Violinistica, pedagoginja, majka male Mare, autorica, kreativka, Šibenčanka sa zagrebačkom adresom… Sve to, ne nužno tim redoslijedom, i još puno više je Lucija Stanojević, mlada žena koja je uspjela u onome u čemu mnogi nisu – zadržala je dječje u sebi. Koliko je to važno, ne izgubiti maštu i dječju zaigranost i ne biti pod pritiskom života vječno ozbiljan i umoran, osvještava odrasle svojom prvom slikovnicom Ritam Zvukolik. Slikovnica za djecu i odrasle, o glazbi i njenom značaju u razvoju djece, nastala u suradnji s ilustratoricom Katarinom Matković, tek je ovoga tjedna izašla iz tiska, a mi smo uoči sutrašnje promocije bili na kavi s autoricom, diplomiranom violinisticom koja je svirala i svira u mnogim bendovima i orkestrima, čiji glazbeni interesi debelo izlaze iz klasičnih okvira, a kojoj je rad s djecom kroz različite radionice i druge edukativne metode profesionalni prioritet, pa čak i svojevrsna životna misija.
Ti si, znači, Luce, napravila slikovnicu za malu i veliku djecu. Kakvu? O čemu se radi?
Slikovnica Ritam Zvukolik nastala je u mom radu s dicom. Vodim glazbene radionice za malce od dvi do četiri godine i one četiri plus i još predajem violinu u glazbenoj školi, i falija mi je neki materijal da mogu vizualno predočit dici kad pričam s njima o zvuku, ritmu, tonu i melodiji, jer njih uvik intrigira kako bi to izgledalo. Prije nego što sam krenula ja sam njih zapitkivala kako bi to izgledalo kada bi nacrtali ritam, zvuk, ton i melodiju. Osim što dici govori o glazbi slikovnica je i poduka odraslima. Znam da ljudi puno rade i da su nakon posla umorni, ali kad pričam sa dicom i pitam ih šta im smeta kod odraslih uvik je to da nemaju maštu, da nemaju vrimena, da su jako ozbiljni, da su umorni, da im se ništa ne da. Ima jedan dio u slikovnici koji govori o tome. Kada sam dala nekim odraslima da pročitaju malo su i proplakali, zapitali su se zašto je to tako. Jako je bitno da zadržimo to dječje u sebi. Bez toga je teško odgajati mlade ljude.
Ilustracija: Katarina Matković
Slikovnica, primarno, djeci opisuje način na koji nastaje glazba?
Glavni likovi su ritam, zvuk, ton i melodija i njihove avanture. Pisana je u obliku bajke, jednom davno živio je taj ritam, onda mali opis njega i di ga sve ima u prirodi. Kada hoćemo nešto predstaviti dici priroda im je najbliža. Ritam je u djetliću koji kuca po drvetu, u kasu konja, tražila sam životinje koje imaju ritmove u sebi tako da im predočim koliko različitosti ima u ritmu. Onda se spominje brzi zec, pa se spominju spore kornjače, to već ulazi u tempo, ako bi pričali o pojmovima glazbe. Onda ide zvuk, di ga sve ima u prirodi, malo sam povezala četiri godišnja doba, u jesen je šuštanje lišća, sve ono što mogu doživjeti kad pročitaju slikovnicu i izađu vani, odma mogu to primijenit, blisko im je.
Ilustracija: Katarina Matković
Nešto slično ne postoji ili ne postoji na hrvatskom jeziku?
Ja još nisam naišla na hrvatskom jeziku. Ima krasnih autora. Nedavno sam čitala Hedu Gospodnetić koja mi je jedan od idola, njeni priručnici za odgajatelje, za profesore u glazbenim školama, ali za dicu, da dica mogu sama i da im je jasno, nisam pronašla.
Mala Mara obožavatelj Nirvane, Chuia, Mašinka…
Koliko je glazba uopće važna u tom ranom razvoju djece?
Strahovito. Znaju me ljudi pitati pa šta ti radiš s tim malima. Kad kažeš da je nešto glazbena radionica onda ljudi očekuju da će dica tamo prosvirati oboe, harfe i ne znam šta. Međutim, ja na radionicama povezujem crtanje i plesanje i stvaranje, uvik kreiramo neke stvari koje su vezane uz pismicu koju radimo. Znalo mi se događat da dica od dvi godine ne pričaju ili su dosta introvertirana i onda ih je teško dobit, a roditelji znaju imati paniku, kao znaš ono, ajde, ajde, sad ti sudjeluj. Imam ih osam u grupi, i događa se da na konto glazbe i pivanja, jer jako puno radim da kroz melodiju pričamo, oni propričaju. Doktor Shinichi Suzuki čija je poznata Suzuki metoda je reka da dica mogu već od treće godine svirat neki instrument. Interesantno mu je bilo slušat različite jezike, kako dica brzo upijaju jezik, pa je reka zašto ne bi mogli i glazbu počet ranije upijat. Imam čast da sam mama male Mare. Kad sam bila trudna snažno je reagirala na glazbu, a danas je obožavatelj Nirvane, Chuia, Mašinka…
Foto: Doringo
Može li se u najranijoj dobi na svjesnoj ili podsvjesnoj razini formirati glazbeni ukus?
Mi doma slušamo sve i svašta. Rozgu ne slušamo, ali Mara će sa svojih pet i po godina doći, recimo, na pumpu, čuti tu mjuzu tamo i početi pivat. Jedan dan u parku imala je majicu na rige, gaće na točkice i neke cipele, ništa ne ide s ničim, ali ona je to sama birala i njoj je to bilo genijalno. U tom trenu skužiš da dica uopće nemaju osjećaj da nešto ide ili ne ide s nečim. Njima su boje i oblici predivni, a mi smo s vrimenom naučili da nas nešto ograničava. Tako da ja mislim da tribaju bit okruženi svime, njima je bitno da je akcija i da im je lipo.
Ilustracija: Katarina Matković
Kako izgledaju i zvuče te radionice?
Koncipirane su jednom tjedno po 45 minuta sa osmero dice u grupi. Osluškujem grupu, vidim što dicu zanima, čega se boje, čemu se vesele, šta ih ljuti i sve njihove emocije prožimam kroz radionicu i na osnovu toga napravim koncept, ali često sa dicom ode to u nekom drugom smjeru. Uvik je neka predstava, teatar, nije samo glazba Jedan od najdražih komplimenata ikad dogodija se kada je jedan tata na radionici pita je li to uvik tako, jer nama je danas prvi put, a onda je ovi drugi reka da je njima svaki put ko prvi. Sama pišem pismice, a o svakoj koju radimo prvo im ispričam priču. Na početku otključavamo maštu, pušemo čarobni prah i kroz pismicu obrađujemo neke emocije. Kada smo radili pismicu o pauku, o strahu, njih nekoliko u početku se bojalo pauka, a na kraju su dvojica dječaka rastezali imaginarnog pauka i svi su htjeli vidjeti imaginarne pauke koji su sramežljivi i boje se buke.
Ilustracija: Katarina Matković
Roditelji sudjeluju u radionicama ili su promatrači?
Ovim malima od dvi do četiri godine roditelji su i promatrači i sudjeluju. Super mi je gledat kako odrasla osoba ima sve te emocije o kojima pričam s dicom, pa i tog straha i srama. Neki bi najradije da se zemlja otvori ispod njih, a neki se toliko ufuraju da im bude super.
Promocija slikovnice Ritam Zvukolik kao dječji mini-teatar
Radionice održavaš isključivo u Zagrebu?
Stalne su u Zagrebu, radila sam ih i u školi u kojoj radim u Jastrebarskom, a dvi godine za redom i na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Kustosica gradskog muzeja Maja Krnčević Rak, koja je završila srednju glazbenu školu za violončelo, i ja bile smo voditeljice. Bila je glazbeno-scenska radionica Šibenski zvukolik u kojoj smo pričali o povijesti Šibenika.
Foto: TRIS/A.Tešić
Radionice su i ovoga tjedna u Šibeniku povodom promocije slikovnice Ritam Zvukoliki.
S obzirom da je promocija u sridu u 11 sati u Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić ideja mi je bila da je dijelom kreiraju dica pa sam došla na ideju u ponediljak i utorak napraviti radionice kao uvod u promociju na kojima pričamo o likovima iz slikovnice i glazbi općenito. Osim što sviramo i pivamo ideja je da dica crtaju i kreiraju i da u sklopu promocije bude izložba njihovih radova, ustvari da izrade scenografiju i da se cila promocija pretvori u mini-teatar.
Ilustracija: Katarina Matković
Iako živiš i radiš u Zagrebu slikovnica je šibenski projekt. Tko je sve sudjelovao?
Sudjelovali smo ja kao autorica teksta, ilustratorica je Katarina Matković koja je završila srednju glazbenu školu za violončelo ali je upisala dizajn na arhitekturi, Gradska knjižnica Juraj Šižgorić kao nakladnik, ravnatelj knjižnice Vilijam Lakić koji je lektorira tekst i bija strpljiv s nama i mojim vječnim kreativnim neredom, a potrefilo se i da u tiskari Kerschoffset u Zagrebu radi Nataša Gulin koja je isto iz Šibenika tako da je ispa šibenski proizvod. Mater mi kaže da sam lokal patriot, a ja ne znam, ne mogu se nekako odlipit od ovog grada.
Foto: Lucina arhiva via Facebook
Iz Šibenika si otišla odavno. Kako je tekao i kuda je sve vodio tvoj glazbeni put?
Išla sam na akademiju, 2002. sam upisala, diplomirala 2007. i kad sam odlazila znala sam da ću ili ostati u Zagrebu ili će me put odniti van Hrvatske. Na prvoj godini studija našla sam današnjeg muža i ispalo je da sam u Zagrebu ostala do danas. Zaposlena sam u Glazbenoj školi Jastrebarsko kao učiteljica violine i voditeljica gudačkog orkestra. Rad s dicom mi je prioritet. Organizirala sam brojne radionice za dicu, uz solističke nastupe klasične glazbe bavim se komornim i orkestralnim muziciranjem, a zanimaju me i drugi žanrovi. Bila sam i jesam članica bendova Kazan, Afion, HGM A BAND, Voland Le Mat, Dok9, Mariachi El Nino. Snimala sam glazbu za kazalište i film. Lani sam u suradnji s HRT-om i HGM-om, simfonijskim i jazz orkestrom HRT-a, pod vodstvom dirigenta Alana Bjelinskog u sklopu ciklusa edukativnih koncerata za dicu i mlade napisala scenarij Od klasike do jazza i uz Marka Tolju bila jedan od voditelja. U sklopu projekta SO DO bila sam volonter mentor u radu orkestra, radionica i kampova El Sisteme u Puli, Zagrebu, Beču i Milanu.
Foto: Doringo, Lucija s Kazanom u Močvari
Što je to El Sistema?
To je pokret, filantropski projekt nasta šezdesetih godina u Venezueli, zemlji u kojoj te za tri kune ubiju na ulici. Začetnik pokreta Jose Antonio Abreu je reka da to ne može više gledat i da će dici koja nemaju novaca za ići u opće obrazovne škole ponuditi besplatno glazbeno obrazovanje zato što misli da se kroz glazbu mogu oplemenit, narast u bolje ljude i maknit se od utjecaja ulice. Ako gledaš kriminal postaješ dio toga i ne znaš za nešto drukčije, a ako odgajaš dite uz glazbu i umjetnost ono zna za nešto lipo, za osjećaj estetike. Curicu jednu su pitali, 13 godina, doma ima desetoro njih u familiji, niko ne radi i nemaju novaca, zašto dolazi svirati violu u taj orkestar, jer ne dobije tamo ni novce ni hranu. Ona je rekla da dobije motivaciju da postane bolja osoba. Navečer ide spavat s mišlju da sutra ide na probu, to je motivira, gura, tamo doživi prekrasnoću i to je to, bude bolja osoba. Znala sam o glazbi razmišljat kako bi roditelje uvjerila da je stvarno dobra za njihovu dicu. Danas nažalost imamo puno previše toga. Previše ima svega i moramo ih uvjeravat zašto je glazba važna.
Ilustracija: Katarina Matković
Kako si se kao klasičarka koja, doduše, nema interes samo za klasičnu glazbu našla u etnu?
Etno je doša skupa sa svim ostalim, jazzom, bluesom, rockom i to slučajno. Nas tri violinistice smo se prijavile na seminar etno glazbe u Grožnjanu. Išla sam sa predrasudom, tradicijska glazba činila mi se malo dosadna, nisam znala šta mogu očekivati. Kada smo došle tamo bilo nas je tridesetak iz raznih zemalja, čula sam to bogatstvo tradicije i tu me je ponijelo. Bila su tamo tri brata Tanzanijca, poveli su sa sobom prevoditelja i dogodilo se da su oni sa juga zemlje, prevoditelj sa sjevera i da se međusobno nisu najbolje razumjeli, a ja sam se u ta tri tjedna s njima napričala, od crtanja, pantomime, sviranja. Bit tradicijske glazbe nije samo sviranje nego ta raznolikost ljudi i drukčijih stilova života.
Foto: TRIS/A.Tešić
Tradicijska glazba na neki način spaja ljude bez obzira na različite jezike?
Tako je. Bili smo, recimo, na jednom seminaru u Švedskoj. Bilo nas je stotinjak sa svih kontinenata, na etno radionici na kojoj je svako iz svoje zemlje donija tradicijsku pismu, a mi svi radili smo aranžman. Super je bilo slušati Afrikance koji pivaju hrvatsku pismu ili izgovarati švedski tekst. To zajedništvo koje nastane u takvim trenucima je nešto prekrasno.
