Dok se u Hrvatskoj i dalje koordiniranim djelovanjem tzv. političkih elita i njima podobnih poduzetnika gramzivo grabe javna dobra svih građana i pretvaraju u poligon za zaradu malobrojnih nauštrb javne zajednice, u susjednoj Italiji, koja je također dio EU zajednice, događa se sasvim suprotno. U Napulju, primjerice, gradske vlasti imaju čak i Odjel za pravo na grad, urbane politike, krajobraz i zajednička dobra (Assessorato al diritto alla città, alle politiche urbane, al paesaggio e ai beni comuni) kojemu je posao, među ostalim, potaći građane na zajedničko promišljanje i upravljanje zajedničkim dobrima, te pokrenuti proces prenamjene i oplemenjivanja zapuštene javne imovine (primjerice bivše vojne bolnice, samostanskog kompleksa i sl.).
Valja reći kako su u Napulju prvi u državi proveli rezultate referenduma u kojem su Talijani odlučili kako je voda i opskrba javno dobro, te da se ne smije privatizirati. Rezultat toga je, zamislite, upola manja cijena vode za građane tog grada. Zanimljivo je i kako Grad Napulj ima i tijelo nazvano Opservatorij zajedničkih dobara, a kojega vode dugogodišnji aktivisti koji paze kako javna dobra ne bi završila u ne-javnim rukama. Zvuči nevjerojatno: kod nas takvi aktivisti pak često znaju biti sudski proganjani zbog istih napora.
Vidi Napulj i umri, navodno je rekao J.W. Goethe kada je posjetio Napulj, no sada bi se tu izreku (koja je i naslov jednog filma) dalo parafrazirati u Vidi Napulj i nauči.
U nastavku je tekst koji je priredila Dušica Radojčić, predsjednica pulske udruge Zelena Istra, a nakon studijskog putovanja u Napulj s predstavnicama Grada Pule iz Upravnog odjela za kulturu i Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu, a u sklopu projekta “GRAD(imo) ROJC” kojeg vodi Savez udruga Rojca, a financira EU iz Europskog socijalnog fonda.
Napulj, grafit: Grad nije na prodaju (foto Dušica Radojčić)
***************************************************************************************************************************************************************
U POSJETU GRADSKOM ODJELU ZA ZAJEDNIČKA DOBRA I PRAVO NA GRAD
Grad Napulj institucionalizirao zajednička dobra i prepustio upravljanje građanima
Piše: Dušica Radojčić
“U Napulju dobro je zajedničko!” – ime je kampanje gradskog Odjela za pravo na grad, urbane politike, krajobraz i zajednička dobra (Assessorato al diritto alla città, alle politiche urbane, al paesaggio e ai beni comuni). Cilj kampanje je uključiti što više građana u odlučivanje i upravljanje zajedničkim dobrima. Ta je kampanja, zajedno sa sedam nekad javnih prostora u Napulju koji su službeno proglašeni zajedničkim dobrom građana, bila razlog što je Zelena Istra krajem lipnja 2019. organizirala studijsko putovanje u Napulj s predstavnicama Grada Pule iz Upravnog odjela za kulturu i Upravnog odjela za prostorno uređenje, komunalni sustav i imovinu. Putovanje je organizirano u okviru projekta “GRAD(imo) ROJC” kojeg vodi Savez udruga Rojca, a financira EU iz Europskog socijalnog fonda.
Grad Napulj prvi je grad u Italiji, i jedan od rijetkih u Europi, koji ima ne samo posebni odjel za zajednička dobra i pravo na grad već je na institucionalnoj razini prepoznao zajedničko vlasništvo te ga u praksi i primijenio. To se nije dogodilo iznenada, to je dio dugotrajnijeg procesa i građanskog aktivizma za pretvaranje javnih u zajednička dobra. Prvi je slučaj bila okupacija Kazališta Valle (Teatro Valle) u Rimu. Godine 2010. to je javno kazalište država zatvorila zbog mjera štednje. Godinu dana kasnije počele su kružiti priče da je namjera zapravo njegova privatizacija.
Napulj (foto Aeroporto di Napoli)
Grupa glumaca, glazbenika, tehničara i zaposlenika uprave okupirala je zgradu kazališta, a okupacija je trajala godinu dana. Prosvjednicima su se priključile mnoge poznate osobe iz svijeta estrade i kulture, a iz tog je entuzijazma nastala svojevrsna kuturna revolucija. Revolucija koja u temelju ima kolektivno političko djelovanje odnosno reproprijaciju javnog prostora i njegovo pretvaranje u zajedničko dobro. Radi se o sasvim novom načinu korištenja javnog prostora, u ovom slučaju u kulturne svrhe. Razlika između javnog i zajedničkog dobra je što javnim dobrima upravljaju tijela državne ili lokalne uprave, a zajedničkim dobrima upravljaju korisnici pojedinci koji odlučuju putem skupština. Radi se o upravljanju putem direktne i radikalne demokracije. Tu vrstu vlasništva ne opterećuje logika profita niti birokratiziranost javne uprave.
Drugi slučaj u Napulju, koji je utro put ideji institucionalizacije zajedničkih dobara, također je jedinstven u Italiji. Nakon nacionalnog referenduma 2011. godine, kada su Talijani većinom odlučili da je vodoopskrba javno dobro i da ne smije biti podložna logici profita odnosno privatizaciji, Napulj je jedini grad u Italiji koji je u djelo zaista i proveo rezultat referenduma. Dioničarsko društvo “Tvrtka za vodne resurse” postalo je gradska služba “Acqua bene comune” (Voda javno dobro), opet zahvaljujući višegodišnjem aktivizmu civilnih aktivista u obrani javnih dobara i progresivnom gradonačelniku De Magistrisu. Jedan od najupečatljivijih rezultata novog načina upravljanja vodoopskrbom u gradu je i smanjenje cijene vode po kubiku s 0,32 eura na 0,16.
S pročelnikom1 za urbanizam i zajednička dobra Grada Napulja, arhitektom Carmineom Piscopom razgovarali smo o političkim razlozima za priznavanje statusa zajedničkih dobara te o načinu na koji su u praksi proveli tu ideju. Iz njegovih je odgovora bila odmah jasno da postoji duboko razumijevanje važnosti takvih oblika samoupravljanja zajednica za svaki grad, da se na taj način gradi i društvena kohezija i socijalni kapital, te da se tako građanima pružaju usluge koje gradske uprava ne bi bila u stanju pružiti ili bi to proračun koštalo daleko više.
U svojim je odgovorima nastojao objasniti kako su zajednička dobra oblik slobodne ekspresije grada odnosno ljudi koji u njemu žive. Objasnio nam je i da je proces prelaska dijela javnih u zajednička dobra te institucionalizacija ideje zajedničkih dobara bio vrlo složen. Započeo je 2012. godine okupacijom zgrade bivšeg sirotišta
u središtu Napulja. Tek obnovljenu i zatim opet napuštenu zgradu zauzeli su kulturni radnici u znak prosvjeda. Prosvjednici su se organizirali i od Grada zahtijevali proglašenje zgrade zajedničkim dobrom za kulturne potrebe kojim će upravljati otvorena zajednica korisnika. Zahtjev je naišao na razumijevanje gradonačelnika, koji je naredio da se uloži maksimalni napor da se pronađe pravni put za uvođenje pojma i prakse zajedničkih dobara. Proces je bio opterećen mnogim problemima – od političke opozicije ideji, otpora cesiji suvereniteta Grada nad dijelom gradske imovine, nedoumica u vezi s kolektivnim subjektivitetom i kolektivnom odgovornošću, nepostojanjem sličnih primjera u Italiji i mnogim drugim poteškoćama.
Asilo Filangieri – jedan dio bivšeg sirotišta je pretvoren u kino dvoranu (foto Asile Filangieri)
Izvršnog direktora (dirigente) Službe za urbanizam i zajednička dobra, arhitekta Andreu Ceudecha pitali smo o tijeku procesa institucionalizacije zajedničkih dobara. Rekao nam je da su krenuli najprije mijenjajući temeljni gradski dokument – Statut Grada, u koji je uvršten pojam zajedničkog dobra opisan kao cilj djelovanja i temeljna vrijednost. Dopunjeni Statut 2 Gradsko vijeće je usvojilo u rujnu 2011. godine, a nakon toga su usvojene i mnoge gradske odluke kako bi se reguliralo pitanje prostornog planiranja, financiranja i upravljanja zajedničkim dobarima. Ovaj veliki izazov gradska je uprava proživjela zajedno s građanima, a pravila su nastajala u praksi korištenjem prvog zajedničkog dobra u Napulju – zgrade bivšeg sirotišta Filangieri, danas kulturnog centra. Nakon priznavanja statusa zajedničkog dobra kulturnom centru Asilo Filangieri 2015. godine, otvorio se put proglašenju zajedničkim dobom za još šest zgrada.
Danas je postupak jednostavniji: na početku mora postojati interes neke zajednice za nekim javnim dobrom. Zatim zainteresirani kolektiv mora pripremiti, na temelju onih već usvojenih, Izjavu o civilnoj i zajedničkoj urbanoj upotrebi (Dichiarazione d’uso civico e colletivo urbano) u kojoj opisuju aktivnosti i svrhu, ali i sve detalje načina zajedničkog odlučivanja i korištenja prostora. Izjava prolazi posebnu komisiju koja se sastoji od predstavnika civilnog društva i gradskih službenika. Uloga ove komisije je samo da utvrdi sadrži li Izjava sve potrebne dijelove i je li u skladu s gradskim odlukama koje reguliraju zajednička dobra. Na kraju Gradsko vijeće usvaja Izjavu.
Maria Francesa De Tullio, aktivistica i već 8 godina volonterka u Asilu objasnila nam je da se radi o heterogenoj, promjenjivoj, solidarnoj i otvorenoj zajednici radnica i radnika iz kulturnog i umjetničkog sektora, utemeljnoj na zajednički utvrđenim principima djelovanja poput odbijanja svakog oblika fašima, rasizma, seksizma, homofobije te poticanja slobodnog umjetničkog izražavanja ali i slobode od služenja logici profita i tržišta, dajući tako doprinos kvalitativnom rastu društva. U Asilu nema kompetitivnosti, a suradnja se temelji na principu “svatko prema vlastitim mogućnostima, a svakom prema potrebama i željama”. Upravljanje zajedničkim dobrom zahtijeva učestalu komunikaciju korisnika pa se tako skupštine Asila, najvišeg tijela samoupravljanja, održavaju svaki ponedeljak, kao što se i pojedine tematske radne skupine (Tavoli Tematici di Programmazione ), npr. za glazbu ili kazalište, održavaju jednom tjedno.
Plakat inicijative za prenamjenu bivše vojne bolnice u Napulju
Roberta Nicchia i Nicola Masella iz odjela za urbanizam i javna dobra predstavili su nam upravo dovršeni projekt Grada Napulja “2. šansa – buđenje uspavanih divova”, kojim je provedeno participativno odlučivanje o regeneraciji bivše vojne bolnice, od 1992. napuštenog i zatim devastiranog najvećeg samostanskog kompleksa u Napulju koji se prostire na 25.000 četvornih metara – monumentalnih građevina velike povijesne, arhitektonske i umjetničke vrijednosti. Nicchia je bila koordinatorica participativnog procesa, kojim je, kako kaže, provedeno društveno vrednovanje javnih dobara ne samo s ekonomskog aspekta već, prije svega, vrednovanje dobrobiti korištenja za zajednicu i vrijednosti usluga koje bi se postigle reaktivacijom zapuštenog područja.
Proces je trajao od prosinca 2016. do ožujka 2018. i u njemu je sudjelovao veliki broj građana, udruga, privatnih podzetnika, institucija i stručnjaka s ciljem izrade strategije i desetogodišnjeg akcijskog plana reaktivacije kompleksa bivše vojne bolnice. Proces je započeo javnim pozivom Grada Napulja za uključivanje građana u proces osmišljavanja nove namjene tog područja. Prijavio se veliki broj zainteresiranih lokalnih aktera. Na kraju su izrađene izvedive smjernice za oživljavanje tog zapuštenog područja grada, koje gradska uprava mora realizirati. Kolektivnom i kooperativnom metodom akteri su došli do zajedničke vizije transformacije područja bivše vojne bolnice u “inkubator aktivnog građanstva” (Community Hub – incubatore di cittadinanza attiva). Od ožujka 2018., kada je dovršen Akcijski plan regeneracije, Grad Napulj već je započeo s realizacijom dijela plana, a i park unutar kompleksa te sportski tereni otvoreni su za javnost Jedan od prioriteta koji su u tom procesu istaknuli sudionici eksperimentiranje je s modelima javno-civilnog partnerstva, a jedan od njegovih rezultata je i edukacija građana o deliberativnoj demokraciji, aktivnom slušanju i kreativnom upravljanju konfliktima.
Zajedništvo ispred Rojca, bivše pulske vojarne koja je sada u službi građana
U želji da potakne aktiviranje građana u oblikovanju gradskih politika, Grad Napulj uveo je i druge mehanizme poput Opservatorija zajedničkih dobara (Osservatorio dei beni comuni) kojeg čine osobe s “dokazanom aktivističkom prošlošću”, od kojih su neki i znanstvenici istraživači. Funkcija tog tijela je da daje mišljenje o temeljnim pravima građana, zajedničkim dobrima i participaciji u odlučivanju. Predstavnici priznatih zajedničkih dobara imaju 6 od 12 članova Opservatorija. Nedavno je osnovan Savjet za reviziju javnog duga (Consulta di audit sul debito publico) sa zadatkom preispitivanja osnovanosti i zakonitosti javnog duga grada, ali i općenito o načinu rapolaganja resursa kojima raspolaže Grad.
Urbane kolektivne institucije zanimaju sve veći broj javnih uprava diljem svijeta, prepoznajući društveni dijalog i pravo na kolektivnu akciju lokalnih zajednica kao i svoju ulogu u podršci tim procesima i osnivanju institucija koje ih prate.
Pulski primjer javno-civilnog upravljanja zgradom Društvenog centra Rojca dobar je put u smjeru priznavanja prava zajednice da sudjeluje u upravljanju dobrima koje koristi, no daleko od napoletanskih primjera zajedničkih dobara i razvijenoj svijesti gradske uprave o ulozi građana.
U Puli je gradska uprava do sada pružala otpor uključivanju građana u pitanja koja su važna za kvalitetu života u gradu i pitanja raspolaganja prostornom imovinom (npr. slučaj Muzil).
To će se morati mijenjati, samo je pitanje vremena hoćemo li biti među prvima ili posljednjima.
Prije/poslije – dvorište u Rojcu – foto Radio Rojc
***
