Hrvatska danas slavi crkveni blagdan, Tijelovo. Iako sekularna, mada ni veći broj njezinih deklariranih vjernika ne zna baš ništa o tom blagdanu, ali u državi je neradni dan. Danas je i 79 godina od jedne od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu, bitke na Sutjesci, u kojoj je izginula hrvatska mladost, prije svega dalmatinska, bar tri tisuće partizanskih boraca. No, u Hrvatskoj se o tome šuti, ili se bez imalo pijeteta i poštovanja prema žrtvama koje su pale za slobodu svoje zemlje, osporava, čak i negira, proglašava komunističkom bitkom koju aktualna vlast u svojoj antikomunističkoj ostrašćenosti prešućuje, a žrtvu besramno obezvrjeđuje.
Bitka na Sutjesci nije mit, ona je povijesna činjenica, u historiografiji poznata kao Peta neprijateljska ofenziva, ili operacija Schwartz kako su je Nijemci nazvali, a imala je za cilj razbijanje partizanskog otpora i zarobljavanje vođe pokreta Josipa Broza Tita ( Waltera ). Bitka je trajala od 15. svibnja do 16. lipnja 1943., i neovisno o interpretacijama njezinog značaja, a neki kažu da je to bila prekretnica za tijek Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije, neki, pak, ne vide u toj krvavoj bitki ništa više od mitskog obilježavanja velikog partizanskog poraza, ostaje povijesna činjenica da je u njoj najveću ulogu i najveću žrtvu podnijela hrvatska mladost, mahom s područja Dalmacije, dominantno Šibenčani.
Bio je to sraz partizanskih postrojbi od oko 18 tisuća boraca s neusporedivo moćnijim i brojnijim neprijateljem, 127 tisuća vojnika “Sila Osovine” koje su uz njemačke, činili i talijanski, bugarski i ustaški ( NDH ) vojnici, uz potporu jakih njemačkih zračnih snaga od preko 300 aviona.
Partizanima se na Sutjesci pridružilo i tri tisuće žena, ranjenika i bolesnih što je snage otpora samo usporavalo i dodatno im otežavalo proboj. Na Sutjesci je poginulo sedam i pol tisuća ljudi, najviše, kako rekosmo, iz Dalmacije, oko tri tisuće, a najveće gubitke je pretrpjela Druga dalmatinska brigada koja je izgubila 800 partizanskih boraca. Samo je Šibenčana u ovoj bitki sudjelovalo 1316, a na Sutjesci zauvijek ostalo njih čak 787. Šibenik, međutim, te svoje slavne, hrabre pretke danas ne slavi, ne odaje im počast ni Grad ni država, tek članovi obitelji i antifašisti koji nikad nisu “okrenuli kaput”.
Nesporno je da je otpor neprijatelju organizirala i vodila Komunistička partija na čelu s Josipom Brozom Titom, ali to nije bio ni ideološki ni politički, nego oslobodilački pokret kojemu je cilj bio poraziti neprijatelja i osloboditi vlastitu zemlju. Okupljao je komuniste i nekomuniste, radnike, seljake i intelektualce, i zato se i njihova borba zvala narodnooslobodilačkom, kao i sam rat. Ideologija nije bila u prvom planu, a komunisti su preuzeli vodstvo nad pokretom samo zato što su mnogi od njih već imali iskustvo Španjolskog građanskog rata u kojemu su sudjelovali.
Partizani su se na Sutjesci našli u okruženju neprijatelja, izolirani između Tare i Plive u Crnoj Gori. Borbe su trajale mjesec dana, a u njima je i Tito ranjen u ruku. Dio partizanskih snaga uspio se probiti iz obruča i pregaziti Sutjesku na pravcu prema istočnoj Bosni, no, tri brigade i partizanska bolnica s dvije tisuće ranjenika ostale su u okruženju. Stradao je 6391 partizan, a oni koji su imali više sreće i preživjeli krvavi masakr, ostali su bez hrane, jeli su travu i gasili žeđ sokom korijenja, i tako su ostali na životu, a zbog čega im je Tito odao posebno priznanje kao sinovima Dalmacije, dostojnim svojih slavnih predaka…
I saveznici su nakon ove povijesne bitke počeli pružati potporu partizanima, shvaćajući da to nije tek neorganizirana šačica gerilaca, pa se i tijek rata okrenuo u korist snaga otpora.
S druge strane, poglavnik Ante Pavelić u svibnju 1941. potpisao je s Mussolinijem u Rimu veleizdajnički ugovor, u ime kvislinške NDH, kojim predaje fašističkoj Italiji Dalmaciju s otocima, dijelove hrvatskog primorja i Gorskog kotara te Boku Kotorsku. Unatoč tome, dobar dio prodane Dalmacije danas slavi NDH i poglavnika, kliče ustaški pozdrav Za dom spremni i na Bleiburgu odaje počast “hrvatskim vojnicima” koji su stradali na Križnom putu od Titovih komunista.
Hrvatski sabor je godinama bio pokrovitelj masovnog okupljanja hrvatskih nacionalista i revizionista na Bleiburgu, sve dok austrijska vlast nije zabranila to događanje zbog govora mržnje i nacionalfašističkih incidenata. Danas se žrtvama Bleiburga i križnog puta počast iskazuje u Udbini, uz pokroviteljstvo i neupitno odobravanje hrvatske države. Istodobno, kad je 2017. SDP-ov zastupnik Ranko Ostojić predložio Saboru da preuzme pokroviteljstvo nad komemoracijom hrvatskim partizanima palim na Sutjesci, HDZ je to s prezirom odbio uz obrazloženje da je to samo jedan od sinonima i mitova komunističkog sustava.
Dvije godine poslije, premijer Andrej Plenković, šef HDZ-a, se predomislio, pa je na Tjentište, gdje je podignut spomenik palim borcima Sutjeske, poslao svoga izaslanika Tomislava Ivića, tada državnog tajnika u Ministarstvu obrane, i vijenac s lentom na kojoj je stajao njegov “potpis” i ime ( ” Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske” ).
Od nezadovoljnika u svojim redovima HDZ-ovi prvaci su se tada branili tvrdnjom da to nije nikakva gesta počasti i rehabilitiranja komunističkog jugoslavenskog režima, nego tek iskazivanje pijeteta brojnim palim hrvatskim rodoljubima, među kojima pretežno dalmatinskim, koji su se partizanima pridružili u borbi protiv fašizma, za slobodu svoje domovine, a ne za ideale komunizma.
Plenković je danas HDZ-ov apsolutist, čovjek koji vedri i oblači u stranci, bez čije se ne liježe i ne ustaje, s čijom se milošću u Vladu ulazi i iz nje, čak ni uz optužnice, ne izlazi. Danas, kada je potpuno disciplinirao, postrojio i pokorio HDZ-ove redove, više nema potrebe za političkim kalkulantstvom jer njegova je u toj stranci i prva i zadnja. Možda je stoga vrijeme da i Plenković napokon otvoreno i jasno, bez licemjerja, pokaže poštovanje prema hrvatskoj antifašističkoj prošlosti i da pritom za to i ne treba osobitu hrabrost…
