Kakav to političar, kakav to premijer, naposljetku, kakav čovjek može ignorantski odmahnuti na muljanje ministra s imovinom koju (ni)je prijavio u imovinskoj kartici i njegov pokušaj zatajivanja ispravnih podataka proglasiti tehničkim pitanjem? Andrej Plenković je upravo to učinio kad su ga novinari zamolili za komentar slučaja Tolušić, jednog od gramzljivijih egomana u vladinom timu koji bi, kao nekoć Miroslav Kutle, teško mogao iz rukava pobrojiti čega je sve vlasnik. Vjerojatno bi mu bilo još teže objasniti građanima, koji ga plaćaju iz svojih poreznih davanja, kako je sve to stekao. A samo mu je 40!
Suočen s popisom registrirane i neregistrirane imovine svoga ministra poljoprivrede i svog potpredsjednika u Vladi, Plenković ni na trenutak (makar ne javno) ne dovodi u pitanje povjerenje Tolušiću ( baš kao što je to činio i s drugim ministrima “u problemu” ), iako je evidentno riječ o političaru kojemu nitko razuman više ni riječi ne vjeruje.
– To nije tema povjerenja- veli premijer. Zapravo, nije u pitanju povjerenje, nego Plenkovićev ego koji ne može priznati poraz. Krivi izbor ljudi. Promašeni tim s kojim želi postići nemoguće. Uspjeh.
Neograničeno Plenkovićevo povjerenje u ministre
A što bi bila tema povjerenja, ako ne skandal s ministrom poljoprivrede, pače potpredsjendikom Vlade, koji laže o svojoj imovini; čija supruga ( zar supruga autonomno, bez znanja T.T.? ) kupuje u Privlaci kod Zadra 330 kvadrata zemljišta, 300 metara od mora, za samo 115 tisuća kuna, a preprodaje za 450 tisuća; kojemu kuću u Virovitici grade tvrtke s kojima je županija u poslovnom odnosu i to u vrijeme dok on obnaša dužnost župana; koji sa svojim inkriminiranim bivšim vozačem Blažom Curićem, nota bene bliskim prijateljem, i nakon što je diskreditiran kao akter afere SMS i osumnjičen za opstruiranje istrage u slučaju Varga, putuje u Rusiju na Svjetsko nogometno prvenstvo; oko kojega se multipliciraju afere još od poticaja u poljoprivredi, i koji odavno nema više nimalo kredibiliteta? Zar sve to nije dovoljno da poljulja premijerovo povjerenje u člana njegove Vlade?
Doduše, nije ministar poljoprivrede jedini suspektan član premijerovog odabranog kluba. Bar pola Plenkovićeve vlade s puno argumenata je dovedeno u pitanje ( nekih se prisilno i odrekao). Martina Dalić je zbog neprimjerene involviranosti u aferu Agrokor, pod pritiskom javnosti i medijskog razotkrivanja spornih e-mailova koje je razmjenjivala grupa Borg, morala otići iz Vlade. Zdravko Marić je “preživio”, ali, budimo realni, nema većeg sukoba interesa od onog u kojemu je zatečen upravo ministar financija, do 2016. izvršni direktor Agrokora za strategiju i tržište kapitala, izravno odgovoran za međunarodno financiranje i odnose s Todorićevim investitorima. Taj nije smio doći ni blizu Agrokora kao ministar financija, a utvrđeno je kako se čak i sastajao s “borgovcima”.
Sukob interesa i pogodovanje
Pa Gabrijela Žalac, ministrica regionalnog razvoja i fondova EU koja, osim što loše vozi i to s vozačkom koja je istekla prije više od tri godine, još i skrivi nesreću, a u dvorištu parkira mercedes E klase, vlasništvo autokuće Jolly Autoline, ne vodeći računa o tomu da bi začas mogla biti optužena za eklatantni sukob interesa. Šibenski poduzetnik Josip Stojanović Jolly, čiji je skupocjeni mercedes, navodno, rentala majka Gabrijele Žalac, veliki je prijatelj ministrice. Bio, jest i bit će, prkosno je izjavila Žalac kad se otkrilo porijeklo njezina sjajnog vozila u dvorištu obiteljske kuće. Jolly je, naime, ne samo njezin prijatelj, nego i njezin dužnik.
Lani u jesen, natjecao se sa svojim tvrtkama za europska sredstva na natječaju Ministarstva regionalnog razvitka i fondova EU, i dobio vrlo unosan posao nabave novih autobusa za splitski Promet, vrijedan 44 milijuna kuna. Što baca posebno svjetlo na neraskidivu vezu poduzetnika i ministrice…
Pa Goran Marić, “čuvar državne imovine” u Plenkovićevom razbucanom trezoru. Ovaj intrigantni doktor ekonomskih znanosti iz Gruda, koji se javnosti predstavljao kao najdosljedniji zaštitnik državnih nekretnina, pokazao se i kao vrstan trgovac nekretninama. Ljetnikovac, bezobrazno uronjen u more, u Živogošću kod Makarske, kupio je od prijatelja Zvonka Šarića za svega 850 tisuća kuna, iako je njegova realna vrijednost 3,5 milijuna kuna! Ali, što? Šarićeva tvrtka “Sjajna svjetlost” na natječaju Marićevog ministarstva kupila je vilu u Grškovićevoj u Zagrebu, nekadašnju rezidenciju bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića!
Jest, kupovao je ministar Marić i ne samo jednu nekretninu od poduzetnog Šarića, ali nema govora da mu je pogodovao, branio se uvijek istom neuvjerljivom manirom strogi “patron” državne imovine u Plenkovićevom timu. Sve je na natječajnim povjerenstvima koja odlučuju samostalno, a on, ministar, ih niti bira niti kontaktira.
Kako je Tuđmanovih 200 bogatih, nabujalo na 200 tisuća…
Sad još i Tolušić među onima koji premijeru zadaju glavobolju zbog svojih neutaživih skorojevićevskih apetita! To je naprosto bolest HDZ-a. Od koje nije obolio samo Ivo Sanader, iako se samo njemu zasad sudi, nego je riječ o bolesti epidemijskih razmjera. Zar nije HDZ, u povodu afere Fimi Media, optužen kao zločinačka organizacija? Gramzljivost, pohlepa, koristoljublje, to je taj HDZ-ovski modus vivendi, kojemu je, u osnovi lažno, domoljublje tek alibi za lopovluk. Od najviše do najniže razine vlasti, ili obrnuto…
Najprije su ranih 90-ih opljačkali zemlju privatizacijskom grabeži, slijedeći moto svoga predsjednika Franje Tuđmana o 200 odabranih bogatih obitelji. No, taj je Tuđmanov “ideal” u međuvremenu narastao na bar 200 tisuća bogatih koji su doslovce raskrčmili cijelu Hrvatsku uz puno pokroviteljstvo represivnog aparata i pravosuđa koji ništa nisu vidjeli, ništa čuli, ništa znali, ni za što dokaza imali.
Samo je članova HDZ-a, navodno, oko 200 tisuća. A nisu baš svi došli na red za naplatu lojalnosti domovini. Umjesto njih namirili su se HDZ-ovi kooperanti iz redova desnih radikala i satelita u “povremenoj upotrebi”, ali i liberalnih kooperativnih profitera koji priznaju jedino novac kao svoju ideologiju. Uz njih, tu je i cijeli korpus branitelja koji i danas, s naknadnom pameću, otkrivaju da bi mogli biti dio inflatornog registra “domovinskih plaćenika”, pa se i 24 godine od završetka rata prijavljuju kako bi regulirali svoj status. Od nešto preko 300 tisuća, koliko ih je priznavao Tuđman, broj boraca iz domovinskog rata u mandatu SDP-ove, Milanovićeve vlade narastao je na pola milijuna, a danas ih je ravno 507.391 registrirani. Novih je oko 1700, a bit će ih i još, jer je u postupku rješavanja pristiglih oko deset tisuća zahtjeva! Ta “vojska u miru” , zajedno s ostalim kategorijama privilegiranih, od akademika, saborskih zastupnika, pripadnika HVO-a, do domobrana, partizana itd, njih ukupno 175 tisuća, mirovinski sustav ove nesretne zemlje košta 6 milijardi kuna!
Hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković (Foto: tris/H. Pavić)
“Dividende za lojalnost”
I sada oni koji su tri desetljeća kupovali podršku i glasove privilegijama, koji su tom diskriminatornom, uhljebničkom stranačkom politikom otjerali iz Hrvatske na desetke tisuća najpotentnijih i najsposobnijih ljudi iz ove zemlje, od onih što su ostali traže da za njih rade do posljednjeg daha. Do 67 godina života. Da bi onima koji na ovom siromašnom sustavu parazitiraju bez milosti, mogli jamčiti njihove “dividende za lojalnost”.
I još se narodu prijete proračunskom rupom od 45 milijardi i mogućim gubitkom mirovina, ako daju svoje potpise referendumskoj inicijativi “67 je previše”! Jest, previše je, ali ponajprije je ovoj Hrvatskoj previše HDZ-a !
Neshvatljivo je kako to ne shvaćaju oni koji žive najjadnije, koji imaju najmanje, a koji su im najvjerniji. Očito, u tri desetljeća sustavne indoktrinacije, uspjeli su ih uvjeriti da je to njihova prirodna žrtva za neovisnu Hrvatsku. Pa što oni imaju od te neovisnosti? Zastavu, himnu, ruku na srcu…i grčeve u želucu. Sve ostalo je pokupila HDZ-ova ergela lažnih lipicanaca i ponešto pripuštenih iz ostalih političkih krda…osobito divljih konja, lutalica.
Neprihvatljiva je tvrdnja premijera i njegovih poslušnih propagandista zaduženih za napajanje nabujalog sustava državnih izjelica da je referendum antireformski i da narodu to treba jasno reći. Mirovinska reforma je, hvali se Plenković, dobila sve pohvale u europskim institucijama, a oni koji je ne žele preuzimaju odgovornost za potop koji slijedi, zapravo poručuje premijer. Ali, nije mu ni za trenutak palo na pamet da bi trebalo intervenirati u rekordno dug popis povlaštenih korisnika mirovina. Čak 175 tisuća! Koji bi to sustav mogao podnijeti? Kako samo 1,2 milijuna zaposlenih može servisirati mirovine, minimalne i privilegirane, za milijun ljudi? I koja to ozbiljna vlada ne bi ponajprije pomislila da je vrijeme da preispita i filtrira povlaštene?
Porijeklo imovine
Umjesto toga, imamo premijera s najeuropskijim backgroundom, ali s rekordnom produkcijom najprimitivnijih, najogavnijih afera, imanentnih primarno autokratskim, a ne demokratskim sustavima. I sam, tobože, eurofilski premijer, drsko zatire demokratske standarde i resurse hrvatskog državnog nedonoščeta, okomljujući se na referendum kao navodno, antireformsko oružje. Zar je zaboravio kako ga je nekoć, kad je referendumsku inicijativu Željka Markić vodila radi uvođenja u Ustav rigidne, regresivne definicije braka, HDZ podupirao?
Smeta ga referendum ( koji je, doduše, zbog imperativa ulaska Hrvatske u EU ostao nedefiniran u smislu minimalnog odaziva građana da bi bio valjan ), ali ga ne smeta besprizorni lopovluk, klijentelizam, kadroviranje, nepotizam i grabež njegove prateće konjice, koji su po svojoj vulgarnosti i bahatosti usporedivi s najgorim autoritarnim režimima.
Tehničko pitanje, kaže premijer za falsificiranje imovinske kartice ministra Tolušića. Sitnica. A možda da ga priupita odakle mu sve te nekretnine i pokretnine, kuće, stanovi, zemljišta? Kad je to sve stigao steći, i to radeći cijeli dosadašnji radni vijek na grbači siromašne države? A nakon Tolušića, bio bi red, prvi ministre, da preispitate i sve ostale tolušiće, mariće, krstičeviće, ćoriće, medvede, đakiće, kalmete i ine glede porijekla njihove prijavljene i neprijavljene imovine, pa je usporedite s onom koju su imali na datum ulaska u HDZ. I možda otkrijete svima zašto je vama u HDZ-u tako dobro, a ostatku Hrvatske tako loše, pa odlazi iz ove zemlje i ne osvrčući se za sobom…
Spomen-ploča HDZ-a koju su postavili sami sebi na baraci kod Savske ceste u Zagrebu (foto TRIS/G. Šimac)
