Mnogi su od vas gledali film Forrest Gump u kojem istoimeni lik kojeg glumi Tom Hanks, osoba s intelektualnim poteškoćama, pripovijeda svoju životnu priču. Sigurno se sjećate i filma Rain Man u kojem Dustin Hoffman glumi autista kojem je otac ostavio veliko bogatstvo, ali i arogantnoga brata koji nije ni znao za njegovo postojanje. Što je zajedničko ovim filmovima? Osim što se film bavi životom osoba s invaliditetom, glumci koji ih tumače su potpuno zdrave osobe.
Za svoje iznimno dramsko ostvarenje oba su glumca dobila Oskare za najbolju mušku ulogu, i oba filma su dobila Oskare za najbolja filmska ostvarenja. Nije neka tajna da se osobe s invaliditetom ne viđa često na malim ekranima i općenito u velikoj industriji zabave.
Naravno s vremena na vrijeme pojavi netko da malo popravi taj slab prosjek. Jedan od takvih pozitivnih primjera je Peter Dinklage koji je glumio mnogima omiljenog lika patuljka Tyriona Lannistera u planetarnoj seriji Igra Prijestolja. Da se stvari ipak kreću najbolje govori činjenica da su posljednja istraživanja pokazala da gledatelji žele vidjeti više likova s invaliditetom koji su autentični.
Ova vijest još više veseli kada se zna da su najveći pobornici ideje o više invaliditeta na malim ekranima upravo mladi za koje se mislilo da su nezainteresirani za takve teme. Lijepa vijest stiže i iz velike televizijske kuće CBS koja se prošle godine obvezala da će povećati broj glumaca s invaliditetom, što će svakako pridonijeti njihovoj boljoj „vidljivosti“. Možemo se samo nadati da će njihov primjer slijediti i druge televizijske kuće i filmski studiji.
I dok se drugi trude i rade na tome da osobe s invaliditetom uključe u industriju zabave, mi smo još uvijek – doslovno nigdje. Osobe s invaliditetom rijetko možete vidjeti na našim malim ekranima. O filmu da i ne pričam. Nijedna hrvatska televizija trenutno nema voditelja ili urednika koji je ujedno osoba s invaliditetom. Osobe s invaliditetom se uglavnom može vidjeti prilikom nekih „posebnih dana“ kao što je npr. Međunarodni dan osoba s invaliditetom kad se mediji sjate oko njih da ih pitaju koliko im je teško u životu. Ostalih dana za naše medije osobe s invaliditetom uglavnom ne postoje, a prema njihovom odnosu može se zaključiti kako smatraju da osobe s invaliditetom nisu kompetentne razgovarati o nijednoj drugoj temi osim o svom invaliditetu.
Nedostatak zainteresiranosti za osobe s invaliditetom, te manjak stručnih istraživanja koja bi se pozabavila sposobnostima osoba s invaliditetom, velik je problem u Lijepoj Našoj, u kojoj žive mnoge talentirane i nadarene osobe s invaliditetom, ali nažalost svoj talent nemaju kome i gdje pokazati. Ne zaboravite da od tih njihovih talenata svi možemo imati koristi. Stoga ako želimo društvo u kojemu ćemo svi biti jednaki, u kojemu će svaki talent vrijediti jednako, krajnje je vrijeme da se pozabavimo ovim problemom.
