Nedjeljni prosvjed pod nazivom „Oprostite što smetam, ne mogu disati” razotkriva pravu narav ove države, njezinih političkih struktura, građana, ali i samog novinarstva. Ova država ubija, pokorava, sramoti, pljačka, osiromašuje i laže. Vladimir Matijanić je umro jer je bio građanin u državi kojoj građani smetaju. Nije tražio poseban tretman, a on se u ovakvoj nakaradnoj tvorbi ostvaruje putem posrednika koji će sustav motivirati da radi ono što bi trebao raditi – u konkretnom slučaju, da liječi bolesnika.
Posluh i ljigavost
U ovoj sms nakaradi od države, porukom se zapošljava, ali i spašavaju životi. Tamo gdje nema onoga tko će poslati sms, stvara se prostor u kojem su, ako ste bolesni, veće šanse da ćete umrijeti zbog ostavljenosti ili nebrige sustava od toga da ćete dobiti potrebnu zdravstvenu skrb ili, ako tražite posao, veće su šanse da ćete završiti u pučkoj kuhinji od toga da ćete, zato što u najvećoj mjeri udovoljavate uvjetima natječaja, biti zaposleni i, samim time, dobiti priliku da vlastitim radom kreirate i usmjeravate vlastiti život. Naš život i naša smrt usmjeravana je porukama i riječima nekog Milića, Filipovića i Beroša, a svi oni su u službi nekog čije ime se ne izgovara jer je izvor korupcije i kriminala, a to je AP.
Dostojanstvena država ne nastaje iz nedostojanstvenih građana. Ljudski život, da bi uopće bio ljudski, mora se opravdati, ne pred drugim već pred samim sobom. Opravdanje pred drugim, da bi te drugi prihvatio je poniženje. Poniženih ovdje ima previše. Puka prisutnost i posluh ne traže opravdanje pred sobom samim, dovoljna je ljigavost pred drugima. Opravdati vlastito postojanje znači činiti nešto što nitko drugi ne čini, odnosno biti netko tko nije poput svih ostalih. Nama se, od mitskog početka države koja je navodno nastala devedesetih godina prošlog stoljeća, iako je, u istim granicama postojala i prije toga, uporno nameće paradigma posluha, ljigavosti i neopravdane ljudskosti, a nju smjerno prihvaća dovoljan broj građana koji čitav javni život i javnu istinu ove države pretvaraju u istinu uzaludnosti i očaja.
Ova država je očajna, ona je nastala iz posluha, a održava se snagom neopravdanih, ljigavih egzistencija. Vladimir Matijanić nije pristao na život posluha, korupcije, sms spašavanja, laži i ljigavosti. Njegov život je bio opravdan i smislen, ali se, nažalost, odvijao u bolnom, koruptivnom, disfunkcionalnom kontekstu koji se naziva javnim, institucionalnim životom, odnosno državom. Ovdje naprosto nema dovoljan broj opravdanih, dostojanstvenih, posebnih egzistencija da bi nastala smislena država koja građane ne ubija i ne omalovažava.
Novinari i “novinari”
Hoće li Matijanićeva smrt otići u zaborav posluha ili će, naprotiv, postati metafizičkom snagom koja motivira malobrojne novinare među mnogim „novinarima” da prenose informacije koje mijenjaju stvarnost jer je razgolićuju, ovisi isključivo o novinarima, ne i o „novinarima”. „Novinari” održavaju upravo ovakvu državu, oni su svojim pisanjem sudjelovali u ubijanju mnogih među kojima je i Matijanić. Takve „novinare” nazivam oruđem koje piše. Njihovo pisanje stvara rečenice laži i smrti, ono održava na životu državu koja je ubila i Matijanića, opljačkala Inu, pretučene pripadnike HGSS-a proglasila nasilnicima… Njihovo pisanje je pisanje koruptivnih sastava na zadane teme i ne-teme. Takvima se ne treba obraćati, od njih ne treba ništa tražiti, oni su oruđe koje piše u korist koruptivnog sustava koje ubija.
Viktor Ivančić upozorava kako je u mitskoj državi, a to je upravo ova naša, novinarstvo osuđeno na neuspjeh, ono je, njegovim riječima rečeno, pokoreno i stoga poziva, u metaforičkom smislu, da se te velike pogone pokoravanja i uništavanja novinarstva, koje nazivamo medijskim kućama, jednostavno dokrajči odnosno „bombardira”. U Hrvatskoj istina nije javno dobro, ovdje ne stanuje povijest nego se nad povijesnom istinom iživljava mitska svijest. No nemojmo smetnuti s uma da istina ne ubija, ona zaustavlja ubijanja. Mitska svijest ubija, ona traži žrtve i žrtve uvijek pronađe.
Vladimira Matijanića je ubio koruptivni sustav u funkciji opstanka mita o jednoj državi i njezinom narodu, a ta država je očajna jer je mitska, taj narod je ljigav jer je poslušan i nedostojanstven. „Oprostite što smetam, ne mogu disati”, rečenica je istinskog novinara, ona je, ujedno, povijesni sud o našem vremenu, ali i moralni imperativ – pred ovom rečenicom se opravdavamo kao ljudi ili nestajemo kao ljigavci.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
