik Ante Pavelić trgovao hrvatskim nacionalnim teritorijem, prodao Istru i Dalmaciju, jer se u protivnom, da je imalo razuma, ne bi poglavnik veličao kao hrvatski domoljub i državnik a Tito, koji je vratio Istru i Dalmaciju matici zemlji, proglašavao komunističkim zlotvorom.
Andrej Plenković nema ni hrabrosti ni volje upustiti se u obračun s regresivnim revizionističkim tendencijama, on ih već sedam godina gura pod tepih i prepušta drugima da taj teret prošlosti rješavaju. Prije šest godina je to za njega odradilo Vijeće za suočavanje s prošlošću, sada, pak, to kani rješavati izmjenama Prekršajnog zakona, a da se vrućih kestena i ne dotakne. Jer, sve bi trebale odraditi enormne kazne umjesto jasne, artikulirane i uistinu civilizirane europske politike kojom se Plenković rado hvali kao svojom.
Svojim europskim kolegama premijer će moći reći da je ZDS riješio uvođenjem drastičnih kazni koje u osnovi, oni što taj pozdrav najgrlatije uzvikuju, teško mogu platiti, a interno, u HDZ-u i desnoj političkoj javnosti istodobno će, ne sasvim netočno, tvrditi da u zakonu ZDS nije nigdje ni spomenut, kamoli zabranjen!
HDZ je revizionistička, nacionalšovinistička stranka koja se, zahvaljujući prije svega svojim proeuropskim liderima, formalno prilagodila svome utjecajnom europskom društvu. Ali, stranka se nije promijenila, samo je na sebe nabacila lažne EU boje, pa dok na javnoj sceni hini europejstvo, mimo nje promiče iste regresivne propagandiste neoustašva. Kao u slučaju kandidiranja i imenovanja dekanice Hrvatskih studija, povjesničarke Vlatke Vukelić, poznate po revizionističkim stavovima o NDH i ustaškom pokretu, odnosno po antisemitizmu, što je, kako veli profesor Ivo Goldstein, u osnovi civilizacijska sramota za zagrebačko sveučilište, ali i za europsku Hrvatsku. Vukelić je samo jedan od primjera, kakvih će biti i nadalje. Što se problemi više guraju po tepih, tepih postaje deblji i nije njime lako hodati, a da ne posrnete.
Plenkoviću je važno da komemoracija u povodu obljetnice proboja logoraša iz ustaškog koncentracijskog logora u Jasenovcu bude zajednička, jedna jedina, ali nažalost, ne toliko da bi bio spreman učiniti veće i ozbiljnije iskorake u zaustavljanju povijesnog revizionizma i rehabilitiranju ustaške tvorevine Nezavisne države Hrvatske. Zbog tog egzemplarnog, opasnog političkog licemjerstva, danas imamo nove, mlade generacija koje se kunu u NDH kao “povijesnu težnju hrvatskog naroda za vlastitom državom”. Dugo, dugo se radi na tome, 33 godine ta lobotomija se provodi službeno i neslužbeno, javno i privatno, da bi jedna politička nomenklatura uspješno tome stala na kraj i – preživjela. A Plenkoviću se ne igra s time, njegova politička karijera je njegov život. Nije ga spreman žrtvovati za pristojniju, kulturniju i suvremeniju Hrvatsku, kulture sjećanja i zrele svijesti o pobjednicima i poraženima u Drugom svjetskom ratu. Za njegove ambicije i ovakva, toksična, revizionistička Hrvatska, je sasvim dobra…
