Ovog tjedna kroz moju kolumnu imate priliku upoznati „borbenu i dragu lavicu“ Leonidu, tko je ona, kakvi su njeni problemi te što nam poručuje otkrit ćete ako nastavite čitati…
Za početak recite nam, tko je Leonida Kifer?
Leonida Kifer je mlada žena koja u imenu ima Lava… leon znači lav… koji je stalno gura naprijed i ne dopušta joj odustajanje. Inače sam pripadnica češke nacionalne manjine i osoba s invaliditetom, no smatram da sam puno više od toga što se u društvu podrazumijeva kada osobi dodijelimo etiketu „osobe s invaliditetom“. Imam 33 godine, završila sam pet godina fakulteta Javne uprave i čitav niz formalnih i neformalnih edukacija u raznim područjima. Za sebe volim reći da nisam kalup i moji javni nastupi dijelom i jesu oblik pobune protiv nametnutih razmišljanja koje prevladaju u društvu.
Objasnite našim čitateljima koji je Vaš zdravstveni problem, kako je do njega došlo?
Moj osnovni zdravstveni problem je skolioza kralježnice od 39 stupnjeva po Cobbu, posljedica čega je i kraća lijeva noga 2.5 cm. Te imam priznato 60% tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta. Posljednjih 7 godina imam 24 sata bolove u većini tijela, posebice u leđima, što pokušava utjecati na kvalitetu mog života. Namjerno kažem riječi „pokušava utjecati“ jer je povezano s onim Lavom iz imena. Naravno, stalni bolovi znače i stalnu prilagodbu aktivnosti i radnih zadataka, no uz podršku radnih kolega i prijatelja – ništa nije nemoguće.
Problemi sa zdravljem počeli su neposredno prije polaska u osnovnu školu. Osim što sam rođena kao nedonošče i preboljela zarazu E.Colli za vrijeme boravka u inkubatoru, do 6. godine sam živjela kao svi vršnjaci u mom selu – to su divne uspomene u prirodi i okruženju domaćih životinja uz igru i trčanje. Sa šest godina sam dobila prvu ortozu za kralježnicu izrađenu od željeza i plastike i to mi je zauvijek promijenilo život.
Leonida Kifer
Kako je teklo Vaše obrazovanje sa takvim zdravstvenim problemom, koliko su profesori i okolina imali razumijevanja za Vas?
Pohađala sam redovnu osnovnu školu i redovnu opću gimnaziju. Nisam imala neke posebne uvjete radi mog zdravstvenog stanja, cijela podrška koju sam dobivala sastojala se od nekoliko učitelja/profesora i prijatelja koji su bili uz mene bez obzira što sam odjednom postala polučovjek – polurobot. Nije bilo stručne podrške u obliku psihologa tako da su svi, uključujući i mene, bili prepušteni sami sebi. Nažalost, iako sam bila u okovima ortoze, nisam bila izuzeta od vršnjačkom nasilja od ismijavanja, ponižavanja… Koliko god period osnovne škole smatram jako teškim i ne želim da nijedno dijete proživljava slično u smislu predrasuda, odbacivanja i učenja kako živjeti u okovima, definitivno me to sve izgradilo kao osobu i utjecalo da danas budem onakva kakva jesam. Slobodu cijenim više od ičega i kada god mogu, odbijam biti u „okovima“. Što se srednje škole tiče, kako se počeo događati pubertet s kojim su došle promjene mog tijela, sve sam manje ortozu nosila jer sam je se sramila i dobivala sam novu svake 2 godine pa mi je nakon nekog vremena željezo urezivalo u kožu što je jako bolno, pa sam je skidala bez znanja roditelja. No i selidba sa sela u grad je utjecala na činjenicu da je u školu nisam nosila jer je dovoljna stigma bila – ti si sa sela.
Radite negdje…?
Ova godina je donijela puuuno promjena, pa tako i promjenu poslodavca. U postupku prelaska sam iz Socijalne zadruge Humana Nova Zagreb u privatno poduzeće Quahwa koja se bavi prodajom specijaliziranih i premium vrsta kava i zapošljava više od 50% osoba s invaliditetom. Za mene je mogućnost rada u privatnom sektoru veliki izazov i ovo poduzeće je prvo za koje sam osobno čula da nije ni neprofitna organizacija ni zaštitna ni integrativna radionica i da zapošljava osobe s invaliditetom kao ravnopravne ljude. Mislim da je došlo doba da se privatni sektor snažnije otvori prema osobama s invaliditetom i da vidi potencijal tih osoba, ne prepreke i probleme. No ono što najprije moramo mijenjati, to je percepcija razmišljanja društva o osobama s invaliditetom, što je dugačak proces i pokazuje stupanj razvijenosti čovječanstva. Upravo borba za jednakost i poštivanje ljudskih prava i je dio motivacije koja mi ne dopušta odustati nego me usmjerava na umrežavanje s drugim pojedincima s kojima mogu, korak po korak, raditi male promjene u društvu. Od svega mogu odustati, jedino ne mogu od toga da budem i ostanem čovjek i pomognem na bilo koji način ljudima kojima je to potrebno.
Leonida Kifer
Koliko je teško osobi s invaliditetom naći posao u Hrvatskoj?
U Hrvatskoj je skoro pa nemoguće pronaći posao za osobe s invaliditetom, posebno u privatnom sektoru. Neprofitni sektor, kroz brojne udruge i društveno poduzetništvo promiče zapošljavanje ljudi koje smo za potrebe raznih projekata nazvali „marginaliziranim skupinama“, no to je jako neujednačeno u državi i zahtijeva od svih nas puno posla da bi se situacija promijenila. Ponavljam, percepcija društva je ključ bilo kakve promjene i ako ostane ovako… Osobno, ne želim ni razmišljati što se može dogoditi ako društvo ovako nastavi razmišljati i fokusiram se isključivo raditi na promjenama. Jedino dugotrajan, kvalitetan rad koji dolazi iz naših srca može utjecati da se kao društvo promijenimo i prema ljudima budemo ljudi. Prošla sam put od četverogodišnje nezaposlenosti i sada nosim kao uspomenu na to razdoblje u životu dijagnozu teške depresivne epizode. Sreća pa se svemir preokrenuo i u pravom trenutku mi u život poslao ljude koji su iznimno vjerovali u mene i dali mi priliku da se zaposlim u Humana Nova Čakovec i vratili mi sve moje snove od kojih sam tada pomalo odustajala. Danas te snove ostvarujem, no svjesna sam kako nemaju svi priliku poput mene moći sami zaraditi za osnovne životne potrebe i zahvalna sam na prilici što mogu raditi.
Aktivni ste na mnogo polja… Što Vas najviše ispunjava od svega što radite?
Najviše me ispunjava pisanje koje je moja primarna ljubav. Isto tako, uživam u svakoj situaciji kada mogu nekoga podržati ili pomoći nekome, jer jako dobro znam što znači život bez podrške ili pomoći. Također, uživam u svakoj prilici kada imam javni nastup jer ne samo što mogu utjecati na nečiji život svojim primjerom, nego upoznajem nove ljude i stječem nova prijateljstva i poznanstva.
Pišete koliko vidim između ostalog i kolumnu za portal Mixer.hr. Možete li nam malo pobliže objasniti o čemu govori kolumna, odakle crpite inspiraciju za tekstove?
Kolumne za portal Mixer.hr se bave tematikom osoba s invaliditetom. Ove su teme premalo zastupljene u medijima i da bi se pridonijelo promjeni percepcije društva, važno je progovarati. Vrijeme kada su osobe s invaliditetom bile sakrivene u mračnim sobama i kada se o njima nije govorilo u javnosti, za mene je prošlost i sada pisanjem pokušavam napraviti barem male promjene. Inspiraciju crpim iz vlastitog iskustva, iskustva svojih poznanika, tuđih tekstova…..inspiracija je svugdje oko nas, samo je potrebno zapisati je.
Leonida Kifer
U posljednje vrijeme ste jedna od rijetkih osoba s invaliditetom u nas, koja je imala hrabrosti ukazati na loš položaj i tretiranje takvih osoba u Hrvatskoj. Što mislite iz Vaše perspektive, zašto se osobe s invaliditetom kod nas, uglavnom možda „boje“ izgovoriti svoje probleme naglas?
Najprije, kod mnogih osoba s invaliditetom postoji veliki strah od dodatne osude javnosti. Ako izuzmemo nekoliko razvijenijih dijelova države u kojoj već postoje strukture pojedinaca koje razmišljaju kako i priliči čovjeku 21.stoljeća, činjenica je da smo načinom razmišljanja uvelike zaostali u davnim vremenima i da utjecaj tradicije i svjetonazor koji je s time isprepleten i da to najčešće osjete na svojoj koži skupine poput osoba s invaliditetom. Drugo, osobe s invaliditetom, kojih u RH i nije tako malo kao što se stječe dojam iz medija, nisu međusobno čvrsto povezane i ujedinjene u radu za promjene u društvu… Osobe s invaliditetom mogu biti izuzetno snažna pokretačka sila promjena, samo najprije međusobno moraju postići povezanost i zajedništvo. Kod nas čak ni udruge osoba s invaliditetom povezane u nekim savezima udruga – međusobno ne komuniciraju ili to čine „kad moraju“. To se naravno odražava i na pojedincima. Osuda, nerazumijevanje, ismijavanje, strah od toga da će osoba javnim progovaranjem izgubiti neko prethodno stečeno pravo jer će ga „država kazniti“…sve su to razlozi, uz tradicionalnu šutnju koju društvo ima u svijesti, zašto mnogi šute. Ujedno je i otvoreno pitanje koliko osobe s invaliditetom imaju pristupa medijima ili događajima gdje se progovara o njihovim pravima.
U svrhu toga da ukažete na probleme osoba s invaliditetom kod nas, imali ste mnoge intervjue televizijske i radijske nastupe. Koji je Vama bio najdraži dosad?
Najdraži nastup je onaj prvi „veliki“ u emisiji Normalan život jer me dodatno oslobodio i ukazao mi smjer za daljnje djelovanje. No, svaki moj nastup je divno iskustvo i beskrajno sam zahvalna što ljudi u meni prepoznaju osobu koja je iskrena, koja govori iz srca i koja ne odustaje od djelovanja.
Koristite li pomagala u svakodnevnom životu zbog dijagnoze, ako da koja? Koliko su Vam potrebna? Jeli Vam država financira nabavku istih, makar djelomično, ili sve to morate pokrivati sami o svom vlastitom trosku?
Koristim ortozu koja mi pomaže spriječiti bolove i ortopedske čizme. Apsurd je u tome što su mi oboje omogućili poznanici i prijatelji s Facebooka, kojima sam se obratila za pomoć, a ne država. Za državu sam prestara da bih dobila priliku barem dane provoditi s manje boli, država ortozu financira samo do 18. godine života. Sami prosudite koliko je ovo pravedno i kakvo smo društvo kada dopuštamo slične situacije koji se u našim sustavima – zdravstvu, socijali, obrazovanju, u velikoj mjeri događaju.
Leonida Kifer i naš kolumnist Antonio Milanović u emisiji na HRT_u
Evo imate mogućnost za kraj da pokušate animirati ostale osobe s invaliditetom, koje to još ne čine da se i oni „trgnu“ i, krenu u borbu za svoje „bolje sutra“… Što im to poručujete?
Za kraj, samo bih poručila svima da budu uporni i hrabri i da je ključ svih promjena naše zajedništvu, jer ako nismo zajedno, malo ćemo toga uspjeti. Zajedno možemo sve, u to sam sigurna!
