Svake godine po svršetku ljeta odahnem, ne samo zbog vrućina koje mi sve teže padaju i nesnosne gužve po gradu, nego i zato što manji broj turista znači napokon doći do taksija u nekom pristojnom vremenskom periodu. Tih par mjeseci u godini svi žele zaraditi, pa i taksisti. Svjesni da mogu birati klijente radije prevoze strance, problem je što zbog takve prakse i pohlepe za profitom najviše ispašta „domaći svit“ od kojeg isti ti taksisti žive ostatak godine, a pogotovo osobe s invaliditetom koje su nažalost često primorane koristiti usluge taksija.
To što ste osoba s invaliditetom ne znači ništa jer taksi u ljetnim mjesecima teško da ćete naći, jer su navodno ni jedan nije slobodan. Preostaje vam jedino nada da će se tamo netko smilovati i poslati vam taksi i da još uz to imaš plan a, b, c i d ako nešto pođe po zlu. Stoga malo je reći da mi se dogodilo da taksi čekam i po tri sata, a obaveze čekaju.
Znam da i vašoj i mojoj okolini ima onih zlobnika koji na prijevoz taksijem gledaju kao na neku vrstu snobizma jer kao „Što se ti tu sad imaš vozati taksijem kad imaš javni prijevoz“. Da, ali nekad javni prijevoz jednostavno nije dostupan u određeno vrijeme pogotovo u manjim mjestima, tako ako se npr. misliš vratiti kući iz večernjeg provoda u neko doba noći nemaš drugu opciju nego pozvati taksi.
Tako kad se sve zbroji i oduzme taksi osoba s invaliditetom nisu nikakvi snobovi jer se vozimo taksijem nego nam je to prijeka potreba koja često poprilično i košta i koju su svi ne mogu priuštiti. Još ako se tome pridodaju i brojne neugodnosti kao što je situacija da vas vozač ostavi na nizbrdici ili vas pak zajedno s vašim prijateljem izbaci na kišu jer ste se usudili pitati zašto toliko kasni, nije ni čudo što mnogi od nas koriste usluge taksija samo u krajnjoj nuždi.
Kad je riječ o prijevozu osobe s invaliditetom često nemaju izbora, a da ne spominjem činjenicu da mnogim gradovima javni prijevoz još nije prilagođen. Kako ćemo negdje stići malo je koga briga jer se i tako podrazumijeva da nigdje ne idemo. Mi bi, baš kao i ostali građani ove zemlje trebali imati na izbor kako i čime se voziti. Što se konkretno tiče taksi službe znam da su neke zemlje svojim građanima s invaliditetom omogućile da usluge taksi koriste besplatno.
Budući da je opće poznato da mi za drugim naprednim zemljama kasnimo minimalno 50 godina i ovakvu inovaciju nećemo još dugo gledati kod nas, bilo bi lijepo kad bi za početak pojedina taksi služba imala u svom u timu barem jedno vozilo i vozača koji će biti na raspolaganju isključivo osobama s invaliditetom.
