Krenula je peta godina. Odmah na početku godine sam odabrao mentora za diplomski rad.
Bio je to profesor Đani. Dogovorili smo se se da ćemo pisati o „akciji Maslenica“ što se meni
jako svidjelo. Krenuo sam s pisanjem u listopadu 2015. godine. Ivana i ja smo pisali tri puta
tjedno diplomski, a vikendima po cijele dane, s obzirom da je i ona u međuvremenu dobila
posao.
Moj se rad sastojao od teoretskog djela, istraživanja članaka u Zadarskom listu o akciji
Maslenica i dubinskog intervjua s pripadnicima Akcije Maslenica. Sudionike samog intervjua
je odabrao profesor Đani, po tome tko bi mogao dati što realniju sliku akcije.
Obrana diplomskog
Morao sam naravno završavati i ostale obveze s pete godine uz diplomski rad. Na sreću sve
ostale obveze su riješene na vrijeme, a diplomski se lagano privodio kraju. Svi su jedva čekali
obranu, Stipe i Ivana, uz mamu i Moniku, su mi bili najveća podrška. Monika je često slušala moje napade histerije koje bi ja dobio usred straha da neću stići sve na vrijeme. Stipe, Ivana i mama su nekako navikli na te moje ispade kao i ostali. Naravno da ovo poglavlje ne može proći bez Selme koja mi je bila moralna podrška u pisanju
diplomskog rada, kao i glavna pomoć za izradu grafova za moj rad. I dalje sam u tom periodu izlazio i zabavljao se.
Položio sam sve ispite već u svibnju 2016., diplomski je bio skoro pa gotov i
vrijeme je bilo da se studij završi. Nakon osam mjeseci rada na diplomskom radu
6. srpnja 2016. došao je trenutak obrane. Sa mnom su i ovog puta bili skoro svi bitni ljudi.
Sve je prošlo savršeno i postao sam magistar Novinarstva i odnosa s javnošću. Svi su bili
zadovoljni i sretni, a s profesorom Đanijem sam se dogovorio da ću imati javno predstavljanje
rada najvjerovatnije početkom 2017 godine. Bilo mi je drago što sam dobio tu priliku i što je moj rad praktički prvi na tu temu. Zato ga je i profesor odlučio prestaviti široj javnosti.
U potrazi za poslom
Ljeto sam proveo odmarajući se i opuštajući, dok je borba za posao i dalje trajala. U rujnu 2016. sam već lagano zapadao u depresiju jer sam mislio da nikad neću uspjeti pronaći posao koji će zadovoljiti moje kvalifikacije. Promjene zakonske regulative koja se odnosi na invalidne osobe išle su presporo, pomalo smo gubili snagu pa i uvjerenje da nešto možemo postići.
A onda smo odlučili pisati Uredu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Začudo, u odnosu na ostale institucije, oni su brzo odgovorili i izrazili spremnost pomoći. Zakazali smo odmah i sastanak u Uredu za 25. listopada 2016. u 11 sati ujutro. Hvala bogu, sastanak su popratili zagrebački mediji, i smatrao sam da mi to može biti samo od koristi. To mogu zahvaliti kolegici s faksa koja je tada radila honorarno za jedan portal i medijskom pozornošću mi je pomogla da pokušam ostvariti svoje pravo na rad. Iskreno, to mi je bila zadnja nada da ću naći posao u Hrvatskoj, i bio sam spreman, ako ništa ne postignem, napustiti Hrvatsku i potražiti posao u nekoj drugoj državi.
Naime, važno je napomenuti da je Gradska knjižnica Zadar u prosincu 2015. raspisala natječaj kojim traži novog djelatnika, ali zbog tadašnjih neuređenih zakona glede osoba s invaliditetom kao i uvjeta tada objavljenog natječaja, nisam ni smio ni mogao prihvatiti posao, što mi je jako teško palo.
Poziv iz Ureda Predsjednice
Dok sam čekao posjet Presjednici, dane mi je olakšavalo druženje sa Stipom i razgovori s
Monikom, komunikacija s prijateljicama Niom, Petrom i Ivanom. Oni su bili tada gotovo jedini koji su vjerovali da se ja mogu zaposliti. Nia je čak dolazila s Korčule da mi prikrati vrijeme, pa bi izlazili ona, Stipe i ja, a i ostali koji bi nam se pridružili čim bi bili u prilici. Moj prvi izlazak je bio upravo s Niom i Stipom. Sve su to bili izlasci za pamćenje. Vrijeme je teklo sporo ali je konačno svanuo taj 25 listopada.
U Zagreb smo stigli oko 10.30. Primila nas je glavna tajnica Predsjednice gospođa Gorski. U Uredu su iznesene sve činjenice i propusti glede zakona o osobama s invaliditetom, ali smo upućeni u u sve što moram poduzeti da, primjerice, sa zaposlenjem ne izgubim osobnu invalidninu a mama status roditelja njegovatelja. Dogovoreno je da ću nakon rehabilitacije poslati Uredu znak da mogu poslati dopis gradu Zadru za moje zaposlenje.
Vratio sam se kući puno mirniji i odmah smo mama i ja poslali nadležnim ministarstvima plus na savjetovanja o prijedlogu promjena zakona kojeg je bilo hitno potrebno iskorigirati. Ovaj put nismo željeli da nas zavlače, pa smo redovito zvali nadležna ministarstva da provjerimo da li su zaprimili naše prijedloge zakona kao i pisma poslana uz to.
Nebrojeno se puta dogodilo da bi netko rekao da nije zaprimljen nikakav dopis, a za par minuta kada ih zovete, druga osoba bi rekla da je sve zaprimljeno, pa kad zovete ponovno drugi dan, opet nije zapremljeno, i slično. Provodili smo sate i sate na telefonima majka i ja, dok su nas institucije „vozale“.
Ilustracija
( nastavlja se…)
