Neovisni novinarski portal
21.10.2021.
reflektor
Ilustracija

Mentalno zdravlje djece i mladih:
Pandemija im ukrala bezbrižnost odrastanja, igru, druženje, zagrljaje…

Ilustracija

Još malo i eto nove školske godine. Djeca će ponovno u školske klupe. Ili pak neće. Nego će opet u školu ‘online’, tj. sjediti ispred kompjutera, sami u svojim sobicama, za kuhinjskim stolovima… Nadajmo se da neće. No to će i dalje ovisiti o odlukama ‘stožeraša’, odnosno Stožera Civilne zaštite RH. Mnogi se pribojavaju kako će isti najesen opet uvoditi pakete raznih ‘mjera’ kojima će život svima, a posebice djeci, biti i dalje daleko od ‘normalnog’.

Zbog svega toga, a prije nego li iz Hrvatske odu turisti kojima se sada na sve načine ide ‘na ruku’, treba još jednom razmisliti kako bi se djeci i mladima, na koje očito u državi malo tko misli, olakšao ionako tegobni život posljednjih godinu i pol, obilježen nenormalnim uvjetima života, otežanim školovanjem, zaprekama u druženju s vršnjacima, zabranama maturalnih putovanja, ekskurzija, plesova… i svega što je donedavno bilo normalno. Dio djece je osim pandemijskim nevoljama pogođen i potresima, strahovima, neizvjesnošću, općim beznađem i nesigurnošću koja vlada u društvu.

Onima koji će odlučivati o tome kako će izgledati sljedeća školska i studijska godina treba predočiti i rezultate istraživanja koje je provedeno prije nekoliko mjeseci u Zagrebu, a koje pokazuje koje su posljedice svih navedenih događanja, protupandemijskih mjera i ograničenja na djecu i mlade. Porazni, reklo bi se jednom riječju.

Istraživanje obuhvatilo 22 tisuće djece i mladih u Zagrebu

Naime, tijekom veljače i ožujka 2021. godine Grad Zagreb, u suradnji sa stručnjacima Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba te svih osnovnih i srednjih škola u Zagrebu, odlučio je pratiti opseg dosadašnjih učinaka pandemije COVID-19 i potresa na mentalno zdravlje djece i mladih u Zagrebu.

ilustracija (foto: freepik)

-Cilj ovog opsežnog projekta probira, kojim je obuhvaćeno više od 22 000 djece i mladih, pod nazivom Podrška jačanju mentalnog zdravlja djece i mladih tijekom i nakon COVID-19 zdravstvene krize i potresa u Gradu Zagrebu, bio je upravo omogućavanje rane identifikacije najugroženije djece i adolescenata te usmjeravanje na primanje podrške te osiguravanje stručnih intervencija, kako bi se ublažio utjecaj sadašnje situacije na njihov razvoj i mentalno zdravlje. Projekt je ostvaren godinu dana nakon proglašenja epidemije na području Republike Hrvatske i prvog potresa koji je pogodio područje Grada Zagreba te nešto više od mjesec dana nakon snažnih potresa u prosincu… – ističe se u Izvještaju kojega su ime Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba izradili Gordana Buljan Flander, Igor Mikloušić, Gzim Redžepi, Ella Selak Bagarić i Tea Brezinšćak.

Rezultati su zabrinjavajući.

-U vrijeme pandemije počelo se više govoriti o mentalnom zdravlju djece i mladih, što je prije bila zanemarena tema. Napravila sam istraživanje na više od 22 tisuće djece u Zagrebu. U Zagrebu je 90 tisuća djece, to je velik uzorak. Rezultati su pokazali da velik broj djece, njih 9 posto, ima klinički značajnu anksioznost, isto toliko njih depresivnost, a to je na razini dijagnoze. Neka djeca imaju jedno i drugo, a 14 posto djece ima klinički značajne simptome iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja – upozorila je  prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i predsjednica Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, sudionica navedenog istraživanja, na nedavnom okruglom stolu kojega je priredio magazin Globus.

Osjećaji tuge, strahovi od neuspjeha…

Istraživanja ranijih zdravstvenih kriza i prirodnih nepogoda, kao i istraživanja utjecaja pandemije COVID-19 na psihološku dobrobit, nedvojbeno ukazuju na njihovu rizičnost za mentalno zdravlje djece i odraslih, ističe se u istraživanju. Navedeno nipošto ne znači da će svako dijete s navedenim iskustvima razviti teškoće psihološkog funkcioniranja, ali je jasno da, kroz izravni utjecaj na dijete i djelovanje na okolinu u kojoj odrasta, ova iskustva povećavaju tu vjerojatnost, upozorava se.

ilustracija (foto: freepik)

-Kad smo gledali po česticama upitnika koji smo primjenjivali, dobili smo da više od 50 posto njih ima osjećaj tuge, beznađa, praznine. To je više od polovice Polovica djece ima smetnje koncentracije, polovica djece ima nametajuće slike stresnih događaja. Strašno me zabrinjava što više od 70 posto djece ima strah od neuspjeha, brige vezane uz neuspjeh, a to je posljedica nastave koja se održava online i u školi. Velik i značajan broj djece ima brigu za život i zdravlje svojih bližnjih. Moram naglasiti da su djeca u Zagrebu imala i potres, 82 posto imalo je značajno iskustvo potresa. Ovi podaci trebaju zabrinuti ne samo nas stručnjake, nego i one koji donose odluke. A oni koji donose odluke trebaju zaposliti puno, puno više stručnjaka mentalnog zdravlja koji će toj djeci i mladima biti na dispoziciji – ustvrdila je dr. Buljan Flander.

Na tematskoj sjednici saborskih odbora za obitelj, mlade i sport i za obrazovanje, znanost i kulturu na temu “Zaštita mentalnog zdravlja djece u okolnostima pandemije” koja je održaana koncem ovog lipnja Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, upozorila je kako je i prije epidemije trećina mladih u Hrvatskoj imala ozbiljne simptome anksioznosti, a njih 20% znakove depresije i stresa.

-Epidemija i potres velikom su broju djece i mladih ukrali bezbrižnost odrastanja , ali i uskratile temeljne potrebe kao što su sigurnost doma, druženje s vršnjacima, igra na otvorenom, odlazak u školu ili zagrljaj s bakom i djedom”, rekla je Pirnat Dragičević.  

Ilustracija/Izvor:Pixabay

Upozorila je na potrebu ozbiljnog bavljenja brigom za mentalno zdravlje djece u vrijeme krize te istaknula da je radi zaštite mentalnog zdravlja djece nužno osigurati dovoljan broj stručnjaka i dostupnost psihološke pomoći, posebice u manjim sredinama, te povećati mentalno-zdravstvenu pismenost odgojno-obrazovnih djelatnika.

‘Mladi bioteroristi’

Nataša Jokić Begić, profesorica na Katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, tom prilikom je predstavila rezultate istraživanja provedenog u prosincu prošle godine na uzroku od 1400 djece i 2650 roditelja.

-Da im je život lošiji nego prije pandemije, ocijenilo je 65 posto djece, a da ima ozbiljnih problema sa spavanjem, navelo je više od 28 posto osnovnoškolaca i više od 38 posto srednjoškolaca. Klinički značajne simptome, pokazalo je istraživanje, ima 37 posto djevojčica i 22 posto dječaka.Kao stresne događaje djeca su najviše izdvajala samoizolaciju, smrt bliskog člana obitelji te svađe u obitelji. Kao najveći izvor stresa navodili su i strah da će virus prenijeti drugima. Kada netko kaže da su mladi bioteroristi, neka dobro razmisli da će to čuti djevojčica od 14 godina koja će možda nakon toga početi prati ruke do krvi – naglasila je Jokić Begić.

Kako se ističe u gore navedenom Izvještaju (poveznica na čitav dokument: Buljan Flander, G., Mikloušić, I., Redžepi, G., Selak Bagarić, E. i Brezinšćak, T. (2021). Rezultati probira mentalnog zdravlja djece u Zagrebu. Grad Zagreb), promatramo li iskustva djece na razini pojedinačnih doživljaja, možemo uočiti kako brojke značajno rastu, odnosno da promjene psihološkog funkcioniranja u manjoj ili većoj mjeri osjeća većina djece. U okviru doživljaja koji pripadaju krugu posttraumatskih stresnih reakcija vidimo da je polovina djece barem u nekome trenutku iskusila teškoće koncentriranja (56%), uznemirenost pri sjećanju na stresni događaj (51%), emocionalnu osjetljivost/plašljivost (51), nametajuće sadržaje (49%) i izbjegavanje neugodnih sjećanja i osjećaja (44%).

Prazna škola: foto N1

-Nadalje, gledajući anksioznost i depresiju vidimo da su brige mladih u ovom periodu pojačane. Čak troje od četvero djece u protekloj se godini suočilo sa strahom od neuspjeha (74%), a 60% sa anksioznošću u socijalnim situacijama. Kod gotovo polovice djece zabilježeni su i osjećaji tuge i praznine (48%), zabrinutost za sigurnost članova obitelji (47%), strah od boravka samo kod kuće (39%)… Psihološka otpornost djece i odraslih proizlazi iz osobnih snaga, ali i podrške i resursa koje nudi naša okolina. Sigurnost i podrška koju djeci roditelji, članovi obitelji, nastavnici, stručnjaci i sve druge odrasle osobe koje o njima brinu, ključan su čimbenik njihove otpornosti i oporavka, pri čemu je nužno da djelujemo zajedno. Nadamo se da će ovi podaci, kao i oni koji iza njih dolaze, pružiti temelje mnogih projekata u budućnosti usmjerenih na osnaživanje mentalnog zdravlja i otpornosti djece – zaključuju istraživači.

Pismo osmaša

Hoće li ovi podaci zainteresirati i možda zabrinuti one koji odlučuju o tome kako će se najesen upriličiti nastava u hrvatskim školama? Možda ih zainteresira i pismo jednog rječitog 15-godišnjaka kojega objavljuju na stranicama Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. 

– Teško bi bilo reći kome prošla, a i ova godina, nije bila na barem neki način teška. Posebno je emocionalno zahtjevna ipak bila onim ranjivijima, djeci i mladima. Djeci se svakodnevnica promijenila, nekima je bila gotovo postupno drugačija, nekima se još uvijek mijenja, sa završetkom godine olakšanje je veliko, ali i ponovno se javljaju pitanja i tjeskobne misli što će biti od rujna.  Doživljaji nepredvidivosti, straha, tjeskobe, tuge, frustracije, ljutnje, beznadnosti i slično mnogoj djeci bili su gotovo svakodnevni, snažno im je bila (i još uvijek je) potrebna podrška i razumijevanje svih onih koji sudjeluju u njihovom životu i odgoju. Iskustvo jednog 15-godišnjaka, učenika osmog razreda osnovne škole, sažeto u pismu, kojeg ovdje objavljujemo, daje nam uvid u unutarnji svijet djece i mladih, približava nam njihovu poziciju i doživljaj proteklih godinu dana pandemije i potresa, i potvrđuje da nam djeca i mladi imaju puno toga za reći kada ih pitamo o tome kako su. Slijedi pismo 15-godišnjeg mladića koji opisuje svoje unutarnje doživljaje, misli i iskustvo proteklih godinu dana online nastave… – stoji u uvodu na stranicama Poliklinike, nakon kojega u cijelosti prenose ismo kojega onda prenosimo i mi:

Online nastava (ilustracija)

MOJA ONLINE NASTAVA

Krenuo je virus, zloglasna korona. Prvo sam čuo mamu kako priča o tome, zatim se i na vijestima počelo, a onda i u školi. Prelazimo na online nastavu, rečeno nam je – ne bi bilo dobro da se zarazimo novim virusom o kojemu baš nitko ne zna sve, a ljudi umiru. Bio je to ožujak prošle godine.

 

Ispočetka je bilo zabavno. Nešto kao produljeni praznici. Veselio sam se satima za kompjutorom, igricama dok nitko ne gleda. Veselio sam se duljem spavanju, veselio sam se što neću vidjeti neke ljude u školi, veselilo me da ne moram sjediti satima na neudobnom stolcu. A onda je prošao prvi tjedan. Od online nastave većinom su tu bile poruke što trebamo napraviti i koje stranice ispuniti, i uopće nije bilo zabavno. Postalo je naporno. Već za nekoliko dana postalo je jako naporno.

 

A onda je došao potres. To jutro neću nikad zaboraviti. A nakon potresa, ne znajući što se dogodilo sa zgradom bježali smo na selo. Mama je znala da će biti lockdown, da će zatvoriti Zagreb, da će se još tresti i nije riskirala. Odvela nas je na selo izašavši u zadnjim satima prije općeg lockdowna. I tako smo došli na selo. Bez Interneta. Postalo je još napornije. Ja i brat u maloj sobi pokušavamo riješiti zadaću, slušati nastavu.

 

Ali, u redu, sve će to brzo proći, mislio sam. I potresi i epidemija.

 

O kako sam se prevario. Početkom sljedeće školske godine išao sam svojem pedijatru koji je rekao da nije pametno da se vraćam u školu. Virus još divlja, rekao je, ja imam astmu, virus ubija i može se dogodili da imam teži oblik. Virusi su svuda oko nas, rekao je. Gledao sam oko sebe. Nisam vidio virus, ali sam shvatio o čemu govori. Nije pametno da ideš u školu, rekao mi je. Pogotovo jer mi škole više i nema, mislio sam. Školska je liječnica bila istog mišljenja, nije pametno s mojom dijagnozom ići u razred.

Ilustracija

Bio sam tužan. Bio sam razočaran. Bio sam nesretan. Želio sam ići u razred, minus neki ljudi iz razreda koje ne podnosim. Želio sam izići van, proširiti kretanje izvan badmintona u dvorištu, radnog stola u dnevnoj sobi, fotelje ispred televizora i vrta iza zgrade. Povremeno odlazaka na selo. Želio sam se vratiti u normalno, a ne živjeti u novom normalnom.

 

Počela je škola. Rujan. Svima, ali ne i meni – ja nisam imao nastavu. Ja sam čekao da se odrasli dogovore kako će mi organizirati nastavu. Tu i tamo imao bih pokoji sat i to je bilo to. Sjedio sam satima za kompjutorom. I nije se događalo ništa. Gledao sam filmove na You Tubeu, razgovarao s prijateljima na Discordu, gledao serije na Netflixu. Pokušavao sam razumjeti gradivo koje mi je bježalo, pogotovo ono koje mi netko treba objasniti. Pola toga iz kemije ili matematike nisam razumio, a tako sam silno želio. Još je gore postalo kad su opremili učionice s kamerama – mutno bih vidio ploču, a riječi nastavnika jedva razaznavao. Sjedio bih besposleno za kompjutorom čekajući da prođe tih 45 minuta i gubio volju za svime. Ujutro bi imao sat s nekim od nastavnika koji su si dali dodatnog truda pa radili satove samo za nas koji smo osuđeni na kućni pritvor, a poslijepodne sjedio i gledao u mutnu sliku razreda. Najgore bi bilo kad bi kamera ostala uključena i za vrijeme odmora, vidio bih svoje frendove kako se kreću i smiju, a ja sam ovdje posve sam. Počeo sam ozbiljno gubiti bilo kakvu volju za bilo čime, jedva sam se prisiljavao da riješim zadaće, u tri klika bio bih udaljen od igrice ili nekog sadržaja na YT koji me zanima, i ne bih se morao mučiti s rješavanjem gradiva kojega mi nitko nije objasnio.

 

Kao odgovor na to dobio sam instrukcije iz kemije i matematike. Pa sam imao još malo više posla na kompjutoru. Nije bilo dosta sjedenja i piljenja u monitor, svaki utorak i četvrtak imao bih matematiku, a kemiju kad bi baka došla. Zaista mi je bilo svega dosta. Kad bih pokušavao nešto pročitati, trebalo mi je više vremena, ja sam disleksičan. Mama mi je objašnjavala hrvatski, biologiju, povijest, zemljopis, engleski sam uspijevao sam, njemački mi je pomagao brat, matematiku sam imao instrukcije, fizika me zanimala i ranije pa sam ju uspijevao raditi. Činilo se da je cijeli svijet oko mene postao škola, a nastavnici su bili svi oko mene. Logično, bilo mi je svega dosta.

 

Počeo sam se svađati, počeo sam plakati, počeo sam tugovati. Shvatio sam da prokleti virus ne kani otići i to me dotuklo. Nikad u životu nisam se osjećao toliko sam bez obzira na to što sam s nekoliko prijatelja povremeno otišao van u šetnju. U tijeku ove pandemije preminuo je i moj pedijatar, loše su vijesti dolazile sa svih strana, lupio nas je još jedan potres i zgrada je pretrpjela još štete. Ponovno smo bježali. I vratili se. I ponovno sam gledao mutne slike iz razreda, naprežući se da čujem što se govori u razredu, pokušavajući shvatiti što bih trebao naučiti. Sam.

 

Sad sam na kraju ove školske godine. Nadam se, iskreno se nadam, da mi sljedeća neće ovako izgledati. Da ću se cijepiti i da ću moći izići. Pa makar i sjediti na tim tvrdim i neudobnim školskim stolcima. Zahvalan sam svima koji su si dali truda i pomogli mi da svladam gradivo. Neke od nastavnika pamtit ću po dobrome. A neke koji su me tretirali kao da sam ja redovno u školi kao svako drugi i uopće ne spajali ili objašnjavali dodatno želim samo ostaviti iza sebe baš kao i cijelu ovu proteklu godinu.

Osmaš (15)

Ilustracija (foto Pixabay)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI