Milan Arnautović
Koncept rotirajućeg šefa Sabora za kojeg naš mandatar Andrej Plenković pomalo pretenciozno tvrdi da je europsko rješenje (kakvo poznaje Europski parlament), bogme je puno prije prošao svoj balkanski test. Doduše, model je iskušan u Gradu Šibeniku, a ne u hrvatskom Saboru. I završio poprilično neslavno. Naposljetku, čak i sudskim epilogom… Nije da nam je namjera izigravati zlogukog proroka, ali vrijedi se prisjetiti kako je onomad funkcionirao taj ultimativni izum rotirajućih gradonačelnika koji su se dogovorili, baš kao što su sada učinili Plenković i Petrov, da će mandat dijeliti pola-pola.
Bilo je to 2001., nakon lokalnih izbora kada su SDP, HNS, HSS i Nezavisna lista Ivana Medića formirali koaliciju i preuzeli vlast u gradu. Jedan od krucijalnih Medićevih uvjeta za savezništvo bio je dogovor o podjeli gradonačelničkog mandata: prve dvije godine SDP-ovom kandidatu Milanu Arnautoviću, a zadnje dvije Ivanu Mediću. Sreće u tom paktu nikad nije bilo. Nekako su uspjeli izgurati dvije godine, a kad je došao trenutak da se zarotiraju, Arnautović nije htio ni čuti da mjesto ustupi nezavisnom Mediću. Početno koalicijsko prijateljstvo i suradnja (da ne kažemo – dogovor) pretvorio se u otvoreno neprijateljstvo i permanentni konflikt. Dvojac se nikad nije zarotirao, koalicija je trajno pukla, a Šibenčani su morali na izvanredne izbore. Tako je hvaljeno “europsko rješenje”, kakvim ga vidi hrvatski mandatar, u balkanskim prilikama pokazalo sve svoje slabosti i završilo na sudu.
Ivan Medić
Dogradonačelnik Ivan Medić tužio je svoga tadašnjeg šefa, gradonačelnika Milana Arnautovića za zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti, za nasilničko ponašanje i zloupotrebu položaja i ovlasti čime mu je, tvrdio je, nanijeta značajna šteta. Izravan povod za „obračun pred sudom“, bio je incident koji se dogodio 1.listopada 2002. u Uredu gradonačelnika, a kojemu je, da stvar bude gore, bila prisutna i tadašnja potpredsjednica Sabora Vesna Pusić. Arnautović je pred svima grubo izvrijeđao Medića i doslovce ga istjerao iz ureda, zabranjujući mu trajno ulazak. No, nije to SDP-ov gradonačelnik učinio tek iz hira nego zbog dubokih prijepora koji su među njima bili već sasvim evidentni, a i zbog Medićevog sustavnog oponiranja Arnautoviću. Svi su, međutim, bili jednodušni u ocjeni da je takva gesta gradonačelnika bila apsolutno neprimjerena i ispod razine funkcije koju je obnašao.
Na prijedlog HDZ-a, kojega je podržao, osim NL Ivana Medića, i HNS, smijenjena je gradska vlast. Nakon toga učinjen je još jedan pokušaj da se, poput onog nesuđenog Karamarkovog preslagivanja, presloži i tadašnji šibenski establishment. Nije uspjelo jer se razbucana koalicija više nikako nije mogla dogovoriti tko će biti gradonačelnik. Medić je potporu vijećnika svoje Nezavisne liste uvjetovao pozicijom gradonačelnika do kraja mandata ( preostale dvije godine), a za SDP je to naprosto bilo neprihvatljivo unatoč potpisanom koalicijskom sporazumu kojim to jamče. Doduše, Arnautović je pristao da u eventualnom novom savezu više ne obnaša nijednu dužnost ( kako je to zahtijevao u ime kompromisa HNS ), ali su HSS i HNS bili suglasni da i novi gradonačelnik u toj presloženoj vlasti bude iz redova SDP-a. Za popravni više nije bilo ni vijećničkih ruku ni vremena…I tako je 2003. pala šibenska vlada, stigao povjerenik i raspisani izvanredni izbori. Rotirajući model pokazao se potpuno neuspješnim…
Svaka sličnost šibenskog rotirajućeg modela s onim koji se sprema primijeniti u hrvatskom Saboru, ako i nije slučajna, mogla bi biti poučna. I znakovita. Neće biti lako Boži Petrovu, nakon što je dvije godine bio drugi čovjek u državi, uzmaknuti i sasvim otvorena srca poštujući dogovor, pripustiti na „svoje“ mjesto nekog iz HDZ-a. A tada, sve je moguće. Pa i mirna tranzicija rotirajućeg šefa Sabora u zastupničke klupe…
