Već nam je svima poznato koliko smo se kao društvo srozali po pitanju među ljudskih odnosa. I nije problem samo to što smo se udaljili jedni od drugih, što sve manje razvijamo kvalitetne odnose nego i to što želimo upoznati jedni druge. Ali zašto vam sve ovo pišem?
Prije nekoliko tjedana dobio sam mail odnosno pozivnicu za tečaj znakovnog jezika. Moja prva reakcija je bila da nije to za mene zbog mojih motoričkih poteškoća, pročitao sam sadržaj pozivnice i posvetio se drugim obavezama. Ipak sve me to potaklo na razmišljanje i cijeli dan mi se, po glavi motalo pitanje koliko mi – osobe s invaliditetom znamo je jedni o drugima i koliko smo zapravo voljni upoznati jedni druge?
Vjerujem da već sami znate odgovor na gore postavljena pitanja bez obzira na to koliko se u javnosti prezentira da su osobe s invaliditetom jedna velika obitelj i da se međusobno podržavamo. U stvarnosti ne samo da nismo podrška jedni drugima i briga nas za sve ostale invaliditete osim vlastitoga, nego stvari čak idu toliko daleko da pojedinci misle da je njihov invaliditet najteži i da nikome nije teško kao njima, što je naravno daleko od istine. Ne moram ni govoriti da mi se digne kosa na glavi svaki put kad čujem „ali tebi/njemu je lakše nego meni“. I kako netko tko ne zna ništa o invaliditetu o onoga drugoga ima toliko drskosti da sudi o težini tuđega života?
Postoji tisuću stvari koje me smetaju kod osoba s invaliditetom, a ova spada među one koje me najviše frustriraju. Ponekad me sram zbog tolike bezosjećajnosti i manjka empatije koju gajimo jedni prema drugima jer bi bolje od drugih trebali znati kako predrasude i ne znanje mogu stvoriti pogrešnu sliku drugima, a vjerujte da bi se iznenadili, i to u negativnom smislu, da čujete kakvo mišljenje osobe s invaliditetom imaju jedni o drugima. I zato pružimo si priliku da što bolje upoznati jedni druge i srušiti predrasude koje imamo jedni o drugima. Umjesto da se svađamo oko toga čiji je invaliditet teži radije tu negativnu energiju pretvorimo u pozitivnu jer imamo previše zajedničkih problema i prepreka koje treba prijeći, a sve će nam to biti lakše ako pokušamo upoznati jedni druge. Naposljetku sam se ipak odlučio otići na radionicu znakovnog jezika ne samo zbog toga što želim naučiti nešto novo, nego i zato što želim pružiti primjer drugima jer smatram ako se ne poštujemo i ne zalažemo jedni druge, ni drugi se neće truditi oko nas.
