Intelektualna zapuštenost hrvatskog društva dolazi do izražaja i u magijskoj interpretaciji kršćanstva. Magijsko kršćanstvo usmjereno je protiv kršćanstva, razuma, mira, zajedničkog života, svijeta različitosti itd. No ono je, ako je suditi o prisutnosti u javnom prostoru, kod nas dominantno. Budući da je magijska svijest usko vezana za prinošenje žrtava, tako se i naši magijski kršćani nalaze u neprestanoj potrazi za onima koje treba žrtvovati, a to su mnogi: Hrvati izdajnici, Srbi, homoseksualci, ljevičari, globalisti, zagovornici prava na pobačaj itd. Magijsko kršćanstvo je neprijateljsko, ono ne donosi mir niti onome tko prakticira taj vid zvjerstva, a niti društvu u kojemu se prakticira bestijalnost magijskog kršćanstva.
Humano i magijsko kršćanstvo
Kršćanstvo Željka Mardešića, Branka Sbutege, pape Franje, Mate Uzinića, Vesne Zovkić i, da ne nabrajam dalje, Rebeke Anić oduševljava ljudskošću i pozivom na dijalog. Ono je toliko toplo, sućutno i prihvatljivo da i ljude potpune autonomije razuma dovodi u situaciju da požele da u svijetu takvog kršćanstva bude što više. Kada je riječ o svjetonazorima, prihvaćam sve nenasilne svjetonazore, ali ih ne prihvaćam zbog samih svjetonazora, nego zbog onih čiji je to svjetonazor – zbog konkretnih ljudi.
Postoji li ili ne postoji bog u sebi, nije pitanje na koje je moguće dati legitiman odgovor, baš kao što nije moguće ni provjeriti govori li istinu onaj tko kaže da vjeruje u boga. Kada to pitanje sebi postavljamo, ono je legitimno, baš kao što je legitiman naš odgovor na to pitanje, ali sve izvan toga je nelegitimno. Ne možemo znati vjeruje li uistinu u boga onaj tko kaže da u boga vjeruje. No ono što možemo znati je u koji lanac događajnosti netko stavlja iskaz o vlastitoj vjeri. Upravo po tome možemo napraviti razliku između humanog i magijskog kršćanstva. Humano kršćanstvo ne proizvodi nasilje, magijsko kršćanstvo žrtvuje druge.
Ako, primjerice, pogledamo za što se zalažu Mate Uzinić i Vlado Košić, razvidno je da njih dvojica ne mogu vjerovati u istog boga. Bog Mate Uzinića je bog dijaloga, uključivosti, različitosti, slobode i razumijevanja, dok je bog Vlade Košića pomahnitali, nacionalistički bog koji ne može nadvladati ogorčeni vrtlog osvete. Mate Uzinić kršćanstvo ne promatra kao instrument za provođenje nacionalističkih politika, dok Vlado Košić ne vidi smisla kršćanstvu izvan magijskog, nacionalističkog konteksta.
“Bog praznina”
U literaturi je poznata sintagma ‘boga praznina’, odnosno kada nešto ne znamo ili ne možemo objasniti, najlakše se pozvati na boga. Bog tada nije izvor znanja nego neznanja koje nastupa u formi ogorčenog znanja. Takav bog je kao stvoren za neznalice, odnosno za ljude ogorčenog znanja. Kada nešto ne znaju, neznalice neće priznati neznanje i potražiti odgovor, nego će tu prazninu prekriti navodnim znanjem o praznini smještajući u nju boga. Bog praznina objašnjava prazninu jer se i sam nalazi u praznini – praznini neznalica i nepriznatog neznanja. Ovo nije nikakva novost, još je Hipokrat upozoravao kako neznalice, primjerice, epilepsiju ne promatraju kao bolest, jer je ne mogu objasniti, nego joj pridaju božansko porijeklo. Magija je takva, ona bolest vidi kao božansku stvarnost, zato se i naše magijsko kršćanstvo veseli bolesnom društvu.
Pod ovim, magijskim vidom ‘boga praznina’ treba promatrati kada naše neznalice o državi, naciji, društvu i kršćanstvu govore o državi naciji, društvu i kršćanstvu. Oni o tome veze nemaju jer ne mogu nadići bazen praznina u kojem nemoćno plutaju. Uostalom, da je našem izborniku stalo do toga da nogometom promovira kršćanstvo i krunicu, bio bi izbornik malonogometne katoličke lige, a ovako promovira slabost ‘boga praznina’ koji je kapitulirao pred, primjerice, vatrometom u Sarajevu i neskrivenom podrškom našim nogometašima u mnogim gradovima bivše, ‘bogu praznina’ omražene države. Ah ta ironija.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
