Pero Pirker. To ime i prezime je mnogima u Hrvatskoj nepoznato. No građani Zagreba bi ga itekako trebali znati. Petar Pero Pirker je rođen u Varaždinu 5. srpnja 1927. godine. U Drugom svjetskom ratu se borio protiv fašista, a nakon rata je završio Pravni fakultet u Zagrebu. Postao je zagrebački gradonačelnik u 36. godini života i ‘odradio’ je samo jedan mandat. Impozantan je spisak dostignuća u razvoju Zagreba u te svega četiri godine, unatoč katastrofalnoj poplavi za njegova mandata. Bio je i najbliži suradnik Savke Dabčević Kučar i Mika Tripala, pa je 1971. godine kao istaknuti Proljećar, akter Hrvatskog proljeća, maknut sa svih funkcija. Godinu dana kasnije je umro. Jedina veza između njega i npr. Milana Bandića je što su obojica bili zagrebački gradonačelnici, te što su bili funkcioneri u ondašnjoj komunističkoj partiji. Tekst o Peri Pirkeru koji je objavio ex. saborski zastupnik Goran Beus Richembergh 2019. godine na svojem Facebook profilu kruži internetom, a postoji i njegov članak o Pirkeru objavljen na portalu Nacionalnemanjine.hr. Oba objavljujemo u cijelosti nastavku…
Pero Pirker
Goran Beus Richembergh
29. rujna 2019.
‘Kolos zagrebačke povijesti – potpuno prešućen i zaboravljen junak 20. stoljeća
Proučavajući učinke i doprinos razvoju grada Zagreba (od 1850. do danas) devetorice gradonačelnika germanskoga porijekla došao sam do zaključka da je posljednji u nizu od njih devetorice, po svemu najuspješniji i najsposobniji zagrebački gradonačelnik svih vremena, bio čovjek koji je potpuno prešućen i kojemu u Zagrebu (ali ni u njegovu rodnom Varaždinu) nije posvećena ni jedna ulica ili trg (jest u Sesvetskom Kraljevcu i u Slavonskom Brodu). U svome četverogodišnjem mandatu (postao je gradonačelnik s 36 godina!) učinio je toliko toga da ne možete vjerovati. Dovoljno je reći da je u njegovo vrijeme izgrađeno 26 tisuća stanova pa da se već zapitate kako i zašto o njemu ne znamo ništa. Donesen je (prvi nakon Heinzelova) urbanistički plan po kojemu je Zagreb isprojektiran za 950 tisuća stanovnika.
Da vam još kažem i to da je sagrađeno 35 škola i 6 dječjih vrtića, 5 novih velikih tvorničkih postrojenja i 2 velike farme, nova gradska plinara, vodocrpilište u Maloj Mlaki, da je otvoreno više od 270 trgovina (među kojima su bile i tri robne kuće Nama), izgrađeno 30 km savskih nasipa, 100 km kanalizacijske mreže, novi terminal i produžena pista zračne luke na Plesu, novi željeznički most na Savi, cesta Zagreb-Velika Gorica, žičara na Sljemenu, stalno postrojenje za klizalište na Šalati i kompleks sportskog centra na Sveticama.
Kruna svega je činjenica da mu se u drugoj godini mandata dogodila najgora poplava u povijesti Zagreba kad se jedna trećina grada, u kojoj je živjelo 180 tisuća Zagrepčana, našla pod vodom, a njih 10 tisuća ostalo je bez krova nad glavom. Dakle, uz sve navedeno, morao je koordinirati i veliku akciju zbrinjavanja postradalih, podjele humanitarne pomoći, čišćenja grada i sanacije katastrofalnih posljedica poplave, što je vrlo uspješno i učinio. Da je samo to odradio, trebalo bi ga pamtiti i slaviti zauvijek.
Tek kad vidite što je sve taj čovjek uspio napraviti u samo 4 godine, od 1963. do 1967. godine, shvatite svu mizeriju i jalovost aktualnoga gradonačelnika Zagreba koji ga vodi već skoro 2 desetljeća.
Čovjek o kojemu ovdje pišem bio je Pero Pirker. Stradao je 1971. godine kao hrvatski proljećar, a godinu dana kasnije je i umro u dobi od 45 godina. Ta politička sudbina i prerana smrt pridonijele su da ga se potpuno zaboravi i da ga ne spominju ni nakon 1990. godine.’
Pero Pirker
U nastavku je sad i tekst s portala Nacionalnemanjine.hr.
Jedan od zaslužnih Hrvata njemačkoga porijekla bio je Pero Pirker (Varaždin, 5. 8. 1927. – Zagreb, 1. 8. 1972.). Nema nikakve sumnje da Pirker spada u red najsposobnijih, najuspješnijih i u svoje vrijeme iznimno popularnih zagrebačkih gradonačelnika. No, zapanjujuće je to da je iz političkih razloga njegov rad, s obzirom na to da je bio jedan od najistaknutijih prvaka Hrvatskoga proljeća 1971. godine, bio potpuno prešućen ne samo do 1990. godine nego i kasnije.
Dužnost predsjednika Skupštine Grada Zagreba, koja je u njegovo vrijeme bila ekvivalent gradonačelničkoj, obnašao je od 1963. do 1967. godine. Za sekretara Izvršnog odbora Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske izabran je 1969. godine i bio je jedan od najbližih suradnika tadašnje predsjednice SKH Savke Dabčević Kučar. Kao takav bio je dio najužega partijskoga i političkoga vodstva Socijalističke Republike Hrvatske u vrijeme Hrvatskoga proljeća, a ostavku na svoju dužnost podnio je s grupom drugih istaknutih rukovoditelja u prosincu 1971. godine nakon čuvenoga partijskog Plenuma u Karađorđevu. Pirker je već u to vrijeme bio bolestan od karcinoma (bio je i utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske lige za borbu protiv raka), a preminuo je već u kolovozu 1972. godine, kad se na njegovu sahranu slila velika masa ljudi, što je bio svojevrsni antirežimski prosvjed nakon gušenja Hrvatskog proljeća. [1]
Pero Pirker je rođen u staroj varaždinskoj obitelji koja svoje porijeklo vuče iz Austrije,[2] a u Varaždinu je naseljena najmanje od početka XIX. stoljeća.[3] Pero Pirker je za vrijeme školovanja u Varaždinu stupio u organizaciju komunističke omladine i kao antifašist priključio se Narodno-oslobodilačkom partizanskom pokretu. Nakon Drugog svjetskog rata studirao je pravo u Zagrebu i postao partijski rukovodilac te zastupnik u Skupštini Grada Zagreba. Na dužnost gradonačelnika (predsjednika Skupštine) izabran je kad mu je bilo samo 36 godina, a nedugo zatim dogodilo mu se nešto što je uz razoran potres najgora noćna mora za prvog čovjeka nekog grada. Naime, u noći s 25. na 26. listopada 1964. godine Zagreb je pogodila nezapamćena poplava. Sava je od obilnih kiša nabujala i probila savske nasipe i pod vodom se našla trećina grada, odnosno površina od oko 6 tisuća hektara na kojoj su živjele 183 tisuće ljudi. Najviše su stradala naselja Trešnjevka, Trnje, Peščenica i Novi Zagreb. U poplavi je život izgubilo 17 građana a 65 ih je bilo teže ozlijeđeno. Oko 40 tisuća ljudi ostalo je bez krova nad glavom, potpuno je uništeno je 10.000 stanova, 3.297 gospodarskih zgrada, 61 trafostanica, oštećeno je 120 poduzeća, 2 kilometra autoceste, izgubljeno je 65 % građevinskoga materijala iz skladišta, a štete su pretrpjela i druga materijalna i kulturna dobra. [4]
Radilo se o prirodnoj nepogodi velikih razmjera i u sanaciju njenih posljedica uključila se čitava tadašnja država, a pomoć je pristizala iz čitavog svijeta. No, najveću odgovornost za koordinaciju pomoći, sanaciju štete, zbrinjavanje postradalih i izgradnju novih domova nosila je zagrebačka gradska uprava na čelu s Pirkerom koji se pokazao kao odličan organizator, vješt upravljač i vrlo uspješan realizator brojnih projekata. [5]
Učinci gradske uprave Zagreba u četiri godine Pirkerova mandata bili su nevjerojatni i zato su mu priskrbili veliku popularnost među Zagrepčanima.
Čim se Sava povukla pristupilo se sanaciji šteta i asanaciji i čišćenju terena. U taj su posao bila uključena sva zagrebačka poduzeća i ustanove, Jugoslavenska narodna armija te mnoštvo građana, posebice mladih koji su bili angažirani na omladinskim radnim akcijama. Pirker je danonoćno bio na terenu i koordinirao aktivnosti, a paralelno s tim načinjeni su planovi nove stanogradnje i urbanizacije postradalih područja.
U Pirkerovom mandatu donesen je novi, moderni urbanistički plan grada kojim je projiciran grad za 950 tisuća stanovnika (u to vrijeme imao je oko 560 tisuća stanovnika). Izgrađena su nova naselja Botinec i Retkovec za postradale u poplavi, te novi kvartovi u Trnskom, Sigetu, Zapruđu, Sopotu i Knežiji (sveukupno čak 26 tisuća novih stanova). Stanogradnju su pratile i nove škole u Trnskom, Botincu, Retkovcu i Zapruđu te na još 30 drugih lokacija uz 6 novih dječjih vrtića. Izgrađeno je 30 km novih savskih nasipa. Sagrađeni su također: nova cesta Zagreb – Sisak, novi željeznički most na Savi i veliki nadvožnjak preko pruge kod Velike Gorice, novi terminal i produljena pista zagrebačkog aerodroma na Plesu, nova sljemenska žičara, sportski centar na Sveticama s bazenima i igralištima te postrojenje za umjetno klizalište na Šalati. Uz to, sagrađeno je i 107 tisuća m2 robnih kuća i trgovačkih centara, odnosno nešto više od 270 novih prodavaonica širom grada te robne kuće Nama u Dubravi, Trnskom i na Kvaternikovom trgu. Izgrađena su i nova velika skladišta na Žitnjaku.
Iz centra grada iseljeno je više industrijskih postrojenja a sagrađeno je i mnogo novih: novi pogoni Plinare s udvostručenim kapacitetom proizvodnje, vodocrpilište u Maloj Mlaki, Plivin pogon za proizvodnju geomicina, Tvornica transformatora u Jankomiru, Tvornica ulja na Žitnjaku, tvornica Janko Gredelj, Mesna industrija Sljeme s tvornicama gotovih jela i stočne hrane i farmom svinja za 100 tisuća komada godišnje proizvodnje te Agrokokina velika farma za proizvodnju jaja. [6]
Pirker je nakon sloma Hrvatskog proljeća pao u nemilost pa su onda i njegovi rezultati potpuno prešućivani. Njegova rana smrt pospješila je da lakše ode u zaborav. Grad Zagreb mu se nikada nije odužio ulicom ili trgom. Tek jedan odvojak u Sesvetskom Kraljevcu nosi njegovo ime.
Prema: Beus Richembergh, Goran: „Zagrebački gradonačelnici njemačkih korijena – Ostavština i doprinos razvoju grada“, Godišnjak Njemačke zajednice/DG Jahrbuch, Vol. 26, Osijek, 2019.
******************************************************************************
Ova impozantna postignuća prikazana su u dokumentarnom filmu „Raste grad (Zagreb 1963. – 1967.)“, autor: Ivan Dorotić, režija: Dragutin Vunak, produkcija: Zagreb film, 1967. Zanimljivo je da se u filmu Pirker ne spominje ni jednom rječju iako se govori o vremenu koje se poklapa s njegovim mandatom gradonačelnika. S obzirom da je u vrijeme njegova nastanka Pirker bio vrlo visoko pozicioniran i da film sigurno nije nastao bez njegova znanja i odobrenja ostaje za zaključiti da nije želio osobnu promociju. Film je dostupan online na: https://www.youtube.com/watch?v=E08QoSSXeEg
Nadgrobni spomenik Pirkeru u Zagrebu
