Neovisni novinarski portal
10.2.2025.
wheels on fire
Nakon 22 godine saznajem da su baka i dida tražili od sestre da me isključi s aparata…

Nakon 22 godine saznajem da su baka i dida tražili od sestre da me isključi s aparata…

Strina se borila s rakom i bila operirana, išla je na kemoterapije i zračenja. Mama, moja rodica i ja smo bili redovito uz nju i pomogli joj koliko god smo mogli. No, nažalost, nedugo nakon početka druge fakultetske godine moja strina nas je napustila, što me jako pogodilo i rastužilo. Bilo mi je jako teško nositi se s tim gubitkom. Ali, obaveze na fakultetu i početak druge godine nisu mi dopuštali da utonem u veću depresiju.

Bešćutni profesor

Na drugoj godini smo dobili nove premete i profesore, a najgore mi je bilo što sam svima, svaki put ispočetka, morao objašnjavati svoju situaciju. Kolege su me i dalje podržavale maksimalno i nervirao ih je odnos profesora prema meni u nekim situacijama. Tako smo došli do mog profesora koji je tada bio ravnatelj jedne zadarske knjižnice i držao nam je jedan vezani kolegij na drugoj godini. Kada sam mu prišao da mu objasnim da bi volio da se većina toga sa mnom odradi usmeno jer imam motoričke probleme i teže pišem, on je samo naprasito rekao da će on to provjeriti s ostalim profesorima i time mi dao do znanja da uopće ne vjeruje u ono što govorim.
Kada je došlo vrijeme prvog kolokvija iz tog predmeta, dogovoreno je da će me se ispitati usmeno te da dođem kod njih u multimedijalnu dvoranu nakon što kolokvij završe moje kolege. Tako je i bilo. Jako je pazio na to da mi kolege ne bi slučajno rekli pitanja, te je kao žandar, nakon što su oni krenuli izlaziti iz učionica, pazio što ću ja koga pitati. Naravno da nisam ništa pitao, ušao sam u dvoranu te sjeo pored njega i njegove asistentice. Prije početka kolokvija samo mi je odjednom rekao „Ispružite ruke na moje dlanove“. Ja sam stavio ruke kako mi je rekao, a profesor je odjednom počeo ispipavati moje ruke kao da ih masira, da bi nakon nekog vremena samo podigao glavu i rekao : „Ja ne vidim ovdje nikakve motoričke probleme, vaše ruke su normalne kao i moje i nikako ne mogu uočiti da imate te probleme“. Njegova asistentica se zbunjeno složila, a ja sam mu pokušao objasniti da je to oštećenje mozga i centra za motoriku i da je to golim okom na tijelu nevidljivo. To mi je bilo jedno od najgorih iskustava na fakultetu i znao sam da ću imati velikih problema s ovim profesorom.

Gubitak godine i stipendije

Nakon ovog iskustva, daljnja neugodna iskustva s njim su se i dalje nizala. S drugim profesorima sam imao isto nekih problema, ali puno manje neugodnih nego s njim, tako da ovi ostali nisu bili u prvom planu. Kod drugih je bilo teško objašnjavati što ja mogu, a što ne, ali na kraju bi ipak shvatili kada bi im rekao zašto ne mogu pisati, a dotični profesor i njegova asistentica su iz tjedna u tjedan pokušavali sve nas, a posebno mene, stalno ponižavati. Jedanput je, tokom predavanja, profesor odjednom došao do mene i rekao : „Evo, na primjer, tko će Antonia zaposliti, vama bi bilo bolje da ste ostali doma i da niste išli na fakultet jer prvi vas ja ne bih želio imati u svom kolektivu, jer vi ne možete puno postići i to ja vidim“.
U tom trenutku su Monika, Nia, Kristina i Lidija skočile u moju obranu i napale profesora i rekle mu da se ne može tako izražavati jer da sam puno veći kapacitet i sposobniji od većine u toj dvorani. Profesor i asistentica su te njihove navode samo izignorirali i završili predavanje. Kasnije će se ispostaviti da ću izgubiti tu godinu upravo zbog tog predmeta jer mi je jedini ostao nepoložen, a bitno je za istaknuti da su pitanja i činjenice koje su se tražile na ispitu bile iz roka u rok sve nebuloznije i nejasnije te smo tražili od ministarstva da se nešto učini glede tog predmeta, profesora i asistentice. Važno je isto tako reći da pri jednom seminarskom zadatku iz tog predmeta, za čiji je dio bila odgovorna njegova asistentica, jednom kada sam došao na konzultacije i požalio se da mi je teže istraživati knjižnicu koja nije u Zadru, i da su telefonski razgovori prema njoj skupi, ona mi je samo odgovorila: „ Za lijepu majicu i gaće imate novaca, a za odraditi vaš zadatak nemate“. Nakon toga me samo zamolila da izađem vani iz ureda jer ona nema više vremena za konzultacije.

Kolegijalnost

Nakon svega uspio sam položiti prvi dio tog predmeta, ali drugi dio sam morao ostaviti za sljedeću godinu, jer nam nisu dali više rokova. S obzirom da je tada bilo pravilo da se svi obavezni predmeti tokom godine moraju položiti, samim time sam zbog glupog bolonjskog pravila izgubio godinu, zbog jednog ispita, pa sam uz to izgubio i državnu stipendiju koju sam primao jer sam, eto, nepravedno pao godinu. Nas 10, od ukupno 22 studenata, ne računajući ponavljače, je na kraju izgubilo godinu zbog tog predmeta. Mogao sam upisati većinu predmeta s više godine, ali ne sve, i to je bio glavni problem.
Nakon svih razočarenja na faksu, bio mi je potreban odmor i priprema za novu akademsku godinu. Odlučio sam dati sve od sebe da položim taj predmet i da dokažem upravo suprotno od onoga što je profesor tvrdio za mene. U toj akademskoj godini, hvala Bogu, imali smo novu asistenticu jer je ministarstvo ipak promijenilo prijašnju, a profesor je nakon svega bio ipak manje bahat.
Te akademske godine 2009/10. uspio sam položiti sve predmete koje sam mogao. I dalje sam imao problema sa seminarima, savladavao sam ih tako da sam molio kolege da dođu kod mene tipkati ono što ja diktiram jer inače drukčije nikako ne bih stigao, pa bi pisali duple seminare i pomagali jedni drugima, nas par, u svemu. Izlazili smo u kino i gdje god smo mogli, svugdje gdje je bilo moguće obzirom da još nisam imao invalidska kolica, kao ni asistenta za pisanje, pa sam se morao snalaziti u dogovoru s kolegama. Njih par su se dogovorili da će mi pomoći glede seminara iz nekih predmeta i tako je to funkcioniralo. Bilo je kolega koji su bili malo „tvrd orah“ pa bi mi znali to nabiti na nos, ali takve stvari bi odmah riješili, ili bar pokušali riješiti, pa bi odmah znali na čemu smo.

Prvo kumstvo i breme teške tajne

U petom mjesecu 2009. godine prijatelji Nina i Jure su krstili kćer, i ja sam po prvi put bio nekome kum. Naravno da sam bio jako sretan, to je za mene nešto jako bitno, bilo je jednostavno predivno.
Sljedeće godine glede faksa ostala su mi samo dva ispita, te završni ispit i rad. Oko završnog rada sam se odmah dogovorio s prijateljicom Irenom da će mi ona pomoći oko tipkanja završnog rada i tih finesa s obzirom da nisam imao drugu opciju, a hvala Bogu ona se ponudila. U periodu 2009. na 2010. godinu saznao sam neke stvari koje su me dosta potresle, a koje sam već napomenuo na početku ove priče.
Naime, tokom jedne očeve svađe s roditeljima, oni su mu kazali da sam trebao zapravo umrijeti, jer bi tako bilo bolje za mene i za sve nas, te da su oni i išli zamoliti sestru da mi isključi aparate, ali ih je ona potjerala. To su izgovorili nakon pune 22 godine, što je i mog tatu šokiralo. Teško mu je bilo prihvatiti da je njegov otac, pod nagovorom njegove majke, htio učiniti tako groznu stvar. Znam da je prvo rekao majci, a onda je ona, nakon razgovora s ocem, ipak odlučila to reći i meni. Otac se protivio, mislio je da nema potrebe da se meni kaže, ali mama je smatrala da imam pravo znati istinu koju mi je naposljetku i rekla. Prvih par dana mi je to bilo jako teško prihvatiti, ali s obzirom da s tim ljudima i nisam imao neki odnos do tada, na kraju sam ipak to prihvatio brže nego što sam mislio da hoću. Povrh svega toga u tom periodu su moji roditelji taman izašli iz još jednog problema kojeg su imali međusobno. Sigurno se pitate zašto to uopće spominjem. Zato što su nekako svi ti njihovi problemi koji su se događali između njih ili u obitelji, nikada nisu mogli proći a da se na neki način ne uvuče i mene u to, jer se među nama ništa nije tajilo…

( nastavlja se… )

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI