Domaći dvojac Filip Novosel (tambura) i Tihomir Hojsak (kontrabas) ima novi album. Recenzija.
Nemojte se odmah početi pretjerano radovati, dugoročne nade svakako nema. Na kratke staze, pak, uvijek se pojavi neki mikrofenomen koji nam probudi optimizam i dade naslutiti da možda nećemo, kulturološki, propasti kao društvo. Recimo, Bow vs Plectrum. Jedan svira kontrabas, drugi tamburicu, izvode vlastite skladbe i obrade, a da pritom nijedna nije od Michaela Jacksona ili AC/DC, već tu i tamo poneki tradicional ili jazz klasik. Taj i takav etno-jazz, koji maštovito i s lakoćom sviraju Tihomir Hojsak i Filip Novosel, prvo je Bow vs Plectrum odveo na turneju pa Americi, zatim i po Kini, donio im je nekoliko nominacija za Porin, a čitamo ovih dana da se našao čak i sponzor koji im je dao auto. Najsvježija vijest kaže da dvojac odlazi u Washington na obilježavanje 25 godina uspostave diplomatskih odnosa između SAD i Hrvatske.
Apsolutni uspjeh. I to ne samo zato što im je, po komercijalnim kriterijima, krenulo s karijerom otkad su se udružili, već zato što nisu upali u crossover zamku. Odnosno, prekoračili su crtu koja dijeli klasični izražaj od pop-kulture, a da pritom nisu izgubili na reputaciji u svijetu “ozbiljne” glazbe. Zapravo su pronašli pravu mjeru, balans kojim su donijeli klasiku, etno i jazz na radiofrendly razinu, a istovremeno nikom ne pada na pamet da ih “optuži” za “prostituciju”. A valjda su, to ćemo vidjeti s protokom vremena, učinili uslugu i kontrabasu i tamburi kod pop publike, skinuvši s njih predrasudnu stigmu “klasičnog”, odnosno “svadbarskog” instrumenta. Ukratko, učinili su “dosadne” instrumente uzbudljivima.
Dakle, Filip Novosel na tamburici i Tihomir Hojsak na kontrabasu. Već su prvim albumom “Gudalo protiv trzalice”, iz 2016. godine, dokazali da je ekperiment spajanja dva dosad nespojena žičana instrumenta – uspio. Njihov drugi album, nazvan “Strings Only”, na neki je način usavršena i produžena verzija debitantskog uratka, nastavak priče koja se, pak, ovog puta čita na sasvim drugačiji način.
“String Only” suradnja je dvojca Bow vs Plectrum sa Zagrebačkom filharmonijom. Novosel i Hojsak pojačali su se s dvadesetak muzičara, no ni u jednom trenutku nisu dopustili da ih takvo ozračje ponese, pa da se sve pretvori u osmišljavanje kompliciranih i pretencioznih aranžmana. Njih dvojica cijelo vrijeme vode kolo, filharmoničari su pripitomljeni, u službi vizije i koncepta.
“String Only” ispao je, sasvim nesvjesno, kao soundtrack nesnimljenog filma. Od sladbi s prvijenca tu su dva udarna aduta “Mista Dance” i “Bow vs Plectrum”, za ovu priliku produženi dvije do tri minute, pomno razrađene, ali i dalje s prepoznatljivim, catchy melodijskim detaljima. Ova druga, “Bow vs Plectrum”, izrasla je u lirsku epopeju, obogaćena zborom. S prvog albuma prearanžirana je i “Kit Blues”, koju možemo, kad smo se već uhvatili paralele s filmom, komotno zamisliti u nekom od nastavaka 007 franšize.
Tmurni i brzi kontrabas glavna je uloga u “Balkanici”, skladbi poprilično inovativnih aranžmana, a romantično, zlatno doba Hollywooda, ako želimo, možemo prepoznati u “Dalmatian Sunrise”, gdje je Filharmonija prvi i jedini put na albumu puštena s lanca. Filigranski vez tamburice ocrtava “Hard Times”, dok se “Blue Blouse Blues” znalački pretvara u bećarski valcer. Jedini tradicional na albumu je makedonska “Eleno kerko, Eleno”, a sam kraj albuma “Wanna Jam?” Novosel i Hojsak ostavili su samo za sebe.
“Bow vs Plectrum” znaju koliko vrijede, zato i jesu tekstualni dio CD-a napisali isključivo na engleskom, njihovi dometi su tko zna gdje… Album “String Only”, s toliko žica na okupu, govori tisuću jezika, a strast, mudrost i muzikalnost učinit će ga jednim od albuma godine, i u klasičnom i u pop svijetu.