Udruga “Sveti Bartolomej”:
Želja nam je da pomaknemo ovo društvo na bolje

Kninsku udrugu osoba s invaliditetom “Sveti Bartolomej” osnovalo je, krajem 1999.godine, 10 osoba s invaliditetom, te 2 socijalna radnika. Udruga je službeno registrirana u siječnju 2000. i upravo su navršili 18 godina.

Krenuli su s jasnim ciljem: doprinijeti kvalitetnom životu  djece i mladih s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, zagovaranjem i sustavno kontinuiranim osnaživanjem za osobni razvoj i ravnopravno sudjelovanje u svim segmentima društva. I vizijom: “Društvo  istih prava, jednakih mogućnosti i socijalne uključenosti djece i mladih s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom“. Danas slove za najaktivniju i nećemo pretjerati ako kažemo, najbolju županijsku udrugu koja iza sebe ima brojne uspješne projekte.

Početak je, kako to obično i biva, bio težak, kaže nam direktor udruge Vlado Arežina:

-Kao ocu djeteta s poteškoćama u razvoju javila se potrebe za rješavanjem problema na koje sam nailazio. Na početku smo se borili s okolnostima i situacijom. Počeli smo u skromnim prostorijama koje je prvo trebalo urediti, a onda smo počeli aplicirati na različite projekte. Naš rad je u to vrijeme bio takav da smo obilazili osobe s poteškoćama u Kninu. U početku nije bilo ni podrške, imali smo tek nekoliko volontera koji su sve radili iz potrebe da se nešto uspostavi. Polako smo dolazili do projekata pa smo 2005. uspjeli s Ministarstvom ugovoriti poludnevni boravak i tada počinje naš ozbiljan posao. Mi smo tada shvatili što nama treba i kojim putem trebamo nastaviti raditi . To su bili početci formiranja našeg sadašnjeg stanja. Mislim da smo napravili jednu veliku stvar kad smo  uspjeli napraviti ugovor za poludnevni boravak. I to je isto išlo jako teško jer je najveći problem u to vrijeme bila svijest politike, građana i ljudi u lokalnoj upravi, koje smo smo tada morali uvjeravati kako je sasvim normalno da djeca s posebnim potrebama trebaju imati terapije u svom gradu i da ne moraju putovati u primjerice Split ili Zagreb.

Vlado Arežina/Foto:TRIS

Arežina kao najznačajniji projekt udruge u proteklih 18 godina ističe upravo izgradnju novog prostora poludnevnog boravka čija je gradnja trajala 3 godine, a koji je temelj za daljnje razvoj aktivnosti udruge:

-Mi sada jedini u županiji imamo uvjete koji su na razini europskih. Imamo prostor i educirani kadar. Cijeli mozaik smo slagali na način da stvaramo preduvjete za kvalitetan rada, a to smo postigli temeljitim radom s jasnim ciljem. Najveća prednost sadašnjeg našeg boravka što djeca dobiju terapije kada su na njih spremni. Mi sada imamo djece koja nam dolaze sa područja cijele županije, kombijem dnevno prijeđemo preko 250 kilometara kako bi djecu doveli na potrebne terapije.

A u poludnevnom boravku 10 educiranih stručnjaka trenutno skrbi o 64 djece, od kojih je gotovo 50 na svakodnevnim individualnim i grupnim socio-pedagoškim, fizikalnim, edukacijsko-rehabilitacijim i logopedskim terapijama.

-Mi smo obično išli ispred vremena, znali smo što nam treba i zato smo uspjeli posložiti i financije i infrastrukturu te sagraditi novi objekt poludnevnog boravka i dobiti potreban kadar. Po većini informacija koje mi dobivamo smatraju nas jednom od najboljih udruga u državi i to zato je smo mi pristupili rješavanju problema na pravi način bez uplitanja politike. Mi u udruzi nastojimo da politiku udruge vode osobe s invaliditetom ili roditelji osoba s invaliditetom. Što to znači? Politiku vode oni ljudi koji jako dobro znaju koji su problemi s kojima se susreću i što je potrebno za njihovo rješavanje, ističe Arežina.

– Ja sam u udruzi kao roditelj prošao sve faze koje sada prolaze drugi roditelji. Kad nam dođu mladi roditelji često puta ne znaju dovoljno. Znaju da imaju problem ali ne znaju kako ga i s kim riješiti. A kod nas će dobiti sve moguće smjernice i stručnu pomoć. Ja smatram da smo u svom dosadašnjem radu najviše napravili na promijeni svijesti i građana i politike, a i samih roditelja koji nam dolaze. Ja sam  kao roditelj puno puta shvatio kako ne mogu pratiti sve potrebe svog djeteta, jer često puta nisam znao što on sve treba. Roditelji se prema djeci znaju ponekad odnositi i previše zaštitnički što ih može sputavati da ostvare svoje potencijale i zato tu imamo struku i okružje u koje će roditelj imati povjerenje. Udruga je mjesto gdje i roditelji zapravo dobiju podršku i onda je to cjelovita priča.

Jelica Šimunović/Foto:TRIS

Cjeloživotna podrška

Uz potrebne terapije u poludnevnom boravku Udruga pruža podršku u integraciji djece i mladih u redovne u vrtiće, škole i socijalnu  sredinu, već  su godinama nositelji projekta asistenata u nastavi. Iste programe imaju i za odrasle osobe s teškoćama i osobe s invaliditetom kroz organiziranje svakodnevnih aktivnosti, osiguravanjem osobnih asistenata ali i osposobljavanjem za tržište rada. Upravo je u tijeku njihov projekt “Razvoj društvenog poduzetništva Bartolomej” kroz koji je edukaciju prošlo 18 korisnika udruge, saznajemo od tajnice udruge i voditeljice projekata Jelice Šimunović:

-Svi projekti koje radimo su prema potrebama korisnika i zajednice pa tako i ovaj. Kroz ovaj je projekt otvoreno poduzeće Bartolomej j.d.o. za trgovinu, proizvodnju i usluge koje će zapošljavati 51%  osoba s invaliditetom, a ostalo će biti osobe koje će im pomagati. Kroz ovaj projekt će se osobe koje izađu iz našeg poludnevnog boravka i koje završe  školu, a ne mogu se zaposliti, prolaziti posebne edukacije i osposobljavati se za poslove koje mogu raditi. Pružit će im se prilika za učenje novih vještina i imati će veće mogućnosti za zapošljavanje pa i za samostalno pokretanje posla. Želja nam je da pomaknemo ovo društvo na bolje, a ne da stalno padamo.

Danas nije nimalo lako voditi udrugu koja trenutno kroz 12 projekta ima 56 zaposlenih, no problema nema, kaže Šimunović, jer sve je dobro organizirano. Već su iskusni u pisanju projekata i upravo očekuju provedbu novog na koji su aplicirali, projekta “Zaželi – program zapošljavanja žena” financiranog iz Europskog socijalnog fonda.

Josip Blažević/Foto:TRIS

Osobe s invaliditetom su nemoćne boriti se sa administracijom

Predsjednik Udruge “Sveti Barolomej”, Josip Blažević  u udruzi nije od samih početaka ali je vrlo brzo postao njihov najveći borac za pristupačnost javnih prostora osobama s invaliditetom.

– Ja sam u kolicima 15 i pol godina. Kad se čovjeku nešto tako dogodi prvo se ne snalazite, kaže Blažević. No kako je vrijeme prolazilo i kako je uviđao kako su mi u kolicima mnogi prostori nedostupni odlučio je pokušati nešto promijeniti.

– Kad je sve nepristupačno onda se pitaš što napraviti jer ne možeš nigdje. Ne možeš cestom, ne možeš u banku, restoran, školu. Ostaješ na asfaltu. Čak ne ni na nogostupu, jer ni on nije pristupačan, nego na kolniku. Ovisiš o tuđoj pomoći. I tako sam jedan dan došao pred upravni odbor udruge i pitao postoji li ikakva mogućnost da udruga radi na poboljšanju infrastrukture za sobe u invalidskim kolicima. Njihov odgovor je bio da se sam uključim u rješavanje tih problem i tako je počelo.

Baš u vrijeme kada se uključio u rad udruge, 2005. godine, trebao je biti objavljen Pravilnik o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom.

-Taj je dokument iz moje perspektive napisan fenomenalno. Ali problem je u tome što nitko osim nas kojih se to tiče, ne otvara taj dokument.

Unatoč tome što su jasno propisane smjernice i pravila koja se trebaju poštivati, rezultata nema, odnosno kako kaže Blažević, u praksi dolazi do potpunog nemara.

-I tako umjesto rampe za invalidska kolica koja treba imati nagib do 10 posto, mi dobijemo rampu sa 20 ili čak 30 posto nagiba koja nam ponovno ničemu ne služi. Oni su kao zadovoljili neku formu i kažu kako je to bolje išta ne go ništa.Toliko sam se naslušao tih izreka ali bolje bi bilo da ništa nije napravljeno. Ne mogu osobe s invaliditetom biti revizori projekata koji se provode a ispada da moramo. No i to je gotovo uzaludno jer i kad ukažemo na pravilnosti stvari se teško pokreću.

No ipak se pokreću i to zahvaljujući njegovom ustrajnom angažmanu.

-Nakon tih dugotrajnih borbi možemo reći da je Knin dosta dobro uređen grad što se tiče pristupačanosti ali možemo biti još bolji. I područje cijele županije bi moglo biti još bolje ali župan mi je odgovarao kako to nije njegov posao. Najlakše je reći to nije u mojoj nadležnosti i tako to skinuti sa sebe, ali ako je netko župan onda je on župan u svim segmentima pa tako i u slučaju poštivanja pravilnika o pristupačnosti. Ostaje nam boriti se i dalje jer se elementi pristupačnosti i dalje ne izvode po standardima. Dobili smo ponovno novu  Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2017. do 2020. ali koju još nitko u županiji nije pročitao. Ostavljeni smo sami. Osobe s invaliditetom su nemoćne boriti se sa administracijom. Jer ako ja moram ukazivati na poštivanje tih dokumenata onda od toga nema ništa.

– Ja ukažem na nedostatke ali ih nitko ne otklanja, kao što je primjer sa šibenskim tvrđavama. Mi se čak javimo kad su neki projekti u nastajanju kako primjerice za tvrđavu sv Nikole. Međutim mi ne možemo dobiti projekt na uvid kako bi pronašli način kako osigurati elemente pristupačnosti za osobe s invaliditetom. Ako na akropoli može biti dizalo, ako su brojni povijesni i kulturni lokaliteti u svijetu pristupačni ne vidim razlog zašto i tvrđava sv Nikole ne bi isto bila. Kad netko kaže da to ne može biti- onda tko su to osobe s invaliditetom da kažu da i one imaju pravo doći na taj objekt, pita Blažević.

Ostaje i dalje Josipu Blaževiću borba za svaki pješački prijelaz, za svaki metar novog nogostupa, za prilaz svakom novom objektu. Nedostaje sluha, kaže, u lokalnim i regionalnim upravama i samoupravama koje nikako da otvore i pročitaju Nacionalnu strategiju izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, Pravilnik o osiguranju pristupačnosti…kako ne bi gradili nepristupačne autobusne kolodvore, studentske domove, škole, javne gradske plaže…