Neovisni novinarski portal
28.7.2021.
oslobađanje zbilje
Boriti se protiv korupcije, značilo bi boriti se protiv dobrog dijela naših građana koji kriminal i korupciju žele, ali samo ako to čine njihovi…

Boriti se protiv korupcije, značilo bi boriti se protiv dobrog dijela naših građana koji kriminal i korupciju žele, ali samo ako to čine njihovi…

U našoj državi u pokušaju, a takva će ostati sve dok ne shvatimo da se javni život ne uređuje prema našem mišljenju i svjetonazorskim obrascima koje brzopleto identificiramo s moralom, nego prema objektivnim zakonskim normama, izloženi smo beskrajnim i nepotrebnim raspravama o dobru i zlu, poštenju i nepoštenju itd. Nama ne treba moral, treba nam živi zakon koji se jednako primjenjuje na sve. Hrvatski sabor je mjesto na kojem se, zasigurno, najviše poziva na krepost, moral, poštenje i ostale, našim političarima, ezoterične entitete umjesto da bude mjesto na kojem se promišljaju i usvajaju zakoni. I to je, jedna od mnogih, tragedija Hrvatskog sabora.

Sabor ne treba biti mjesto za demonstriranje morala, odnosno, ako želimo stvari primjerenije izreći, Sabor nije mjesto za konstruiranje morala, osobito ne lažnog morala.

“Lex Vlahušić”

U takvom Saboru je prošli tjedan gotovo jednoglasno, uz protivljenje zastupnika Mosta, izglasan Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o lokalnim izborima kojim je, na predstojećim lokalnim izborima, zabranjeno kandidiranje svim pravomoćno osuđenim osobama kojima je sudskom presudom izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci, neovisno o tome je li zatvorska kazna zamijenjena radom za opće dobro ili je na zatvorsku kaznu primijenjena uvjetna osuda.

Zanimljivo je da će se na ovim izborima, budući da je, u zakonskom smislu, rehabilitiran, za gradonačelnika Dubrovnika moći kandidirati Andro Vlahušić kojemu je, zbog zakonske inicijative Mosta i famoznog „lex Vlahušića, bilo zabranjeno kandidiranje na lokalnim izborima 2017. godine.

Treba jasno reći da je „lex Vlahušić“ dobar zakon jer je onemogućio da se, zbog nekih kaznenih djela, a koje je, između ostalog počinio i Andro Vlahušić, zabrani kandidiranje osobama koje se počinile ta kaznena djela, ali također treba reći da je ovaj, na prošlotjednoj sjednici Sabora izglasan zakon, još bolji zakon od „lex Vlahušića“ jer zabranjuje kandidiranje svim osobama kojima je pravomoćnom sudskom presudom, neovisno o kojem kaznenom djelu se radi, izrečena kazna zatvora u trajanju od najmanje šest mjeseci. Neshvatljivo je zašto bi itko od zastupnika, a pogotovo zastupnici Mosta koji su prije nešto više od četiri godine predložili „lex Vlahušić“, bio protiv toga da se politike kojima se uređuje život lokalnih zajednica ne prepusti u ruke osobama koje su počinile kaznena djela.

Paradoks Mosta

Paradoksalnost ove situacije dodatno dolazi na vidjelo ako imamo na umu da su upravo zastupnici Mosta dali podršku mještanima otoka Vira kada su nedavno u Zagrebu prosvjedovali ispred zgrade Državnog odvjetništva Republike Hrvatske zbog toga što se, prema njihovom mišljenju, oteže s donošenjem državnoodvjetničkih odluka povodom podnesenih kaznenih prijava protiv načelnika Vira Kristijana Kapovića. Situacija je paradoksalna zbog toga što je, najnovijim zakonom, Kristijanu Kapoviću, pravomoćno osuđenom zbog počinjenog kaznenog djela, zabranjeno kandidiranje za načelnika Vira.

Dakle, zastupnici Mosta su na ulici bili protiv Kapovića, a u Hrvatskom saboru su bili za Kapovića. Razumljivo bi bilo da su zastupnici Mosta bili protiv Vlahušića, ne zato što je riječ o Vlahušiću, nego zato što je Vlahušić počinio kazneno djelo, baš kao i da su sada protiv Kapovića, ne zato što je riječ o Kapoviću, nego zato što je riječ o osobi koja je počinila kazneno djelo. Ovako, ako si protiv Vlahušića, a nisi protiv počinitelja kaznenih djela, jer da jesi onda bi glasao za to da počinitelji kaznenih djela ne mogu obnašati političke dužnosti, onda se, u osnovi, ne razlikuješ od Vlahušića koji je također smatrao da može raditi što hoće i da zbog toga neće zakonski odgovarati. Paradoks ne možemo razumjeti, njega ne možemo ni objasniti, ali ga možemo uočiti.

Naša država u pokušaju je upravo država u pokušaju zbog svih onih političara, ali i samih građana, koji nisu u stanju misliti na razini zakona i koji nisu u stanju donositi odluke na razini zakona. Državu urušavaju i korupciju šire svi oni koji smatraju da se odluke i sudovi prilagođavaju osobama, a ne da se djelovanje neke osobe prosuđuje snagom zakona. Građani nisu iznad zakona i njihova volja nije iznad zakona. To što građani imaju tendenciju biranja korumpiranih političara, ne znači da se zakoni i institucije trebaju podložiti korumpiranim političarima. Zakoni i institucije, između ostalog, služe i da same građane zaštite od njihove koruptivne volje. Zakoni i institucije trebaju biti jači od volje građana, upravo zato što volja građana bira nekoga konkretno i nešto konkretno, dok zakoni definiraju neku stvarnost kao takvu.

“Svi smo mi Mirko Norac”…

Kada se bira nekog konkretnog, može se birati korupciju i kriminal, za što, duboko vjerujem, ne treba navoditi primjere, imamo ih pred očima koliko hoćemo, no kada se donosi neki zakon, onda ne smijemo pred sobom imati neki konkretni slučaj, nego neku pojavu. Jasno mi je da još uvijek nismo na toj razini, zato i jesmo država koja se na svim ljestvicama percepcije korupcije nalazi na neslavnom, sramotnom mjestu, ali to ne znači da od države, zakona, institucija i borbe protiv korupcije trebamo odustati.

Jednom sam, kada su mi postavili pitanje, borim li se i ja, baš kao i svi, protiv korupcije, u ironijskoj formi odgovorio da mi ne pada na pamet desetkovati moj narod. Mi smo, nažalost, još uvijek branitelji i simpatizeri korupcije. Boriti se protiv korupcije, u ne odveć prenesenom smislu, značilo bi boriti se protiv dobrog dijela naših građana koji su navikli na kriminal i korupciju, koji kriminal i korupciju žele, ali samo ako to čine njihovi. Njima ne smeta kriminal i korupcija, ali samo ako su kriminal i korupcija u pravim rukama, u rukama onih koje su oni izabrali. Zato nam i najbolje kotira stranka koja je sinonim za korupciju, stranka koja je, uostalom, i nepravomoćnom presudom osuđena zbog tih, našim građanima očito prihvatljivih, aktivnosti.

Mi smo naprosto takvi jer sudove ne donosimo sukladno principima ili, kada je riječ o pravnoj prosudbi, sukladno zakonima, nego ih donosimo sukladno tome o kojoj osobi je riječ, odnosno vodimo se isključivo time je li ta osoba naša. Ako pripada našoj stranci, našem gradu, našoj obitelji ili našoj religiji, onda vrijedi sljedeće pravilo: „svi smo mi Mirko Norac“. Sve dok je tako, pomoći nam nema, ali to ne znači da trebamo odustati i odustajati od pokušaja da dovršimo državu jer, ako odustanemo, onda uistinu „svi jesmo Mirko Norac“.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI