Neovisni novinarski portal
20.10.2021.
POLITIKA / Portreti
Zoran Milanović, politički huligan s Pantovčaka: Libertarijanac izgubljen u bespućima prigrljenih Tuđmanovih mitova…

Zoran Milanović, politički huligan s Pantovčaka:
Libertarijanac izgubljen u bespućima prigrljenih Tuđmanovih mitova…

Politički huligan s Pantovčaka koji funkciju predsjednika Republike shvaća kao neobavezno turističko putovanje, više po zemlji negoli po inozemstvu, odakle umjesto razglednica šalje “prijateljima i rodbini” video-zapise pornografskog političkog sadržaja, najbolji je dokaz svoje kovanice o slučajnoj državi. Jer, samo u slučajnoj državi Zoran Milanović može biti to što danas jest u nesretnoj Hrvatskoj. Jezičavi egzibicionist u državnom vrhu bez elementarne pristojnosti, bez stila i manira, poput uličnog štemera koji vas uvijek gleda poprijeko sumnjajući da o njemu ne mislite baš najbolje.

A Milanović će vam oprostiti sve, ali da ga ne vidite kao najpametnijeg, najsposobnijeg, najvećeg, e to ne prašta nikome i nikada! Tkogod se ikad o njega i usputno, bezazleno očešao, počašćen je najgorim pogrdama koje se dadu smisliti i izgovoriti.

“Povijest bolesti”

Nije njegova meta samo njegov najveći politički suparnik Andrej Plenković, iako jest najčešća.  Ili Njonjo ( Gordan Jandroković ) i drugi HDZ-ovi “vranci”. S jednakom strašću u svojim konstantnim logorejama Milanović pljuje i na neke novinare, na istaknutije predstavnike  udruga civilnog društva ( Gong, BaBe, Sanja Sarnavka… ), na pučku pravobraniteljicu, na Milorada Pupovca i Dejana Jovića, a evo, bogme i na, ni krivog ni dužnog, novinara i kolumnistu Borisa Dežulovića kojeg posprdno naziva provincijalnim hejterom, polupismenim piskaralom i Ragnarom iz Piska. Samo zato što je digao glas protiv uzurpacije državnog zemljišta i bespravne gradnje, betonizacije i privatizacije općeg dobra koje je, baš kao svoje obiteljsko naslijeđe, prisvojio njegov donator i prika Stipe Latković u uvali Vruja.

Dovraga, pa što hoće taj Milanović?!

Apstinent koji se vratio u politiku, i to onaj njezin najkomforniji segment, shvaćajući da je to najbolja od svih mogućnosti da se ima “kruha bez motike” i bude “faca”, u skoro godinu i pol dana mandata pokazao je samo nevjerojatnu lakoću svađanja, vrijeđanja, dezavuiranja i najbenignijih kritičara. U njemu nije ostalo baš ništa od pretpostavljenih vrijednosti koje su nagnale respektabilan broj građana da mu poklone svoj glas i povjerenje. Ljevičar nikad nije bio, ali da će mu toliko imponirati laude i aplauzi s desnog političkog spektra, i suspektno društvo iz Slovenske 9 s kojim je jeo i pio dok su drugi, pristojni građani poštovali propisani lockdown, malo je tko očekivao.

Iako, u  njegovoj “povijesti bolesti” ima sasvim dovoljno simptoma za prepoznavanje te boljetice, od koketiranja i namigivanja opskurnim “šatorašima” do protežiranja i prijateljevanja s nekim po vokaciji desnostrujašima, ali mnogi su ih bili skloniji svjesno zanemarivati negoli analizirati. A da su se malo potrudili oko njegova profila, danas ne bi bili iznenađeni, niti bi tražili neke ezoterične uzroke ovom predsjednikovom političkom skretanju s predmnijevanog kolosijeka. Zapravo, Zoran Milanović i ne vidi tračnice, njegovo je novo političko putovanje bez itinerara, bez programa, gotovo bez cilja, osim ako se kao cilj ne računa o(p)stanak na toj dužnosti do kraja mandata, pa tko živ a tko mrtav…

Do Pantovčaka je došao na valu velike podrške onih koji nisu mogli zamisliti još jednu petoljetku s kič-mahericom Kolindom Grabar Kitarović, pa su birali, kako su tada vjerovali, manje zlo. I naravno, onih koji iz nekih tajanstvenih, iracionalnih razloga Zorana Milanovića nekritički idoliziraju i na svaku njegovu poganu eskapadu oduševljeno poskakuju.  Baš kao što su nekoć i tuđmanisti još živog Tuđmana proglašavali svecem , “ocem domovine”, velebnim hrvatskim umom i stvarateljem samostalne hrvatske države, bez ikakve želje da sagledaju njegovu povijesnu ulogu, povijesne zablude i stramputice, u cjelini.  A njegova je krivnja povijesno gledano, puno veća od njegovih zasluga…

Tuđmanizam

No, taj i takav Tuđman čak je i za Milanovića danas mitska figura kojoj bi se spremnije klanjao negoli bilo kome s ljevice. Pokazuje to i preuzimanjem dijela Tuđmanove ostavštine kao nekim svojim ad hoc političkim stajalištima na kojima sada posthumno i sam aplaudira mrtvom i griješnom Tuđmanu.

Milanovićev recentni posjet BiH, ili kako neki s pravom kažu, HercegBosni, putevima “Tuđmanove revolucije” iz ranih 90-ih, izazvao je brojne prijepore i reagiranja. Otišao je u Vitez, Livno, Mostar, Tomislavgrad… a  na 26-tu obljetnicu genocida u Srebrenici  ciljano zaobišao Potočare i eksplicitno odbio poći u Sarajevo.  Iz Livna je poslao poruke pune disvalifikatornih opaski na račun onih koji rješenje za BiH ne vide u jačanju nacionalizama, a osobito je žestoko nagazio sveučilišnog profesora Dejana Jovića.

-Status konstitutivnog naroda nije simpatičan dekor, to je pitanje egzistencije Hrvata i ostala dva naroda u BiH. Hrvati ovdje nisu manjina, mada sam čuo da neki profesori to lupetaju. To govori gospon profesor kojeg je Josipović morao najuriti s mjesta savjetnika. Kaže Hrvatima u BiH – budite manjina. Da nije cinično, bilo bi glupo. Profesori politologije dobivaju plaću i govore gluposti. Kažu Hrvatima u BiH da budu manjina, to im je kul, to im je seksi. Manjine u Hrvatskoj imaju prava o kojima manjine u drugim zemljama mogu sanjati- izjavio je, pozivajući se na pravni okvir Daytonskog sporazuma koji je, veli, sa svim aneksima i kartama, u međunarodnom pravu u rangu ratificiranih ugovora…

-Takvi ugovori se mijenjaju tek u velikim turbulencijama, da ne kažem ratovima. Ne može ga se mijenjati na akademskoj razini ili sitnim potkradanjem, što se čini Hrvatima posljednjih godina u izboru Predsjedništva BiH i Doma naroda– rekao je, i nastavio u istom stilu:

– To više nije džeparenje, sad se krade iz očiju. Na mjesta zastupnika iz redova hrvatskog naroda u Domu naroda dolaze ljudi koji očito nisu Hrvati ili lažu da su Hrvati, a bira ih druga etnička skupina. E tome će doći kraj-  poručio je i onako, gotovo usput, prof. Jovića nazvao eskort damom Milorada Pupovca, a Željka Komšića optužio da se “ugradio” , iliti usidrio u poziciju izabranog predstavnika hrvatskog naroda, ali biranog bošnjačkim glasovima.

Komšić nekad i sad…

Nekoć je Milanović imao drugačija stajališta o konstitutivnosti triju naroda u BiH, drugačiju retoriku i sasvim drugim je atribucijama častio Komšića. Javno mu davao podršku i hrabrio ga da ustraje. Odlazio na skupove SDP-a BiH i javno dati potporu Komšiću kao hrvatskom predstavniku u vrhu susjedne države. Nije propitkivao glasove kojima je biran…

No, to je kao i ona priča sa “šatorašima” koji su mu radili o glavi ( pokušaj državnog puča s kampiranjem u Savskoj i plinskim bocama posred glavnih zagrebačkih prometnica ) za koje je nedavno kazao kako s njima nikad nije šurovao, kako je uvijek bio dosljedan u tome i svoj stav nije, poput drugih, primjerice Plenkovića, mijenjao kako vjetar puše. A onda se ispostavilo, bogme i medijski dokumentiralo, kako je i naš Zoki , ne samo primio i u Banskim dvorima kao premijer ugostio Klema i društvo, nego im i  pred noge odlazio u opskurni pučistički šator u Savskoj 66.

Na predsjednikove BiH  izljeve naglo otkrivene nacionalne samosvijesti, u kojima besramno vrijeđa prof. Dejana Jovića, reagiralo je  Hrvatsko politiloško društvo, kvalificirajući ih neprimjerenim i neargumentiranim, istodobno ustajući u obranu slobode govora i mišljenja.

-Cijeli život borim se za prava manjina, za prava Srba, ne za malu sitnu kliku za koju glasa mali broj ljudi i kojoj pripada i profesor politologije, a eskort je dama Milorada Pupovca zadnjih godinu dana, koji se također nastoji ugraditi-  rekao je Milanović. Takve opaske, a pogotovo napade ad hominem,  HPD  smatra neprimjerenim za osobe na javnim položajima, a pogotovo za predsjednika Republike koji bi trebao biti uzor i korektivni faktor unutar političkog sustava. Ovakav napad, poručili su iz HPD-a,  koji dolazi od osobe s pozicije moći, među angažiranim znanstvenicima i (vanjsko)političkim analitičarima može proizvoditi osjećaj straha i nesigurnosti te ugroziti slobodu znanstvenog djelovanja i iznošenja stavova, što HPD kao društvo ne može prihvatiti i stoga upozorava na odgovornost svih sudionika javnog života, osobito državnih dužnonsika, za istupe i komentare kojima bi trebali širiti prostor slobode i slobodnog izražavanja mišljenja, a ne vrijeđati i napadati one koji misle drugačije i ne libe se stati javno iza svojih stavova.

Zoran Milanović je svojim vehementnim porukama  uzburkao domaću i basanskohercegovačku javnost.  Prijetio je, antagonizirao dva naroda, hrvatski i bošnjački, umjesto da djeluje na otvaranju procesa suradnje i jačanju dijaloga. Odbio je otići u Sarajevo, jer Bošnjaci su u njegovom novom političkom kodu uzrok svih zala koja su pogodila hrvatski narod u BiH, a istodobno tvrdi da dijalog nema alternativu.  “A što drugo u demokraciji”, kaže, baš kao da je za dijalog spreman i osobno poginuti.

Lažnjak

Osim što za sobom ruši sve mostove, preuzima destruktivnu desnu retoriku i potiče nacionalistički krvotok, Milanović i dodatno destabilizira odnose u ionako malo perspektivnoj BiH.  On nije faktor integracije i suradnje, on je miner, destruktivac i čimbenik koji produbljuje podjele i potiče nemire. A još 2010. išao je u BiH kako bi svojim autoritetom vodećeg hrvatskog socijaldemokrata dao legitimitet Komšiću i ojačao njegovu poziciju kao kandidata SDP-a BiH u izboru za člana tamošnjeg državnog vrha. Sada pak govori da je Komšić lažnjak, a da je te 2010. bio prevaren…

No, najveći lažnjak je upravo Zoran Milanović. Njegovo se nekadašnje pakiranje raspalo, njegovi bivši prijatelji i štovatelji sve više s nelagodom okreću glavu od njega, spuštaju pogled dočim ovaj progovori, jer nitko ne može ni pretpostaviti što taj može bubnuti, koje poličke stavove zagovarati, tvrdeći kako govori uvijek isto, dosljedno i postojano.

Njemu smeta baš svatko tko ne puše u njegove diple. Toliko je nisko pao, da je braneći neobranjivo, uzurpatorstvo jednog lokalnog silnika, slučajno donatora njegove kampanje, opleo i po kolumnistu Borisu Dežuloviću samo zato što se s igrama moći hrvatskih novoprimitivaca na pozicijama, festivalski narugao. Što je hrvatsku stvarnost i hrvatske dužnosnike ironizirao i ogolio, konačno, što je bio toliko “drzak” da predsjednika Republike zamoli da radi svoj posao i da ne dozvoli otuđivanje državne imovine kojekakvim nasilnicima nad zakonima i razumom. No, problem je što su oni Milanovićevi nasilnici. I zato je i Dežulović od njega popio “jezikovu juhu”.

Metak

Ali to njegovo nekontrolirano mlataranje prljavim jezikom po svima i svemu, ima svoju cijenu. I taj će račun kad tad Milanoviću stići. Postaje sinonim za javnu sramotu, izaziva sve veći  odium časnih i razboritih ljudi koji bi htjeli da ova država bude kao sav normalan, uređen svijet u kojemu se civilizirano javno komunicira, a zakoni nisu samo alibi za bezakonje.

Imamo predsjednika koji u svom današnjem izdanju, kao tzv. libertarijanac izgubljen u bespućima prigrljenih Tuđmanovih mitova, izaziva konsternaciju i frustraciju, osjećaj srama i neugode u zdravom tkivu ovog naroda, zbog činjenice da Hrvatska danas doista izgleda kao slučajna država, korumpirana i premrežena kriminalnom strukturom na svim razinama. A nažalost, i predsjednik Republike više je “slučajni” i diskreditivni, negoli poželjni korektivni faktor.  Netko blizak morao bi mu savjetovati da se konačno zbroji. I upristoji. Da poštuje drugo mišljenje i druge ljude, pa i svoje kritičare. Jer, mogao bi pasti od vlastitog metka.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI