Malo uzbrdo, malo nizbrdo pa malo po ravnom, otkrivajući prirodne ljepote zavičaja, uz puno igre, smijeha i zadovoljnih lica, dojmova i novih prijateljstava, zdravog umora i ponešto uzdaha i bodrenja, vezivanja čvorova, podizanja bivka, logorovanja, prvih orijentacijskih koraka i drugih planinarskih znanja i vještina stečenih u prirodi i na friškom zraku. Tako su se nekako, ispričano u jednome dahu, proveli mali planinari i planinarke u trećoj po redu Maloj planinarskoj školi u organizaciji Hrvatskog planinarskog kluba Sveti Mihovil Šibenik. Ovogodišnja školica trajala je pet vikenda, a dvadesetak školaraca penjalo se Velebitom i Prominom, kampiralo pred planinarskom kućom Alati u šibenskoj Dubravi, upoznavalo ljepote rijeke Krke i okušalo na vodičkoj vertikali. Bili su daleko od kauča i ekrana i dobili na kraju svoje planinarske diplome.
Osam i pol kilometara od Stinica preko puta Visovca do Roškoga slapa pa preko 616 stepenica do Oziđane pećine i vidikovca s pogledom na kaskade na rijeci Krki zvane Ogrlice, mali su planinari i planinarke izgurali kao od šale. Neke je trebalo malo više bodriti, pomagati i na strmijim dionicama držati za ruku, ali većina se školaraca i školarki izvrsno snašla na svom prvom službenom planinarskom izletu. Na startu su dobili članske iskaznice Hrvatskog planinarskog saveza i male planinarske dnevnike, a na izletu naučili ponešto o planinarskoj opremi, stekli nove prijatelje, naigrali se, nasmijali i zdravo izmorili. Putem su sreli puno ovčica, nekoliko koza i psa čuvara i slušali o posebnostima i zanimljivostima Nacionalnog parka Krka. Kućama su otišli zadovoljni i puni dojmova, jedva čekajući idući izlet.
Idući izlet bio je na Prominu. I opet kao od šale svi su se popeli do planinarskog doma gdje su na livadi proveli vrijeme u igri, druženju, odmaranju, učenju i svladavanju novih vještina. Naučili su koje su to subjektivne i objektivne opasnosti u planini, osnove spašavanja u prirodi i kako od zamke – kako se kolokvijalno naziva pomoćno planinarsko uže i cerade napraviti bivak ako ih noć zatekne u planini, a u blizini nema skloništa i nemaju šator. Vježbalo se od zamke izraditi i pletenicu koja se u slučaju potrebe može brzo rasplesti, a zanimljiv izazov bio je i slackline, održavanje ravnoteže na uskoj traci postavljenoj pola metra iznad zemlje.
Izazov trećeg izleta bila je vertikala – umjetna stijena visoka oko osam i pol metara koja sa sve četiri strane ima mnoštvo smjerova za penjanje – od laganih do onih poprilično teških. Prije penjanja na vertikalu u Vodicama kod Plave plaže vježbali su najvažniji čvor u sportskom penjanju – upletenu osmicu. Uzeli su zamke i pažljivo slijedili upute: ‘kraći dio omotamo oko dužeg, a onda njegov kraj provlačimo prema gore…’ Obuli su penjačice – gumenu obuću posebno dizajniranu da olakša penjanje i navukli pojaseve za koje će se prilikom svakog penjanja vezati čvrstim konopom. Podijeli su se u tri grupe, penjali tri smjera i popeli barem po jednom. Neki su rekli da jedva čekaju malu penjačku školu idućeg proljeća.
Sportske penjače na pravoj stijeni i najznamenitiju velebitsku stijenu Anića kuk vidjeli su na četvrtom izletu koji ih je odveo u Nacionalni park Paklenica. Kanjonom Velike Paklenice prošetali su lako do planinarskog doma i tamo se igrali, zabavljali i učili osnovama orijentacije u prirodi – kako odrediti sjever, kako se snaći na karti i kako uopće znati gdje se nalaze u određenom trenutku. Prije polaska natrag ponavljali su već naučene čvorove – ambulantni, lađarac i polulađarac, jer, kako im je tumačila ovogodišnja voditeljica Marina Škrapić, svaki pravi planinar mora znati u svakom momentu pravilno upotrijebiti zamku.
Stigao je brzo i završni i jedini dvodnevni izlet na kojemu su mali planinari i planinarke logorovali u šatorima ispred planinarske kuće Alati u šibenskoj Dubravi do koje su stigli za njih sada već laganom šetnjom sa Šubićevca. Okupili su se tamo oko logorske vatre, pekli na njoj hrenovke nabodene na dugački tanki štap, a prije spavanja u šatorima, u planinarskoj kući uz kokice uživali u filmu ‘Goonies’. Imali su i generalnu probu za planinarski ispit sa pitanjima od najvišeg vrha svijeta, preko subjektivnih i objektivnih opasnosti u prirodi, pa do toga zašto je u planinu pametnije ići u gojzericama nego u japankama. Odmorni i naspavani pristupili su originalnom ispitu u kojem uopće nije bilo pitanja nego su na izvučenoj ceduljici dobili čestitku da su položili jer ‘nije ni približno bitno znati koji je najviši vrh svijeta koliko je bitno znati da smo u planini svi zajedno i da, kao prava ekipa, moramo jedni drugima pomagati i biti složni.’ Zaslužene diplome dobili su svi.
U Maloj planinarskoj školi sudjelovali su i odrasli, članice i članovi HPK Sveti Mihovil Šibenik, vodiči i pripadnici HGSS-a, a donacijama za majice koje će male planinare i planinarske podsjećati na nezaboravno iskustvo pomoglo je i šibensko komunalno poduzeće Zeleni grad. Školarci i školarke razvili su ljubav prema prirodi i zavičaju, naučili osnovne planinarske vještine i proveli kvalitetno vrijeme krećući se na svježem zraku i zdravom okruženju umjesto da su sjedili na kauču, buljili u igrice i dosađivali se pred ekranima. Škola bez zidova je završena, a neke od njih koji jedva čekaju nove izlete, čeka još puno planina, pohoda na vrhove i zadovoljnog dječjeg smijeha.
