Gostovanje voditeljske legende Hrvatske televizije, Olivera Mlakara, u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2, moglo je, bar za starije gledatelje, biti nostalgično putovanje kroz vrijeme, kroz godine obilježene visokom profesionalnom razinom nacionalne televizije, zanimljiva priča jednog oštroumnog 84- godišnjaka koji je desetljećima bio zaštitno lice HTV-a, da nije nepotrebno zagađeno politikom. Lak na riječi, jednostavan u izričaju, interesantan sugovornik, ali politički plitak i neautentičan, klasični oportunist sklon brzoj prilagodbi.
Dok je govorio o svome djetinjstvu u Osijeku, teškim godinama poraća u kojima se majka sama brinula za njega i njegovog brata, zarađujuči za kruh kao radnica, mada je imala srednju školu, o zagrebačkim studentskim danima u kojima se zabavljalo, kartalo i pomalo studiralo ( francuski i talijanski ), izazivao je pažnju, nekako osvajao simpatije, doimao se tako jednostavan, prirodan, baš kao “jedan od nas”.
Bio je jedna od jugoslavenskih televizijskih ikona, vodio je kvizove, Jadranske susrete, festivale lakih nota, brojne zabavne emisije, imao je bogatu i dugu karijeru, a još i sada poneko ga se sjeti i angažira za kakvu priredbu, koncert… I nedavno je vodio koncert dalmatinskih klapa na Stradunu. Veseli ga svaki angažman, iako ih nema puno, ali još mu glava funkcionira i zdravlje ga služi, mada, priznaje, boluje od neizlječive bolesti- starosti! Ali, do stotke ima još 16, optimistično će slavni voditelj još slavnije Kviskoteke.
Počeo je kao spiker na Radio Zagrebu davne 1957., a na Televiziju je došao 1963. i ostao sve do mirovine 2002. Popularnost ga nikad nije promijenila, a obitelj mu je uvijek bila na prvom mjestu. Smatra se sretnim čovjekom, bio je sretan u braku, na poslu, s obitelji, živio je lijepo, voli ovu zemlju, njezine ljude, njemu je u Hrvatskoj sve dobro.
Sretan čovjek, pomislih. Ali, onda je jedna ugodna zabavna emisija, dobila sasvim drugi smjer i karakter. Naravno, zbog Stankovićevog propitkivanja Mlakarovih političkih preferencija.
Krenulo je s cenzurom i kako je podnosio u ona “teška , mračna vremena”. No, ispostavilo se da je slavni voditelj imao tek iskustvo s cenzuriranjem “tisuće”, jer, onda se, rekao je, moralo govoriti “hiljada”, ali, kako nije bio novinar nego spiker-voditelj, čitao je što su mu drugi pisali.
Činjenica da mu otac nije stradao na strani pobjedničke, partizanske vojske, nije mu u životu i karijeri stvarala probleme. Nitko ga zbog toga nije ni prozivao, ni šikanirao niti profesionalno zakidao. A kako sasvim ispravno reče, “djeca nisu odgovorna za postupke svojih roditelja”…
Vjerovao je da HDZ ima potencijal za stvaranje države, i to se dogodilo, imamo državu. Simpatizer je HDZ-a, iako nikad nije bio član stranke. Vodio je njihove predizborne skupove, cijenio je, a i danas cijeni Franju Tuđmana. Zna da je i on njemu bio simpatičan. Svojedobno mu je čak Tuđman ponudio da preuzme HRT, ali je on to odbio svjestan svojih mogućnosti. Da je slučajno pristao, danas bi, veli, već bio na Mirogoju…
I najgore od svega, Mlakar o opljačkanom narodu ne može govoriti, jer on sam nema takva iskustva, njega nitko nije opljačkao ( ?! ). No, kao simpatizer stranke nije profitirao, nitko mu za to nije ništa dao, nastavio je raditi svoj posao i biti što je i dotad bio. Ide mu na živce, rekao je Stankoviću, kad sluša saborske rasprave, to se više ne da slušati.
– Dajte , nemojmo sve negativno, pa tu se dogodilo i krasnih stvari ( ???)
Baš šteta što nam nije otkrio koje su to krasne stvari…
I za kraj nešto mlakarovski neutralizirajuće.
-Danas se puno više radi, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Moja kći živi u Engleskoj i na posao odlazi u 7 ujutro, a vraća se u 7 navečer. Sad je tako i kod nas. Blaženi socijalizam, u njemu je bilo puno više vremena– uz osmijeh će Oliver Mlakar, “hrabri” TV-voditelj koji je u vrijeme sloma “hrvatskog proljeća” nosio crnu kravatu, dok jednog dana nije dobio prijekor “odozgo”…
