U povodu deset godina Azimuta razgovarali smo s Hrvojem Jelkovićem, koji je svoju zagrebačku adresu zamijenio šibenskom. Sve je počelo s Terraneom! Promjene koje se osjete nakon Terranea, festivala kojeg se svi s nostalgijom prisjećaju, odrazile su se kako na Hrvojev život tako i na život grada Šibenika. Klupko raste i razvija se zadnjih deset godina, Šibenik više nije isti grad kakav je bio, dogodile su se pozitivne promjene, posebno na području kulture. Na kulturnoj sceni su sada neki novi ljudi s jasnim vizijama i ciljem koji postaju zbilja, Hrvoje je jedan od tih aktera priče, koji su zaslužni za buđenje urbane scene u gradu koji je spavao dvadesetak godina.
Hrvoje Jelković vodi klub Azimut koji postaje prava alternativna institucija, zatim se osniva i Kolektiv 4B koji je zaslužan za razvoj programa „Nevidljiva scena“ i brojnih drugih projekata i akcija. Razgovarali smo sa Hrvojem, evo kako komentira zadnjih deset godina u Šibeniku.
Hrvoje Jelković
Sve je počelo s Terraneom?
– Da, kako gledaš, prvi Terraneo je bio 2011. godine. Prošlo je već 12 godina, priprema je počela 2009. kada sam prvi put došao u Šibenik, od toga je prošlo 14 godina.
I tako ste bacili sidro ovdje u Šibeniku, što vam se posebno svidjelo?
– Svidjela mi se ta nekakva „lakoća postojanja“, totalno okrenuti život u odnosu na tadašnju užurbanost Zagreba, danas mi je to sve smiješno jer se sve ubrzalo, i brzina Šibenika se promijenila u odnosu na tadašnje godine, Šibenik je postao brži grad nego što je tada bio. U Šibeniku sam provodio dosta vremena radi organizacije Terranea, što je iziskivalo da budem u gradu 6 do 8 mjeseci godišnje. Zatim sam primijetio kad da bih otišao u Zagreb da mi je postao dosadan i da jedva čekam novi zadatak da mogu otići u Šibenik. Onda se desilo to razmišljanje „pa ako ti se tu toliko sviđa onda ne bi bilo loše razmišljati o preseljenju“, i kako sam krenuo o tome razmišljati, sve druge karte su se posložile i dovele su do toga da sam stvarno ostao u Šibeniku.
Kako je jedan alternativan klub Azimut opstao na sceni?
– Abnormalnom količinom rada, zalaganja i entuzijazma, bez toga nema ničega. Svi koji se bave poslom u kulturi imaju iste karakteristike, znači bez da zaoreš i zakopaš i doslovno imaš radni dan od 13 do 14 radnih sati, bez toga još uvijek ne ide. Entuzijazam je na prvom mjestu, druga stvar je sinergija ljudi. Kolektiv 4B dogodio se u Azimutu za vrijeme pandemije, no to vrijeme je bilo jedan kreativan moment jer se konačno oslobodilo vrijeme da nisi opterećen uobičajenim aktivnostima, već je bilo vremena za promišljanje i za razgovore s ljudima koji su bili vezani oko prostora Azimuta ili su dolazili sa idejama. Tako je osnovan Kolektiv 4B koji je zamišljen kao mreža kulturne suradnje šibenskih udruga i aktera u kulturi. Ulazimo u treću godinu rada, dobro smo posloženi i organizirani, ljudi koji sudjeluju u radu donijeli su neko svoje znanje i ta sinergija je baš jaka i ogroman je potencijal koji vidim. Nadam se da će se u idućim godinama biti iskorišten do kraja i vidim puno dobrih stvari koje bi se mogle dalje nastaviti. Azimut je u suštini kolektiv osoba kojima je uistinu stalo do toga što rade i nezamisliv je bez ljudi kao što su Joka, Megi, Joso, Roca , a tu negdje u sredini je i moje mjesto.
Kolektiv 4B
‘Nevidljiva scena’ je u trećoj sezoni, broji preko 25 emisija s glazbenicima iz regije. Projekt je nastao unutar Kolektiva 4B?
– Već mi je i čudno čuti da je snimljeno 25 emisija. „Nevidljiva scena“ je ušla u treću godinu održavanja, a počela je kao naš odgovor za vrijeme pandemije, dok smo razmišljali što napraviti u onim momentima kad se nije moglo svirati ili kad se sviralo za minimalan broj ljudi pa je taj video input, odnosno mogućnost da se preko interneta proširi nekakva priča bio je zapravo cilj i motiv da kroz „Nevidljivu scenu“ prezentiramo glazbenu scenu i damo im nekakvu priliku da pričaju za publiku koja će to gledati preko interneta. Cilj je bio kao i uvijek afirmacija scene, posebno u ovom trenutku danas kad je scena nikad raznovrsnija, nikad nije bilo više kvalitetnih bendova u Hrvatskoj i regiji, nikad se nije bolje sviralo. Dovoljno je pogledati plakat ovogodišnje „Nevidljive scene“ gdje ima 12 koncerata i svi su koncerti za preporučiti.
Koji su vam dragi bendovi i izvođači iz ‘Nevidljive scene’?
– Drag mi je Dimitrije Dimitrijević, Klinika Denisa Kataneca, jedva čekamo ugostiti 21 Vek iz Skoplja, Ivan Grobenski je razvalio, Seine su imali fantastičan koncert. Ustvari, pričamo o desecima kvalitetnih imena.
Sara Renar je također mnogo puta nastupala u Azimutu?
– Da, ali Sara nije više nevidljiva, obilježava deset godina karijere. „Nevidljiva scena“ ima model da kad biramo izvođače gledamo da su objavili recentni album u prošloj godini, gledamo i pratimo recenzije albuma i sami procjenjujemo kako se nama što sviđa. Gledamo da nije riječ o bendovima koji su uspjeli probiti medijsku barijeru, jer cilj „Nevidljive scene“ je pomoći bendovima da postanu zapaženiji nego što jesu. Nisu zanimljivi medijima pa teško pronalaze put do publike.
Nisu zanimljivi formatiranim radijima?
– Živimo u vremenu kad je sve formatirano, ne znam što nije. Državni mediji ih ne prate i vrlo je teško probiti taj model koji se uvriježio. Rekao bi da se to sve dogodilo nakon rata kada su se općenito kulturološke vrijednosti u državi zaokrenule i eto sada se nekako nakon trideset godina ta situacija malo po malo mijenja i ono što je vrlo bitno u cijeloj priči je kontinuirani rast publike na koncertima „Nevidljive scene“ u Azimutu.
Publika raste iz koncerta u koncert?
– Da, i imamo publiku koja u Šibenik dolazi ciljano na te koncerte iz Zadra, Splita i drugih gradova. Susrećemo se sa devastacijom klupskih prostora kojih više jednostavno nema, u Hrvatskoj se nema više gdje svirati tako da je Azimut zapravo jedna rijetka točka na obali koja drži kontinuirano koncertni program, stoga i ne čudi što ima toliki broj Splićana i Zadrana koji dolaze ovdje uživati u glazbi.
Ustvari, Azimut„ odgaja“ publiku koja sve više istražuje nove bendove, više se ne posjećuju samo koncerti s već poznatim imenima?
– Najveća vrijednost koncertnog programa u Azimutu je ta što publika ima povjerenje u naš odabir. Najviše me veseli što ljudi dolaze vidjeti nešto što nikad nisu čuli, a znaju da će biti dobro i vjeruju da smo u stanju donijeti kvalitetne izvođače i to je jedno uzajamno povjerenje. Mi vjerujemo da će publika doći na koncert, a publika vjeruje da kad dođe na koncert da će im se isplatiti dolazak i da će doživjeti nekakvu energiju, taj moment koji svi zapravo očekujemo na koncertu.
Prije su koncerti u Azimutu bili besplatni, sada se naplaćuju, ali cijena ulaznica je pristojna, nije visoka s obzirom što se zauzvrat dobije, jer Azimutom defiliraju vrhunski glazbenici koji zaslužuju biti više afirmirani?
– Cijena je minimalna, za 5,5 eura ovdje se mogu pogledati vrhunski bendovi. Mi naravno s tom cijenom ulaznica ne možemo pokriti troškove koncerata tako da imamo sreću što „Nevidljiva scena“ već treću godinu ide pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, ove godine se i HDS (Hrvatsko društvo skladatelja) koji se preko ZAMPA također uključilo i daje podršku „Nevidljivoj sceni“. Imamo GRIF koji nas sponzorski prati, kao i vlastita sredstva, pa kad to sve stavimo na hrpu nekako izdržimo i uspijemo napraviti 12 koncerata „Nevidljive scene“. I ono što je najbolje, uspijemo napraviti 12 emisija – muzičkih podcasta koje maestralno vodi Marko Podrug, Krešimir Grubić to sve skupa snima i producira i to je onda jedan proizvod kojeg se stvarno ne sramimo nego smo ponosni na njega.
Azimut (foto Valerio Baranović)
Koliko je taj podcast probio granice Azimuta i je li prepoznat izvan Šibenika?
– Definitivno da je podcast skrenuo dodatnu pozornost na Azimut, više ljudi obraća pozornost na naš rad i sama vrijednost Azimuta s tim je podcastom dobila još jednu težinu koju možda nije imala bez toga.
Kad ekipa Kolektiva 4B dođe u Ljubljanu, Zagreb, Beograd… glazbenici i ljudi sa scene koji prate glazbu znaju što predstavlja ‘Nevidljiva scena’?
– Pa da, ne samo da znaju nego smo zatrpani mailovima bendova koji žele sudjelovati u projektu, tako da je postalo IN doći na „Nevidljivu scenu“.
Znači probili ste granice definitivno, ne samo Azimuta i Šibenika, već ste prebacili preko granice?
– Kad složiš neku priču koja ima glavu i rep, koja je kvalitetna i kad se odnosiš prema bendovima s respektom i poštovanjem jer bendovi kad dođu ovdje stvarno uživaju u našem hospitalityju, dajemo maksimum od sebe da im bude ugodno i lijepo i to se prepoznaje i rekao bih da je miks svega toga doprinio tome da „Nevidljiva scena“ živi.
Dobar glas se daleko čuje…
– U današnje vrijeme da nekakav projekt živi već tri godine je uspjeh sam po sebi.
Grad Šibenik je također prepoznao vašu vrijednost u doprinosu kulturi, dobili ste Nagradu Grada Šibenika…
– Da, to je moment koji nas je stvarno zatekao i frapirao jer nismo očekivali jedno takvo priznanje, ne mislimo da ga nismo zaslužili, ali znaš, kad ga dobiješ s tako jedne visoke distance onda je to svakako dodatan motiv da nastavimo raditi dalje kako smo radili. Govori nam da nas se prati i da su ljudi svjesni toga koliko je zapravo ovaj prostor bitan i koliko je bitno da postoji jedan inkubator koji će okupljati scenu, davati joj podršku i razvijati je jer to su mjesta od kuda sve kreće. Ako nema bottom-up mjesta kao što je Azimut onda jednostavno nema ni pokretača, nema akceleratora koji mogu doprinijeti da se stvaraju novi glazbenici i umjetnici. Ovo je mjesto gdje oni stvarno žive i imaju priliku doći i reći što žele i imaju mjesto gdje mogu prezentirati svoj rad.
Publike za predavanja i promocije u Azimutu uvijek ima (Foto: Azimut/Facebook)
Osim glazbene scene razvija se i scena amaterskih umjetnika, fotografi, slikari, kipari dobili su svoje mjesto u Azimutu. Otprilike, koliko je do sada bilo izložbi?
– Polazna točka toga je da je Šibenik jedan izrazito kreativan grad, i kad zagrebeš malo ispod površine pronaći ćeš masu ljudi koji su bave nečim i onda ostaneš frapiran kad vidiš koliko je to kvalitetno i dobro. Mi tu zapravo nismo izmislili nikakvu toplu vodu nego smo samo zagrebali i vidjeli da ti ljudi postoje, krenuli smo raditi s njima i došli do toga da ove naše likovne manifestacije koje su zapravo namijenjene afirmaciji likovnih umjetnika i kreativnih ljudi iz Šibenika iz godine u godinu privlače sve više i više ljudi pa smo imali tridesetak sudionika na zadnjoj izložbi „Božićni tinel“.
Kad smo krenuli s pop-up izložbom „Ja umjetnik“, koja ide na Međunarodni dan umjetnosti i namijenjena je neafirmiranim umjetnicima i kreativcima koji možda nisu ni svjesni da imaju umjetnički potencijal, cilj je bio dati im mogućnost da tko god želi može nešto izložiti. Prve godine bio je veliki strah hoće li se tko pojaviti, došli smo do pet korisnika koji su donijeli svoje radove, prošle godine je bilo treće ili četvrto izdanje „Ja umjetnik“ i došlo je toliko ljudi da više nismo imali gdje izlagati stvari. Bitno je da se dogodilo to povjerenje, nije jednostavno izaći iz ormara i donijeti nešto i predstaviti ljudima, uvijek imaš strah što će netko reći, je li to dovoljno dobro ili nije. Sve radove vrednujemo jednako kao i bilo koji vrhunski umjetnički rad, nema razlike, svi radovi su adekvatno izloženi. Ljudi malo po malo ulaze u manifestacije kao što su „Ljetna kužina“ i „Božićni tinel“ i tako se povećava broj korisnika, cilj tih projekata je stvarati i educirati ljude i stvoriti scenu. Kada gradska politika dođe do točke da kaže „idemo napraviti umjetnički dio grada, idemo dati gradske prostore umjetnicima“, neophodno je da postoje ljudi koji će biti spremni ući u te prostore i koji će u konačnici živjeti od onoga što vole raditi, poanta je „ajmo raditi ono što volimo“.
Azimut slavi deseti rođendan, koliko se grad promijenio u zadnjih deset godina?
– Pa abnormalno se promijenio. Prije kad bi rekao da si u Šibeniku, ljudi bi se čudili pa bi te pitali što tamo pobogu radiš, a sada kad kažeš da si u Šibeniku to je „vau“. Ljudi pitaju što se sa Šibenikom događa?! Sada s ponosom kažem da radim u Šibeniku. S jednim velikim respektom se gleda na sve što se u ovom gradu dogodilo u tih deset godina, poglavito mislim na kulturni razvoj grada, koji je bez presedana u Hrvatskoj. Kada gledaš veličinu Šibenika, jedino s kim se Šibenik može mjeriti je Zagreb i tu nema većeg komplimenta da jedna sredina od tridesetak tisuća stanovnika može komparirati gradu od milion stanovnika.
Arhiva : Hrvoje Jelković ispred pozornice u Docu (Foto: Hrvoslav Pavić)
Promjena je zaista osjetljiva?
– Promjena je nevjerojatna!
Razvija se turizam, ali razvio se i odnos gradskih institucija prema kulturi, došli su neki novi ljudi?
– Sve te razvojne točke u kulturi su se odigrale na pravi način, došli su pravi ljudi na prava mjesta s jasnim vizijama razvitka. Svi koji u kulturi nešto radimo, razmišljamo na vrlo sličan način i zatim se desila jedna sinergija koja je dovela do toga da biraš koji ćeš kulturni događaj popratiti u radnom tjednu, ima ih toliko da ne stigneš sve obići. Kada sam došao u Šibenik situacija je bila dijametralno suprotna, nije bilo velike kulturne ponude i mi smo odlazili u Split ili u Zadar na nekakva zbivanja koja ovdje nismo mogli doživjeti.
Koja vam je u Šibeniku kulturna institucija najinteresantnija za suradnju i komunikaciju?
– Suradnja kroz nekakvo poštovanje prema svemu što svi ostali sudionici u kulturi rade postoji oduvijek, i ona je sa svih strana jednaka i mislim da je to super jedna linija gdje svi paze i gledaju kako se i što se radi, tko kad što radi… Ova je godina baš primjer kada nema puno preklapanja događanja i to me jako veseli jer je sve disperzirano i posloženo da možeš obići više događanja, sve je posloženo po satima i danima.
Znači komunikacija je kvalitetna između Azimuta i ostalih kulturnih ustanova i institucija u Šibeniku, sve nekako ležerno teče i svatko nađe svoje mjesto…
– Prednost je što je Šibenik mali grad pa nekad i nije potrebna posebna komunikacija da bi se stvari posložile, jer okvirno znamo šta tko radi, ali naravno da komunikacija postoji i ona je odlična. Prostori koji trenutno egzistiraju su fantastični, pa pogledaj samo što je Kuća umjetnosti Arsen napravila, ne znam postoji li prostor u Hrvatskoj koji se može usporediti s Arsenom. Pa onda skreneš malo prema Mandalini gdje imaš underground priču elektronike u Tunelu, pa odeš u Ražine gdje imaš udrugu Oksid koja radi fenomenalne stvari. Kad pogledaš veličinu grada možemo biti sretni i ponosni što to sve postoji.
Više se ne može reći „nemam gdje izaći“?
– Da, sada je više problem kako informaciju o tome što se gdje dešava dati na kvalitetan način potencijalnoj publici, to je možda trenutno problem koji postoji gdje bi trebali vidjeti koji bi to bili alati i na koji način bolje komunicirati sa potencijalnom publikom. Tako dolazimo do točke razvoja publike i pokreće se jedan novi segment svega, dolazimo do novih korisnika, dijeljenja znanja i svega ostalog. To je sada novi korak koji nas čeka.
Koliko ste zadovoljni sa odnosom Grada Šibenika prema alternativnoj sceni i koliko doprinose razvoju scene?
– Samo ovo što smo maloprije pričali i što se desilo zadnjih deset godina znači da se razmišlja na kvalitetan način, naravno da bez Grada koji mora omogućiti neki temelj puno toga ne bi bilo, definitivno ne bi Šibenik bio trenutno sinonim kako stvari trebaju izgledati. Naravno da uvijek stvari mogu biti bolje ili lošije, ali svi mi koji radimo u kulturi ćemo reći da smo zadovoljni. Problemi se dijalogom rješavaju. Samim time što je kulturna scena narasla nemoguće ju je ignorirati, imam dojam da svi koji promišljeno rade u svojim projektima mogu naći zajednički jezik s gradskim strukturama i mogu naći mjesto gdje će nešto održati. Dijalog mora biti uzajamno konstruktivan da bi se problemi koji postoje mogli riješiti. Nadam se da će projekt o kojemu se priča, Centar za mlade, zaživjeti i da će se tamo dogoditi prostor većih gabarita. To je još jedino što gradu nedostaje, prostor koji može primiti više stotina ljudi gdje bi se moglo nešto kvalitetno događati, i onda bi organizatori koji žele raditi neka događanja u periodima kada vremenske prilike ne omogućuju da se radi na otvorenom došli na svoje. Ovako organizatori ulaze u probleme jer ne postoji adekvatan prostor, pa su u igri kompromisne lokacije.
Iznjedrili ste i aktivizam…
– Kako misliš?
Imate aktivistkinje u svojim redovima koje su građanski aktivne?
– Kolektiv je skup niza udruga, svaka udruga ima svoja razmišljanja, neku svoju strategiju i aspekt djelovanja, i dobro da je tako, da se razgovara o nekim temama koje na prvu loptu nisu svima ugodne. Treba razbijati tabue, treba ljudima ukazivati na to da stvari nisu crno-bijele.
Azimut slavi deset godina, program je osmišljen?
– Da, cijele ove godine obilježavamo tih deset godina, rastegnut ćemo obilježavanje na cijelu godinu, tako da ne postoji nekakav vrhunac zbivanja. Svaki tjedan ima nekakve programe koji su specifični, oni se prelijevaju u mjesece koji dolaze, i svaki mjesec govori „Azimut ima deset godina“, s nekakvim događanjima koja su osmišljena. Specifičan je program „Deset za deset“, radi se o deset koncerata, zapravo ćemo dovesti u Azimut izvođače koji su nama obilježili ovih deset godina, one koji su karakteristični za ovaj prostor i koji su nama bitni, pa možda čak i oni koji nisu imali priliku doći ovamo pa ih se trudimo dovesti u Azimut i zaokružiti desetogodišnju priču što se koncerata tiče.
Koji bendovi nastupaju?
– Tribute bend EKV Krug, Koikoi, Kanda, Kodža i Nebojša, Sara Renar, Repetitor, BluVinil, Don Antonio & The Graces… KoiKoi je doslovno preskočio sve regionalne granice, oni su najbolji glazbeni proizvod trenutno koji je ova regija dala. Pratim ih i drago mi je da sviraju po Europi velike festivale i to je dokaz da se može uspjeti, da se može pjevati na našem jeziku i da to sve skupa može biti prepoznato vani.
I još nešto za kraj o izložbenom programu…
– Gornji prostor je otvoren za sve vidove umjetnosti koji prolaze ispod margina, a kvalitetni su. Krenuli smo malo po malo, prvo smo muku mučili kako popuniti program, pa se desila nevjerojatna priča, slikarica Branka Grubić je došla na ideju da se napravi natječaj za izlaganje u Galeriji Azimut. Pretprošle godine je bio prvi, onda se već znalo da radimo izložbene programe, na tom se natječaju javilo 16 umjetnika iz Hrvatske i regije, od tih 16 umjetnika mi smo realizirali 12 izložbi, i onda prošle godine na isti taj natječaj javilo nam se 66 umjetnika, što je frapantan podatak. Čak nam se javio umjetnik iz New Yorka, naravno da naš budžet to nije dozvolio, ali hoću reći da se priča širi i da je broj korisnika velik.
Dobacili ste do New Yorka (smijeh)…
– Ma da to je zgodna anegdota u cijeloj priči…
