Nova zagrebačka vlast odlučila je pristupiti promjeni imena ulica nazvanih po dužnosnicima i podržavateljima tzv. NDH. Sve dok je ova zloćudna, kvislinška tvorevina prisutna u realnosti sadašnje hrvatske države kao nešto što pripada našoj prošlosti, odnosno kontinuitetu naše državnosti, osuđeni smo na laž i neuspjeh. Filip Lukas, Vladimir Arko, Antun Bonifačić i Ivan Šarić pripadali su ustaškom pokretu, a on je nastao, djelovao je, razvijao se i, konačno, nestao kao derivat metafizike zla. Ustaški pokret i tzv. NDH nikakvim revizionističkim zahvatom ne mogu biti prevrednovani, oni su negacija humanosti.
Infektivni materijal iz prošlosti
Navedena četvorka je djelovala načinom negiranja humanosti i, kao takva, nikada nije trebala biti dio naše sadašnjosti, jer naša sadašnjost nije sadašnjost rasnih zakona, koncentracijskih logora, progona i fašizma. Etički, nacionalni, društveni i civilizacijski imperativ je da svi gradovi i općine u Hrvatskoj izaberu političke predstavnike koji će nas osloboditi ovog infektivnog materijala iz prošlosti.
Tuđmanova politika pomirenja nije imala namjeru pomiriti djecu partizana i ustaša, to, uostalom, nije moguće, ona je imala namjeru da ova država postane mjesto za političko i povijesno iživljavanje. Što smo tražili, to smo i dobili. Da su, kojim slučajem, hrvatski građani, s gnušanjem odbacili Tuđmanovo izjednačavanja ustaša, a to znači fašizma, i partizana, a to znači antifašizma, zasigurno bismo živjeli u slobodnijoj, bogatijoj, sretnijoj i dostojanstvenijoj državi. Ništa hrvatskoga i ništa hrvatsko nije bilo u ustaškom pokretu, hrvatstvo je, tijekom Drugog svjetskog rata, pohranjeno i obranjeno u partizanskom pokretu. Antifašisti su, dakle, bili branitelji hrvatske države, njih se sjećamo, oni pripadaju našoj prošlosti, iz te prošlosti proizlazi naša povijest i naše dostojanstvo u sadašnjosti. Arko, Šarić, Bonifačić i Lukas ne pripadaju našem dostojanstvu.
Vladimir Arko je opskrbljivao, uz vojsku tzv. NDH, njemačku i talijansku vojsku, a opskrbljivao ih je kako bi oni mogli provoditi rasne zakone, kako bi mogli odvoditi djecu u logore, silovati žene i ubijati sve neprijatelje fašističke ideologije. Vladimir Arko nije zaslužio da se po njemu zove neka ulica u nekoj slobodnoj državi, po njemu se može zvati neki krug pakla. Pakao je širio, pakao je podržavao i, stoga, paklu i pripada.
Negacija kršćanstva
Kad smo već kod pakla, njemu pripada i nadbiskup Ivan Šarić. On je toliko bio oduševljen Pavelićem da se pretvorio u njegovog dvorskog pjesnika. Njegove pjesme Kad sunce sja i Poglavniku oda, u kojima veliča Pavelićevo domoljublje, njegovu vjeru i požrtvovnost, predstavljaju negaciju kršćanstva, jer je razvidno da je, ako čitamo ovog nadbiskupa očaja i tragedije, Ante Pavelić potpuno izjednačen s Isusom Kristom. Kao što se Krist žrtvovao za čovjeka, tako se i Pavelić, smatra ovaj perverzni klerik, žrtvovao za Hrvate i Hrvatsku, a sve kako bi mogao izvesti „za Dom naš sveto djelo”. Ponavljam, u tzv. NDH je svetost započinjala s progonima, a završavala s ubojstvima. To je ta svetost i to je taj bog kojemu služi ovaj poeta naglašene platonske ljubavi prema izdajici Anti Paveliću i njegovim, u ljudskom smislu, bezvrijednim ustašama. Zar da po takvoj negaciji biskupstva, pjesništva, ljudskosti, hrvatstva i države nosi ime neka ulica?
Antun Bonifačić je bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova tzv. NDH. Nakon sloma ove kvislinške tvorevine pobjegao je u Argentinu, a potom u SAD. Toliko je bio zadojen ustaškom ideologijom zla da je 1973. god. preuzeo vodstvo nad transformiranim ustaškim pokretom koji je djelovao kao tzv. Hrvatski oslobodilački pokret. Ustaštvo nije ono koje oslobađa hrvatstvo, hrvatstvo se uvijek borilo i uvijek će se boriti protiv ustaštva, ma u kojoj formi i ma pod koji imenom ili nazivom to ustaštvo dolazilo. Sve što što ima veze s ustaštvom, ne pripada Hrvatskoj ni hrvatstvu, uvijek se radi o okupaciji, zato je riječ o nečemu što je takozvano – tzv. Tzv. NDH nije bila država, tamo je hrvatstvo nestajalo, tamo se hrvatstvo ubijalo i ponižavalo, tamo je hrvatstvo bilo lažno ili tzv. hrvatstvo.
Povratak dostojanstva
Konačno, današnjoj Hrvatskoj ne pripada ni Filip Lukas, on je, kao predsjednik Matice hrvatske, ali i kao urednik i autor, toliko prostituirao hrvatsku kulturu a sve kako bi je, potpuno poniženu i slomljenu, pretvorio u instrument veličanja Pavelića koji je „ostvaritelj nove Hrvatske”. Ta, u punom smislu riječi tzv. Hrvatska je, na svu sreću, propala i u sadašnjoj Hrvatskoj, koju nije ostvario „ostvaritelj Pavelić”, nema i ne smije biti ulice koja će nositi ime po Filipu Lukasu. To što još uvijek postoje ulice i škole koje su nazvane po njemu, dokaz je da, kao društvo, pristajemo na samoponižavanje i gubitak dostojanstva.
Pokretanje procesa promjene imena ulica nazvanih po ovim izrodima, istinski je domoljubni čin. Ovoj državi, nakon desetljeća ponižavanja, treba vratiti dostojanstvo. Naše dostojanstvo ima povijesni kontinuitet, tom kontinuitetu ne pripada ništa što pripada tzv. Hrvatima ili ustašama i tzv. Hrvatskoj ili NDH. Hrvatska je stvorena i obranjena u Drugom svjetskom ratu, u istim granicama u kojima je obranjena u Domovinskom ratu. Kontinuitetu naše državnosti, ali i našoj slobodi, pripada antifašizam, ustaštvo ne. Nikada!
Marko Vučetić (foto: Tris/G. ŠImac)
