U današnjoj kolumni odlučio sam pisati o jednoj duboko moralnoj temi oko koje se u javnosti već godinama vode rasprave, a tiče se neposredno i osoba s invaliditetom, jer velik dio bolesti sa sobom donosi i razne vrste invaliditeta. O eutanaziji.
Ovaj kontroverzni čin dozvoljen je samo ako osoba ima neizlječivu bolest i neizdržive bolove koji se ne mogu liječiti lijekovima. Iako je u velikom broju europskih zemalja eutanazija ilegalna, moguće ju je izvršiti u Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj i Švicarskoj gdje je takva vrsta umiranja dozvoljena od 40-ih godina prošlog stoljeća.
Mi, osobe s invaliditetom, cijelo svoje postojanje provedemo u borbi za bolji i dostojanstveniji život, ali što je sa smrti?
Počet ću od sebe. Kao što ste imali prilike čitati u prijašnjim kolumnama o mom životu, rođen sam prerano, nakon čega mi je dijagnosticirana cerebralna paraliza koja je sa sobom donijela i druge dodatne probleme. Posljedica svega bile su brojne operacije, točnije njih 27 do sada. Sve te operacije ostavile su traga na meni i mom tijelu. Svaku od njih svakodnevno osjećam u obliku boli. Rijetki su dani kad se ne budim i ne idem spavati s boli. Lijekove protiv boli ne mogu i ne smijem svakodnevno uzimati jer nisu zdravi za organizam, uzimam ih tek kada bol postane nepodnošljiva, a ima trenutaka kad je bol toliko neizdrživa da mi ni lijekovi ne pomažu. Iako je bol odavno postala dio mog života , volim ovaj svoj život kakav god da je, i iz ove pozicije ne bi ga mijenjao i da mogu. Svjestan sam da me u budućnosti možda očekuje još operacija, još boli i mogućih komplikacija, ali i to da se s godinama s boli nosim sve lošije i sve mi teže pada.
Stoga bi volio, ako ikada dođem u takvu situaciju da moj život postane samo patnja, znati da imam izbor. Ne izbor na smrt – nego izbor na dostojanstvo. Taj izbor ne tražim samo za sebe nego i za druge koji se nađu u istoj situaciji. Pišem vam ovo kao netko tko je više puta bio blizu smrti i netko tko zna kako izgleda patnja, ne samo iz svoje perspektive nego i iz tuđe jer sam ispratio nekolicinu dragih osoba koje su umrle u mukama i patnji koju nisu zaslužile.
Znam da je ovo tema oko koje nikad neće biti unisonog slaganja ili neslaganja. Razlog zašto je ova važna tema zapostavljena jest manjak informacija kao i nedostatak javne rasprave u kojoj bi sve strane bile zastupljene. Mislim da smo kao društvo dovoljno sazreli da shvaćamo važnost ove teme, bez obzira na oprečne stavove, stoga se nadam da će uskoro doći vrijeme da se i u našoj zemlji institucije i stručnjaci pozabave ovom temom.
Ilustracija
