Neovisni novinarski portal
26.9.2022.
KAZALIŠTE / KULTURA
Otišao je velikan hrvatskog glumišta, Pero Kvrgić

Otišao je velikan hrvatskog glumišta, Pero Kvrgić

Pero Kvrgić, doajen hrvatskog glumišta, veliki kazališni, filmski i televizijski glumac preminuo je danas, u 94. godini života, u Zagrebu. Iza njega je gotovo 200 uloga, brojne nagrade i priznanja, no, njegovu je glumačku karijeru ipak ponajviše obilježila kultna predstava “Stilske vježbe” koja je sa svojih 50 godina izvođenja 2008. ušla u Guinessovu knjigu rekorda i postala svjetski fenomen. Predstava je premijerno izvedena 1968., a s Kvrgićem je, kao njegova partnerica, odigrala Mia Oremović, a nakon šezdesetak izvedbi njezinu je ulogu preuzela Lela Margetić.

Kvrgić je počeo glumiti još u partizanskim kazališnim grupama, a nakon rata je pohađao zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio Hrvatskog narodnog kazališta. Teško da ima kazališta u kojem nije glumio, godinama je njegovo matično kazalište bilo Gavella u kojem je ostao do 1986., da bi potom prešao u HNK i ostao do umirovljenja 1988. No, i nakon umirovljenja nastavio je glumiti, pa je i svoj 90-ti rođendan proslavio igrajući legendarne “Stilske vježbe”.

Nezaboravna su njegova ostvarenja u ulogama Sganarellea (Don Juan), Scapina (Scapinove spletke) i Harpagona (Škrtac) u Molièreovim djelima; Pathelina u Advokatu Pathelinu; Držićeva Pometa u Dundu Maroju, Zlatikuma u Skupu i Arkulina, te napokon u smješnicama (Intrigalo u Ljubovnicima) i frančezarijama (Reno u Nemoćniku u pameti).

Sudjelovao je i u radijskom dramskome programu, ali i na filmu i u televizijskim projektima (H-8, Tri četvrtine sunca, Prijeki sud, U sredini mojih dana, Kamenita vrata, Nausikaja, Pont Neuf, Doktor ludosti).

Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo, Nagrade “Dubravko Dujšin”, Nagrade Grada Zagreba, Nagrade Grada Dubrovnika, nagrade na Sterijinom pozorju, kao i na sarajevskim Malim scenama, Nagrade “Orlando”, Nagrade “Tito Strozzi”, Nagrade hrvatskog glumišta, Nagrade “Eleonora Duse”, “Marul”.

Odlikovan je Redom kneza Branimira za izniman, dugogodišnji doprinos kulturi Republike Hrvatske, a 2007. godine dobio je i vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatini.

Od velikana hrvatskog glumišta emotivnom objavom na Facebooku oprostio se Marko Torjanac čiju objavu za ovu tužnu priliku posuđujemo.

Napustio nas je čudesni, veliki, vječni Pero…
Jutros me zatekla, zgromila pretužna vijest…
Pretužna, jer nas je napustio i velik čovjek i velik umjetnik, jedan od najvećih glumaca ne samo kod nas, već i na cijelom svijetu… s kojim me godinama veže ne samo divljenje prema njegovoj umjetnosti već i iznimna ljudska sklonost od samog početka.
Da je Pero rođen negdje u zemljama engleskog govornog područja za njime bi danas tugovao cijeli svijet, a ne samo cijela Hrvatska i regija.
Perin izvanredan talent proizlazio je i bio duboko povezan s njegovom tankoćutnom osobnošću i vrijednostima s kojima je pristupao i unosio ih u svaku svoju ulogu i posao.
Njegov jedinstven glumački dar neodvojiv je od njegove skromne, samozatajne, potpune, ali potpune posvećenosti svojemu pozivu čime Pero ne ostaje kao trajni uzor samo nama koji smo imali tu sreću i privilegiju poznavati ga, raditi i družiti se s njim, već nam njegovo i umjetničko i ljudsko nasljeđe ostaje kao najveća vrijednost hrvatske kulture i cijele zemlje zauvijek.
Postoje ljudi koji svojim djelom i životom obilježe cijelo jedno razdoblje, a Pero je učinio daleko više od toga. Pero zauvijek ostaje misao vodilja u pristupu, posvećenosti i promišljanju kazališta, glume i svijeta.
Moje divljenje traje još od kada sam kao srednjoškolac statirao u Večekovim Glembajevima u kojima je Pero igrao starog Fabriczyja kojemu je dodao osobinu da u neprimjerenim situacijama nije mogao zadržati smijeh čime je toj ulozi, kao i svakoj koju je igrao, donio nešto novo, glumački organsko, prepoznatljivo i živo.
Imam potrebu u ovom trenutku podijeliti sjećanje na našu prvu kasniju suradnju koja će postati trajnom, a koja sve govori o Peri. Riječ je o predstavi ‘U posjetu kod gospodina Greena’ u kojoj je Pero napravio još jednu maestralnu ulogu, a koja je bila moj prvi samostalni producentski projekt na samom početku Planet Arta.
Nakon što sam Peri dao tekst na čitanje, samo me sljedećeg dana nazvao i rekao ‘Marko, hoću! Veselim se predstavi.’ Nije postavljao nikakve uvjete niti je ista tražio. Znao je da smo na početku, da radimo gotovo bez budžeta i jednakim se entuzijazmom, kao i svi ostali mladi kolege, upustio u tu avanturu s tada nedokazanim producentom i kazalištem, jer je uvijek i prije svega vjerovao u duboku i plementu poruku predstave. To je bio Pero. Peru nije zanimao status i forma, već samo sadržaj i smisao, kako to već jest kod najvećih.
Radili smo ‘Greena’ u doista nemogućim uvjetima u kakvima nezavisna scena kod nas već radi, bez dvorane, u hladnim dvoranama, bez grijanja usred zime i nikada ničim, niti najmanjim znakom, Pero nije pokazao da mu je teško ili naporno iako je tada već bio na pragu osamdesete.
Ta skromnost i posvećenost bile su zadivljujuće i u najboljem smislu obvezujuće kao uzor svima ostalima.
Dvije godine kasnije Pero i Lela pitali su me bih li preuzeo ‘Stilske vježbe’ budući da je za tom predstavom, nakon 39 godina izvođenja, nestao interes u njezinoj matičnoj kući. Meni je bila čast i izazov, kontinuitetom u Planet Artu pokušati omogućiti toj predstavi mjesto koje zaslužuje u hrvatskoj kulturi.
Tu se nastavila naša gotovo svakodnevna petnaestogodišnja suradnja tijekom koje smo puno zajedno i putovali i družili se, a uz Peru i Lelu, na putovanja je često išla i Perina predivna supruga Stipa kako bi mu bila pri ruci, a na svako duže putovanje donijeli bi Stipa i Pero punu kutiju fenomenalnih kiflica od Strašeka kojima bismo se gostili u kombiju i koje su postale jedan od zaštitnih znakova naših putovanja od Umaga do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika, od Praga do Sarajeva i Beograda…
Predivna su to bila druženja, iskrena, u kojima smo otvoreno razgovarali doslovno o svemu od kazališta do profanijih svakodnevnih tema, a često i o politici:) … Bilo je puno smijeha. Nije tu bilo ikakavog generacijskog jaza, već puno puno prisnosti i povezanosti cijele ekipe.
Čak i kad se povukao i više nije dolazio na premijere, Pero bi došao na neku od repriza Planet Arta i to bi nama bila posebna predstava, daleko značajnija od same premijere.
Žao mi je da nas je kovid spriječio da se vidimo još od ožujka kad smo se Luka i ja spremali u posjetu za Perin rođendan gdje bismo došli i kucali mu na vrata vičući ‘Gospodine Green! Gospodine Green!’, rečenicom kojom je započinjala predstava koja nas je povezala.
Zna čovjek da do rastanka jednom mora doći, ali to ga ne čini manje bolnim.
Hvala Ti, Pero predragi i veliki, na ogromnom povjerenju koje si mi bjanko ukazao na samom početku moje kazališne poduzetničke avanture i na podršci tijekom svih ovih godina, u prvom redu sredina, na svim predstavama Planet Arta gdje ste zajedno uvijek kao velika i nezamjenjiva podrška sjedili Ti, Stipa i Lela.
Hvala Ti, Pero, na svemu! Ostaješ zauvijek trajna inspiracija meni kao i svima u Planet Artu i svima koji su imali tu sreću i privilegiju raditi i družiti se s Tobom i Tvojom predivnom Stipom…
Ostaješ kao inspiracija i legenda i putokaz umjetnički i ljudski zauvijek…
Falit ćeš… jako…
Ali Tvoja prisutnost je vječna i neizbrisiva.
Duboka sućut Tvojoj brižnoj Ani, Danu, Kaji i cijeloj obitelji… ali i Leli, Luki i cijeloj kazališnoj obitelji s kojom si tako blisko, umjetnički i ljudski, povezan zauvijek...- napisao je na Facebooku Torjanac.

Tags: ,

VEZANE VIJESTI