Poznati hrvatski svećenik i moralni teolog, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Tonči Matulić prije nekoliko dana je, gostujući u emisiji Hrvatskog radija “Susret u dijalogu”, govoreći o seksualnim zlostavljanjima od strane svećenika, bacio sjenu sumnje na Josepha Ratzingera, odnosno papu Benedikta XVI., da je sudjelovao u tzv. „kulturi zataškavanja” pedofilije u Katoličkoj crkvi. Njegovo gostovanje u ovoj emisiji izazvalo je mnoge bijesne reakcije kod pristaša hrvatskog ogranka „kulture zataškavanja”. Naravno da je svaki biskup, uključujući i Josepha Ratzingera, znao za slučajeve svećeničke pedofilije na prostoru biskupije kojom upravlja. Ona je bila tolikih razmjera da nije mogla proći nezamijećeno.
“Kultura zataškavanja”
Naravno da je svaki biskup mogao birati između dva puta: ili biti uz žrtve ili biti uz počinitelje ovog zločina. U velikoj većini slučajeva biskupi su odlučili biti uz počinitelje seksualnog zlostavljanja djece navodno braneći, što je vrhunac cinizma, ugled Katoličke crkve. I zato i zbog toga su odgovorni. Odgovorni su zbog toga što im je pedofilija ugledna i sveta. Nisu odgovorni samo za „kulturu zataškavanja”, nego, prije svega, za bestijalnu izdaju žrtava svećeničkog seksualnog zlostavljanja, osobito seksualnog zlostavljanja djece. Njihova odgovornost je tolika da ih se s punim pravom treba smatrati supočiniteljima ovih zločina.
Joseph Ratzinger jest velik teolog, ali je, kao nekadašnji nadbiskup, prefekt moćne kongregacije, a konačno, i sam papa, odgovoran za prikrivanje i omogućavanje pedofilije u Katoličkoj crkvi. Tonči Matulić nije izrekao ništa što ne znamo, on je to samo izrekao birajući ‘premekane’ izraze za opisivanje pakla koji je žrtvama seksualnog zlostavljanja namijenjen od strane tzv. svećenika. Njihov bog je toliko nakazan da biskupi i pape radije biraju biti blizu svećenicima pedofilima umjesto da budu blizu žrtvama svećeničke pedofilije, da s njima suosjećaju, da kazne počinitelje i da onemoguće nastavak seksualnog iživljavanja. Nije dakle riječ ni o kakvoj „kulturi zataškavanja” nego o promoviranju slike o bogu kao nakazi potpuno neosjetljivoj na patnju djece. To mogu činiti samo nakaze.
Crkveno svodništvo
Svi oni su, dakle, nakaze koje služe nakazi nazivajući je bogom. Takve nakaze, zemaljske i nebeske, treba s prijezirom i gađenjem odbaciti. Shvaćate li da se iza tzv. „kulture zataškavanja” krije silovanje djece? Možete li biti roditelji ako pronalazite, zemaljsko ili nebesko, opravdanje za pedofiliju u Katoličkoj crkvi, neovisno o tome opravdavate li one koji su seksualno zlostavljali djecu ili one koji su ih desetljećima, na različitim funkcijama u Crkvi, štitili? Po čemu se takvi biskupi, pape, ali i roditelji, razlikuju od svodnika? Ni po čemu. Ta famozna „kultura zataškavanja” zapravo je svodništvo. Tonči Matulić je, ako se mene pita, pogriješio, ali samo utoliko ukoliko nije izabrao adekvatne pojmove. Nije riječ o biskupima, papama, roditeljima i bogu, nego o nakazama, svodnicima, izdajicama, ogavnim supočiniteljima itd.
Sjetimo se samo nekoliko slučajeva svećeničke pedofilije u Hrvatskoj. Drago Ljubičić je proglašen krivim za bludničenje nad petoricom dječaka, najmlađi je imao 8 godina, a najstariji 11 godina. Osuđen je na tri godine zatvora, ali je, zbog dobrog vladanja, pušten iz zatvora sedam mjeseci prije isteka kazne. Ivan Čuček je uvjetno osuđen na tri godine zatvora zbog bludničenja nad desetogodišnjim djevojčicama. Nedjeljko Ivanov, svećenik Zadarske nadbiskupije, osumnjičen je za seksualno zlostavljanje preko stotinu dječaka. Proglašen je krivim na Crkvenom sudu, dok je DORH, zbog zastare, odustao od optužnice. Fra Gracijan Gašperov, redovnik koji je živio u redovničkoj zajednici, formalno zavjetovan na siromaštvo dok je istovremeno posjedovao automobil i brod, seksualno se iživljavao nad petoricom dječaka.
Odgovorni u Katoličkoj crkvi sve su znali…
Koliko mi je poznato, samo je fra Gracijan, od ovih koje sam spomenuo izbačen iz Crkve. Nedjeljku Ivanovu je Zadarska nadbiskupija, sve do smrti, plaćala smještaj u privatnom domu za stare i nemoćne, dok je Drago Ljubičić, nakon izlaska iz zatvora, uz punu podršku krčkog biskupa, nastavio, kada se za to ukazala potreba, s pastoralnom aktivnošću. Dalje, zbog gađenja i gnjeva, neću nabrajati. O žrtvama znamo malo ili nimalo. Nekadašnji splitski nadbiskup u žrtvi fra Gracijana nije vidio žrtvu nego nepouzdanu osobu koja ima probleme s pravosuđem, ne pitajući se jesu li ti problemi prouzročeni seksualnim zlostavljanjem.To ga previše nije ni zanimalo, bio je potpuno posvećen služenju nakaznom bogu koji skrbi o ugledu seksualnog zlostavljača.
Izvan svake sumnje je da su sa svim ovim slučajevima seksualnog zlostavljanja bili upoznati odgovorni u Katoličkoj crkvi – nadbiskupi, biskupi i provincijali. Znali su i mnogi svećenici, znali su i župljani, znali su i roditelji. Istinski roditelji su reagirali, stali uz dijete, zaštitili ga i prijavili počinitelja. Svodnici i nakaze su, ovako ili onako, stali uz počinitelje, zato zajednica onih koji štite svećenike pedofile nije zajednica vjernika, nego ogavna zajednica ljudskih nakaza.
Marko Vučetić (foto TRIS/G. Šimac)
