TRIS danas navršava šest godina. Nije puno, još smo poput razigranog djeteta koje se veseli svakoj pohvali, potpori, svakom vašem lajku, što i priliči našoj dobi. Da nije tako, odavno bi nam netko napisao nekrolog i sad bi se prisjećali dana kad smo nestali sa hrvatske medijske scene. Možda bi samo utihnuli, i bez nekrologa. Srećom, entuzijazam nas još drži, a još više uvjerenje da je novinarska profesija, napose neovisno novinarstvo, conditio sine qua non svakog istinski demokratskog, otvorenog i progresivnog društva, njegov korektiv i svojevrsni supervizor. Svega toga ne bi bilo bez vas i vaše podrške, vaših kritika i pohvala, na čemu vam iskreno zahvaljujemo. Jer, što bi mi bez vas…
Htjeli smo neovisnost. Jer je neovisnost prva definicija slobode. A naša je sloboda prije svega u izboru da živimo novinarstvo od kojeg ne zarađujemo. Tek preživljavamo. Jer, mi smo neprofitni medijski eksperiment koji je onima, od čijih bi potpora trebali živjeti, više smetnja negoli demokratska legitimacija s kojom bi se pohvalili…
Ali, pokušajmo ispričati rođendansku priču. Slavljeničku. Krenuli smo prije šest godina, u 12,45 , iliti “na uru manje kvarat”. Jedva primjetno. Bez najava, reklamiranja, bez pompe, jer nismo od onih koji troše što nemaju. Bili smo ekipa kolega i prijatelja, posvećenih profesiji, bezmalo novinarskih ovisnika koji, ako ne mogu pisati, čini im se da ne mogu ni disati.
Na TRIS-u smo doista prodisali, pomalo obuzeti vlastitim “podvigom”, i idejom da činimo nešto dobro za hrvatsko novinarstvo i hrvatsko društvo. Nota bene, i za sebe, jer većina kolega koja je krenula u ovaj eksperiment zapravo je baš u to vrijeme ostala bez posla jer su velike novinarske korporacije, bez sentimenta, štednjom na novinarskoj supstanci čuvale profit. Profesija u medijima više nije bila core business, sve je drugo postalo važnije od struke na kojoj su izgradili ime. A ako nećete biti dio tog sustava koji od vas očekuje apsolutnu lojalnost, koja nema alternativu, dakle, žrtvovanje osnovnih profesionalnih i životnih načela, neku vrst dobrovoljnog pristajanja na osobno dezintegriranje, puno izbora nemate. Osobito u tzv. provinciji koja ne podnosi nikakav otpor ni različitost.
I tako smo se odlučili pokrenuti vlastiti neovisni, neprofitni portal u čijem se akronimu kriju velike ambicije: zagovaranje tolerancije, poštovanja različitosti, kvalitetnog informiranja i slobode. Zvuči profano, pa i patetično, ali radili smo, osobito na početku, iz čiste radosti. Za honorar koji je bio na razini minimalca.
Svi ( Blažević, Šimac, Pavić, Klisović, kao osnivači ) redom s dugogodišnjim novinarskim iskustvom i više nego solidnom profesionalnom reputacijom, dobitnici novinarskih nagrada i priznanja, nekadašnji zaposlenici velikih novinskih redakcija. S vremenom su neki odlazili, drugi nam se pridruživali, ili kao stalni ili kao povremeni suradnici ( Krnić, Podrug, Tešić, Baretić, Antić, Jurjević, Milanović… ).
Cijenili smo pomoć malobrojnih prijatelja koji su nam omogućili da krenemo u projekt koji je i za nas bio pun nepoznanica. Prijatelji su nam napravili i grafički dizajn, logo udruge ( TRIS, udruga za promicanje civilnog društva, medijske kulture i razmjene informacija ) i portala, prihvatili biti administratori i uskakati kad pukne sustav i TRIS postane nevidljiv i nedostupan ( Ante Filipović Grčić, Joško Gamberožić ).
Sponzorirali su nas nacionalni parkovi i parkovi prirode u okruženju, ponajviše zbog naše visoke senzibiliziranosti za zaštitu prirode i okoliš, očuvanje prirodnih resursa države sklone ono najvrjednije rasprodati za šaku judinih škuda, grad i županija udjeljivali proračunske mrvice po zakonu ( o poticanju pluralizma medija), ali sve to ne bi dostajalo ni za mjesec- dva rada da nismo uspješno kandidirali projekte na natječaje Vijeća za elektroničke medije i, u neka bolja vremena, Ministarstva kulture. Na tim projektima i tim sredstvima doživjeli smo današnji rođendan…
Nadamo se i još ponekom. Jer, ovaj kojeg danas obilježavamo ( slaviti je skupo !) već je nadmašio naša očekivanja. Svaki novi bit će uspjeh. Osobito ako se ne promijene okolnosti u društvu i ako se nastave zatirati medijske slobode. A već smo itekako osjetili težinu institucionalne represivne batine koja navodno bdije nad društvenim “čudoređem” čuvajući, zamislite, od medija, obraz i integritet nedodirljivih kvazielita…
Ako vam se ovo ipak učinilo manje slavljenički entuzijastično, a više nalik kakvom prikrivenom in memoriamu, to je zbog južine, ne zbog nas. Žilaviji smo mi negoli se čini.
