Šibenski šef gradskog SDP-a, Tonči Restović, objavio je danas na svom facebook profilu upozoravajući status uoči najavljenog povratka učenika u škole, 18. siječnja. Popratio ga je fotografijom koja govori više od tisuću riječi, a na kojoj je zid jednog školskog dvorišta prepun škrabotina među kojima se koči nezaobilazno “Za dom spremni!” i ušato “U” .
Restović je u objavi napisao :
U ponedjeljak će naši najmlađi osnovci krenuti opet u školu. Često znamo reći da su oni naša budućnost i da se o njima trebamo najviše brinuti, ulagati u njihovo obrazovanje i poticati kreativnost
Nažalost, u ponedjeljak će djecu ispred škola dočekati i ovakvi prizori
A nitko mi ne može reći da uz volju i malo vremena, možemo urediti sva školska igrališta da budu puna smijeha i ljubavi #našŠibenik
Samo kad bi kod odgovornih postojala ta volja i to uvjerenje. Ovako, mi se čini, da je i ovaj mali (ali važan!) segment zapravo ogledalo njih samih
Duga je bila korona-pauza i za đake i za nastavnike, za školsko osoblje, a evidentno su na odmoru bili i zaposlenici Ministarstva znanosti i obrazovanja koji o školama, kao odgojnim ustanovama, nisu stigli misliti. Da jesu, sjetili bi se da bi bilo dobro, dok nastave nema, sva devastirana školska igrališta, dvorišta, zidove, očistiti od kojekakvih prljavština koje svjedoče o odgojnoj komponenti mladih u ovom društvu, koja je doista na niskim granama.
Od najranije školske dobi djeca su prepuštena svakovrsnoj indoktrinaciji, od kućne, obiteljske, preko ulične i medijske, do one koju na njih prenose estradne ikone šireći mržnju spram drugih i drugačijih. Škole se tom dimenzijom odgoja odveć ne bave, pa čak ni tom najprizemnijom koja podrazumijeva, da je školski ambijent nekontaminiran bilo kakvim, a pogotovo nakaznim, političkim i filoustaškim porukama.
Zidovi se, bar, uvijek mogu prebojati, a djeca koja crtaju kukaste križeve i ispisuju fašističke parole, podučiti o zloćudnosti njihovih crtarija. A ne im nečinjenjem poručivati da to nikome ne smeta, da je to za uprave škola, za resorno ministarstvo, za društvo u cjelini – irelevantno.
Ministarstvo je moglo, ali o tome nitko nije ni razmišljao u njihovim toplim uredima, uputiti naputak svim školama da “očiste u svom dvorištu”. Ali, nisu.
Korona je, izgleda, djelovala korodirajuće na mentalne aktivnosti i sposobnosti onih kojima bi briga za školarce trebala biti uvijek u fokusu. Svi se kunu u mlade, a nitko u njih ne ulaže ni par kantica boje. Teško se izboriti i za popravak školskih krovova, makar godinama prokišnjavaju, kamoli za čista igrališta.
Išarane školske fasade i igrališta su preslik stanja u društvu, i svjedoče da onima, kojima bi mentalno zdravlje mladih i njihov kompetentan, zdrav odgoj, morala biti prva briga, do toga nije ni koliko do lanjskog snijega. A što njima ne smeta, time se i ne bave.
