Piše: Renato Baretić
Ilustracija: Mario Jurjević
Perfidni šovinistički komplot, čvrsto navrnut na katolički fundamentalizam – a sve licemjer do licemjera, farizej do farizeja, srebroljubac do srebroljupca! – više nam se ne “valja iza brda”. Sad već otvoreno plazi ulicama i institucijama
S heraldičkog, veksilološkog i legislativnog stanovišta, ništa nije sporno:
a) zastava uz koju se u Kanadi fotografirala predsjednica Republike NIJE ustaška. Da bi bila takvom, trebao bi na njoj biti i grb ustaškog pokreta poviše štita s početnim bijelim poljem;
b) na spomen-ploči otkrivenoj u Jasenovcu uklesan je, pored imena poginulih branitelja, i grb u kojem nijedan segment službeno NIJE protuzakonit u Republici Hrvatskoj.
S pokličem “za dom spremni” od vrtića nadalje…
To su činjenice koje, ma da smo ne znam koliko ulijevo nasađeni, ne možemo negirati. I na njih nas oni udesno nasađeni hvataju. Što god da im se kaže, potegnut će ovo pod a i b, nerijetko i uza superiorni cinizam, omotan celofanom hladne uljuđenosti. I ne možemo im tu, zapravo, ništa. Ja ponajmanje. Jedino što ja mogu jest hladno ih, bez ikakve nadmenosti, pitati: zašto se poklič oko kojega se mi odrasli, eto, ovoliko gložimo, nalazi baš na zgradi – dječjeg vrtića? Slučajno? U prostornim planovima Općine Jasenovac nije bilo baš nijednoga drugog mjesta za svečano isticanje i isklicanje “za dom spremni”?
Mogu još, recimo, pitati dječju pravobraniteljicu misli li i ona da je to primjereno, budući da je grb HOS-a uredno i sve po zakonu registriran u vrijeme Račanove vlade? Savez antifašističkih boraca također je uredno i legalno registriran (i to u vrijeme Tuđmanove vlasti!) i ima svoj grb: bi li i taj grb na nekakvoj spomen-ploči bio primjeren na zidu jasenovačkoga (hej, jasenovačkoga!) dječjeg vrtića? I zašto ipak ne bi?
Perfidni šovinistički komplot, čvrsto navrnut na katolički fundamentalizam – a sve licemjer do licemjera, farizej do farizeja, srebroljubac do srebroljupca! – više nam se ne “valja iza brda”. Sad već otvoreno plazi ulicama i institucijama. Europska unija nas je koliko-toliko civilizirala i disciplinirala u vremenima dok smo joj molećivo kucali na vrata i slinili po pragu. Danas, kad smo mi unutra, a bolešću načeta Unija pojma nema tko joj glavu nosi, ustašoidi zapišavaju svaki raspoloživi kantun ove nesretne zemlje koju, po svemu sudeći, vole jedino oni kojima je u njoj sve teže disati.
Oni bi Državu u kojoj će smrad mirisati…
Nije im bila dovoljna konkordatom kupljena predsmrtna indulgencija Franje Tuđmana, nije im dosta revizionistička banalizacija gradiva u svim društvenim školskim predmetima, premalo im je što se više od četiri petine stanovništva deklarira Hrvatima i katolicima, premalo im je mladih ljudi koji su otišli iz Hrvatske sljedeći njihov naputak “ako ti se ne sviđa ovdje, idi gdje hoćeš”, presitan im je uspjeh opsada najvećih sveučilišta, minorna je po njima šteta koju su nanijeli kulturi i medijima, premalen im je bio svaki ljigavi ustupak što su im ga dali tobožnji socijaldemokrati dok su bili na vlasti, svega je njima premalo, svega osim manjinaca svake fele. Njih im je i dalje previše, te žgadije koja i dalje vjeruje da bi joj i ovdje smjelo biti sasvim dobro.
U zemlji gdje se sveudilj silom uzima tamo gdje nema da bi se još koju mrvicu dalo onamo gdje je odavna i preteklo, prevlađujuća je trenutno praksa kapilarne multifundamentalističke indoktrinacije, od maternice pa do groba. Oni sanjaju svoju U-topiju: Državu bez ikoga i po čemu različitog; Državu u kojoj zdravstvena skrb neće biti potrebna; Državu gdje će se pravosuđe, dovedeno do apsurda, samoukinuti; Državu u kojoj će svi imati jednak broj identičnih riječi u vokabularu; Državu kojoj, svim tim blagodatima unatoč, ni unutarnjih niti vanjskih neprijatelja nikad neće nedostajati; Državu u kojoj će smrad mirisati. Državu koju će, upravo zbog svega toga, svi njeni državljani voljeti.
Kad bi je samo sanjali, ne bi ta U-topija bila neki naročit problem. Stvar je, međutim, u tome što oni taj svoj san i ostvaruju, zapišavajući svaki kantun koji im se učini zgodnim: od rodilišta do vrtića, od vrtića do škole, od škole do fakulteta, od fakulteta do radnog mjesta, i tako redom, sve do groblja. A mi vidimo da to rade, ali tek rijetki odbijaju sanjati istu moru pa, kao nekakvi ilegalci, izlaze za njima i, svojim prepišavanjem uglova, tek nakratko prekrivaju njihove oznake osvojenog teritorija. Možemo li štogod više od toga?
