Hrvatska je beznadno nefunkcionalna država. Schengenu i eurozoni unatoč. Zemlja visoke inflacije ( preko 13 posto ), nekontroliranog rasta cijena na koji Vlada pokušava odgovoriti prijetnjama i sankcijama trgovcima, izravnim intervencijama države u cijene ključnih proizvoda i ograničavanjem slobode tržišta, neki kažu povratkom na dogovornu ekonomiju. Hrvatska je zemlja u kojoj ministri, državni tajnici i pomoćnici besramno, pohlepno kradu i bogate se na račun poreznih obveznika i otimačine javnog novca. Država u kojoj obnova potresom pogođenog područja i nakon dvije, i tri godine, stoji na mjestu dok se ministri koji vode taj resor mijenjaju kao na tekućoj traci, ne bi li se stvorio privid da Vlada neučinkovitost i nerad ne prašta. U Hrvatskoj se, pače u multietničkom Kninu, i 30 godina nakon rata, uz sve kompetencije i sposobnosti, za javnog bilježnika neće izabrati netko tko je srpske nacionalnosti, pa makar i javnobilježnička komora čvrsto stajala uz njega…
Vlada RH u bijelom (foto Vlada RH)
Butković preuzima odgovornost…
Hrvatska je zemlja koja prezire migrante i sustavno krši njihova ljudska prava, zbog čega je po drugi put presudom Europskog suda za ljudska prava prisiljena zagrabiti u državni proračun radi isplate odštete migrantskim žrtvama. Ovo je država iz koje nestaju čak i 35-metarske luksuzne jahte sa suhog veza, nakon što su zapečačene primjenom sankcija protiv Rusije zbog agresije na Ukrajinu. I to nitko ne primijeti šest mjeseci! Ali, za promjenu, ministar Oleg Butković će odmah provesti interni nadzor unutar Ministarstva mora i proneta, priznati propuste u sustavu, i smijeniti tri odgovorne osobe ( načelnika sektora za sigurnost plovidbe, voditelja ispostave u Betini i voditelja šibenske Lučke kapetanije ). Štoviše, kao ministar preuzet će svu odgovornost. Makar retorički. Ali, i to je za HDZ-ove ministre sasvim atipično…
Zemlja je ovo u kojoj se državne tvrtke prepuštaju na upravljanje nekompetentnim stranačkim uhljebima, a zastupnici vladajućeg HDZ-a usred sabornice promiču mržnju prema pripadnicima srpske nacionalnosti čiji predstavnici tu istu vlast održavaju u sedlu. Per fin, država je to u kojoj između šefa Vlade i šefa države traje kontinuirani verbalni rat i nesuradnja, zemlja paradoksa, nerada i nereda…
Prelazak na euro kao nacionalnu valutu dramatično nas je suočio s činjenicom da smo jedna od najsiromašnijih zemalja EU-a. Ali to ne priječi hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da se preko svake mjere prepotentno, narcisoidno hvasta svojim selektivnim postignućima, pokazujući koliko ga malo zanima kako većina ljudi u Hrvatskoj doista živi. Golema nepravda prema umirovljenicima koji su, nerijetko nakon četiri desetljeća poštenog rada, osuđeni na par stotina eura mirovine, kojom jedva mogu režijske troškove podmiriti, samo se perpetuira bez ambicije vlasti da je ispravi.
Nikad odnarođenije vlasti!
Hrvatska je i siromašna i duboko korumpirana, zapravo njezino je siromaštvo izravna posljedica kapilarno razgranate koruptivne mreže koja buja dok se vladajuća kasta kune u nultu toleranciju na kriminal i korupciju. I bezočno bogati preko grbače radnika, umirovljenika, potplaćenih profesora i liječnika. Što god da se takne, koji god vladin resor, otvara se kaos i nered. Tragična nesposobnost vlade da korektno upravlja nacionalnim resursima i omogući bolji život građanima. Nikad vlast nije bila otuđenija od naroda, manje posvećena svojim osnovnim funkcijama. Vlast koja se boji narodnog gnjeva, pa je ove godine, poučena lanjskim zvižducima, na godišnjicu potresa zaobišla Baniju. Plenković i njegova poslušnička sljedba ponašaju se kao da država postoji radi njih, njihovih potreba i interesa, a ne da služi narodu i njegovim potrebama.
Ma koliko se premijer neumjesno razmetao svojim uspjesima, njegova će dva mandata ostati upamćena primarno po dvije stvari: Besprizornoj ministarskoj fluktuaciji uglavnom izazvanoj suspektnim postupanjima s javnim i europskim novcem, ergo, možebitnim kriminalnim radnjama i na njima utemeljenim optužnicama, ili zbog nepovjerenja Plenkovića u njih.
Drugo što će obilježiti Plenkovićevu vladavinu je skandalozan debakl u obnovi Banije i Zagreba nakon potresa, nevjerojatan izostanak makar i simbolične konstrukcijske obnove, jer izgrađeno je tek šest kuća, jedna jedina u aranžmanu države, i jednako nepodnošljiv manjak empatije prema ljudima koji dvije zime za redom žive u kontejnerima i čekaju da im se vlast smiluje.
Nema nikakve dvojbe da je predsjednik Vlade za takvo stanje odgovoran. On kadrovira, on bira ministre i smjenjuje ih, oni su njegova greška i njegov propust. Štromar, Horvat, Paladina, odnedavno Branko Bačić samo su izvođači koji sviraju Plenkovićevu glazbu. Ma koliko premijer bio spreman preuzimati samo zasluge, na njegov račun talože se i neuspjesi.
Što ga je priječilo da Ivana Paladinu smijeni ako ne prije, a ono dočim je otišao u Katar na svjetsko nogometno prvenstvo unatoč potpunom izostanku makar i minimalnih rezultata u obnovi? Jer, tu se ne radi samo o tome da ministar ne obavlja valjano svoj posao, radi se i o drskosti, bezobrazluku, neosjetljivosti, naprosto nezainteresiranosti za svoj posao. Ali, pitanje je i zašto Plenković štedi Tomu Medveda, potpredsjednika Vlade s braniteljskim portfeljom koji je od prvog dana bio izravno zadužen za obnovu na Baniji i držao čelnu poziciju u Stožeru za obnovu.? Što je to Medved napravio u obnovi? Ništa! Pa kako to da njegovu odgovornost nitko ne problematizira? Zar Plenković, onaj koji je najpametniji, najljepši, najsposobniji, koji jedini sve zna i umije, i danas uzmiče pred braniteljskom populacijom zbog kompleksa nesudjelovanja u Domovinskom ratu? Zar Medvedovom apriornom abolicijom od svih propusta kupuje lojalnost i mir među braniteljima? Ili mu se naprosto tako hoće…?
Vojna obuka kao prvorazredno nacionalno pitanje?!
Plenković je nametnuo vojnu obuku Ukrajinaca u Hrvatskoj kao prvorazredno, strateško nacionalno pitanje, važnije i od divljanja cijena nakon uvođenja eura, inflacije, sramotno niskih mirovina i sve izraženijeg siromaštva građana. Zašto?
U naravi HDZ-ove vlasti je jednoumlje. Tko god misli drugačije neprijatelj je ove države što se najbolje vidjelo na recentnom neprihvaćanju hrvatskog domaćinstva za obuku vojnika iz Ukrajine, za što Plenković nije dobio dvotrećinsku većinu u Saboru i od tada svima koji nisu za to glasali lijepi stigmu rusofilstva, nacionalne izdaje, brutalne blamaže države u međunarodnoj zajednici, kako to izrijekom tvrdi. A zapravo se radi samo o njegovoj blamaži kod EU mentora kojima je unaprijed, potpuno ignorirajući ustavne ovlasti predsjednika države i njegovu suglasnost, obećao da će Hrvatska sudjelovati u obuci ukrajinskih vojnika. To HDZ-ovo, a de facto Plenkovićevo jednoumlje i autoritarnost očituje se i u kontinuiranom zaobilaženju institucije predsjednika Republike koji po Ustavu ima svoje ovlasti u vanjskoj politici, obrani i sigurnosti zemlje, ali se Vlada uporno ponaša kao da ga nema. Nije ovdje riječ o Zoranu Milanoviću, s čijom se svađalačkom retorikom i ponašanjem nedostojnim funkcije šefa države malo tko slaže, radi se o ustavnoj instituciji koju vlada svjesno i dosljedno urušava. To se, naravno, ne bi događalo da je Milanović po svojim političkim opredjeljenjima izvorni HDZ-ovac ili blizak HDZ-u. Jer bi tada premijer mogao bez ikakvog limita, implicite i ustavnog, držati sve konce u svojim rukama. A Plenković je po svom političkom profilu osoba koja ne trpi drugo mišljenje, koja ne podnosi da mu se oponira. Ni interno ni eksterno. Jer, on zna sve najbolje.
To je na svojoj koži osjetila sad već bivša ministrica regionalnog razvitka i EU fondova Nataša Tramišak koja je izgubila povjerenje premijera kad je odlučila, prije negoli se o tome savjetovala s Plenkovićem, surađivati s hrvatskim i europskim tužiteljstvom i prijaviti pritiske kojima je izložena u nabavi informacijskog sustava za ministarstvo, onog istog na kojem je omiljena Plenkovićeva ministrica Gabrijela Žalac iz fondova EU izvukla milijune kuna ( softver koji je procijenjen na 2,7 milijuna kuna platila je 13 milijuna ! ), ali bogme i optužnicu OLAF-a s kojim neće tako lako na kraj kao sa Zlatom Hrvoj Šipek.
Tramišak i povjerenje premijera
Tramišak je aktivirala svoj zastupnički mandat, vratila se u Sabor i, gle vraga, tamo je dočekana snažnim aplauzom podrške svojih licemjernih kolega iz HDZ-a, kakvu nije imala u trenutku njezina smjenjivanja. Jer, tko bi se usudio “velikom vođi” suprotstaviti?!
Žalac je od Plenkovića obasipana komplimentima čak i nakon uhićenja, premijer se otvoreno divio njezinim sposobnostima kakve nikad nije vidio ( naročito u bahatom bančenju i partijanju na trošak EU i hrvatskih poreznih obveznika, jer kako su mediji svojevremeno otkrili, u godinu dana na rođendane i tulume potrošila je 2 milijuna kuna! ). Premijer i danas žali za svoja tri vrsna suradnika u Vladi – Horvatom, Aladrovićem i Miloševićem protiv kojih su podignute optužnice zbog namještanja zapošljavanja i poslova, štoviše, nada se da će za njih jednom opet biti mjesta u politici. No, Natašu Tramišak u svom timu više nikad ne bi imal rad. To su ti kriteriji koji ovu zemlju vode u Tuđmanova bespuća…
Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović zataškavao je sustavno kršenje ljudskih prava migranata, pravdao policajce koji su ih batinali migrante i iživljavali se na njima, imao je čak opravdanje i za slučaj tragične pogibije male Madine Husini koja je usred noći sa svojom obitelji protjerana preko željezničke pruge s hrvatske prema srbijanskoj granici, iako su imali pravo na traženje azila, ili pogibiju trojice Marokanaca u postaji granične policije na Bajakovu koji su bili zatočeni u podrumu kao divlje zvijeri, i u požaru poginuli. Jedini preživjeli, koji je zadobio teške opekline po tijelu, tužio je RH Europskom sudu za ljudska prava i dobio. Kao i obitelj Madine Husini. Odštetu će platiti hrvatski porezni obveznici, a Božinović će, uz blagoslov Plenkovića nastaviti raditi kao i dosad. Nikad premijer nije ni pomislio odreći se njegovih usluga…
Baš kao što mu nije u kratkoročnom planu ministarskog odstrela ni Mario Banožić, ne zato što bi bio oduševljen njegovim iznimnim intelektom i operativnošću, nego samo zato što njegovu smjenu već mjesecima traži predsjednik Republike.
Malenica nema “srboljubno srce” kao Peović…
Njemu je i Ivan Malenica dobar ministar pravosuđa, iako nije ništa više od osrednjeg činovnika bez autoriteta i znanja za tako ozbiljan i za Hrvatsku težak, kaotičan resor. A taj isti Malenica ovih dana je jednim svojim potpisom digao Knin na noge. Radi se o skandaloznom imenovanju drniške gradske službenice, 62-godišnje Marije Lovrić, za javnu bilježnicu u Kninu, gdje i ne živi, nasuprot dosadašnjem v.d. javnom bilježniku Veljku Čađenoviću koji godinama radi taj posao kvalitetno i ima potporu javnobilježničke komore, za razliku od ministrove favoritkinje. Ali je srpske nacionalnosti što ga čini nepodobnim za imenovanje. A Malenica nema “srboljubno srce” kao Katarina Peović…
Andrej Plenković ne treba sposobne, obrazovane i intelektualno superiorne kadrove, njemu trebaju poslušni pijuni koji će mu se diviti i pred njim se klanjati kao pred božanstvom. Da, on će žustro reagirati kad njegova stranačka kolegica Majda Burić Sabor počasti primitivnim nacionalističkim govorom mržnje i tražiti od nje da se odmah ispriča. Time će impresionirati Milorada Pupovca, jer, ne pamti da je neki drugi premijer tako brzo reagirao na neki ispad na nacionalnoj osnovi.
Zar misli da je Plenković to učinio radi vrijeđanja građana srpske nacionalnosti? Ne, to je samo kolateral njegovog pragmatičnog poteza kojim je požurio sačuvati vladajuću većinu koju mu upravo manjinski, srpski zastupnici predano čuvaju.
